Arka Korablja zajednica je koja okuplja osobe sa i bez intelektualnih teškoća, a povezana je s drugim međunarodnim zajednicama koje čine federaciju L’Arche International. Ona nastoji osobe s intelektualnim teškoćama, uključujući i osobe s Downovim sindromom, integrirati u društvo na način da pokaže njihove talente i različitost pokušavajući tako doprinijeti izgradnji boljega svijeta. Vjerujući u jedinstvenu vrijednost svake osobe njezina je želja pokazati da svatko ima što darovati svijetu. Jedan je od zaposlenika zajednice Matej Lovrić s kojim sam razgovarala povodom obilježavanja Dana osoba s Downovim sindromom.
U Arku sam došao prije osam godina na poziv moga prijatelja. Nakon te jednostavne večere duboko u meni rodila se čežnja da ponovno dođem na jedno od takvih posljednjih mjesta u društvu. Imao sam potrebu biti s ljudima koje sam tamo susreo, sjediti s njima za stolom, kuhati, čistiti, moliti se, ići u šetnju, smijati se. Tu potrebu imam i danas. Nakon tri godine volontiranja Arka mi je ponudila posao. Istovremeno, moj je otac očekivao da ga naslijedim u vođenju njegova poduzeća. Nakon jednoga snažnog susreta s prijateljem s intelektualnim teškoćama postao sam siguran da je Arka put kojim trebam krenuti. Od lipnja 2016. godine moja je uloga u Arci da pokušam prikupiti novčana sredstva koja su potrebna kako bi zajednica funkcionirala.
Njegujući cjeloviti pogled na ljudsku osobu koja je tjelesno, emocionalno, intelektualno, duhovno i društveno biće zajednica Arka Korablja promiče otkrivanje darova i talenata osoba s intelektualnim teškoćama kroz razvijanje uzajamnih odnosa. Slijedeći taj uzor Matej svoj posao fundraisera temelji na odnosima prijateljstva s ljudima.
Mi u Arci volimo sanjati zajedno. Zahvalan sam što mi je zajednica dala tu malu i skromnu ulogu da prikupljam sredstva kako bi naši snovi postali bliži. Da ih više ne sanjamo, nego da ih počnemo živjeti. Smatram da način na koji prikupljam sredstva mora proizlaziti iz onoga što se nalazi u srcu naše zajednice, a to su odnosi prijateljstva. Zato nastojim graditi prijateljstva s ljudima kojima je Arka po nečemu postala bliska.
Iz prijateljstva se rađa promjena srdaca ljudi koje čine to prijateljstvo. Da je tomu tako svjedoči primjer čovjeka čiji mi je emotivni susret s osobama s Downovim sindromom Matej pokušao dočarati.
Jedan je moj poznanik na svome ,,Facebook” profilu napisao status: ,,Ne znam kako jedna majka može roditi osobu s greškom.” Čak mi je jednom prilikom izravno rekao da nema pozitivno mišljenje o ljudima s kojima ja radim, odnosno o osobama s intelektualnim teškoćama. Usprkos tome, odlučio sam ga pozvati na jedan susret Arke, ako ikada osjeti potrebu za tim. Rekao sam mu da vjerujem da bi baš on bio velik dar za našu zajednicu. Mjesec dana kasnije, na moje iznenađenje, pitao me vrijedi li moj poziv još uvijek. Zauzeo je mjesto za stolom, a pored njega su sjele dvije osobe koje imaju Downov sindrom – Zdravko i Nenad. Za njega je to bio vrlo emotivan i duhovno značajan trenutak. Tri godine nakon toga susreo sam ga na Trgu bana Jelačića, a on je na ramenima nosio sina. Taj mali dječak bio je dijete koje je imalo Downov sindrom. Bio je tako ponosan i sretan. Za mene osobno to je bio poseban trenutak – od statusa ,,kako jedna majka može roditi osobu s greškom” do čovjeka koji na ramenima nosi dijete s Downovim sindromom. Ta mi se slika zapečatila u pamćenje i danas je se rado sjetim. To je možda jedan od najljepših trenutaka koji sam doživio u Arci.
U zajednici se kroz različite vrste radionica nastoji potaknuti svaku osobu da uočava vrijednost vlastite uloge u svakodnevici. Neke su od radionica koje se provode sljedeće: glazbene, kreativne, informatičke, jezične i radionice komunikacijskih vještina.
Moj prijatelj Filip u zajednici ima zadatak provjeravati poštanski sandučić i poštu odnositi u ured za administraciju i financije. On ima svoju torbicu za poštu i ključić za poštanski sandučić te izvrsno obavlja svoj zadatak. Svaka dva do tri mjeseca Filip, kao i ostali članovi zajednice, za svoj rad u radionici dobije plaću – simboličan iznos od dvjesto do tristo kuna. To Filipu doista znači. Kada je primio prvu plaću cijela njegova familija došla je u Arkin dom kako bi proslavili taj veliki dan. Jedna ekipa iz radionice jednom tjedno odlazi u osnovne škole gdje održava radionice za učenike trećega i četvrtoga razreda uz pomoć slikovnice ,,Priča o Vedranu”. To je priča o jednomu našem članu, odnosno osobi s intelektualnim teškoćama – Zlatku. Mi smo u Arci odlučili samo promijeniti njegovo ime. Jednom sam prilikom prisustvovao radionici na kojoj je jedan od izvoditelja bio sam Zlatko. Zadatak je za djecu bio da pišu poruke podrške Vedranu/Zlatku, ali oni nisu znali da je Vedran zapravo Zlatko. Bilo je to uistinu posebno iskustvo za mene. U sklopu Arke postoji i „mobilni tim“. Naime, postoje osobe s višestrukim intelektualnim teškoćama koje ne mogu svakodnevno dolaziti u Arku, stoga taj tim odlazi u njihove domove. Tada se radionica odvija u domu osobe s višestrukim intelektualnim teškoćama, a na radionici prisustvuju: stručne osobe, volonteri, među kojima su i osobe s teškoćama, kao i njihovi roditelji.
Zajednica funkcionira kao poludnevni boravak, odnosno članovi dolaze na radionice i aktivnosti. Želja je volontera i zaposlenika zajednice osigurati svojim članovima cjelodnevni boravak kakav prakticira većina Arkinih zajednica u ostalim zemljama svijeta.
Ono što svi zajedno sanjamo jest da izgradimo veliki dnevni centar u kojemu bi bilo nekoliko odvojenih radionica, s pripadajućom kuhinjom i blagovaonicom, uredima za stručno osoblje i nekoliko soba za volontere te malenom kapelicom. Nadamo se da ćemo jednom imati i svoje vlastite kuće u blizini dnevnoga centra u kojima bi moji prijatelji živjeli i iz kojih bi odlazili na svoj „posao“. Upravo na taj način živi mnogo zajednica Arka u trideset i osam država svijeta.
Članovi su zajednice i tri osobe s Downovim sindromom Zdravko, Dominik i Nenad, s kojima je Matej razvio prijateljstvo. Za Dominika Matej kaže da je vrlo sličan njemu: obojica ne vole puno govoriti, introverti su i imaju slične hobije. Njihovo je prijateljstvo preraslo granice Arke.
Izdvojio bih ovdje dogodovštinu s moje momačke večeri. Ona nije bila organizirana na uobičajen način. Na njoj su bili moji prijatelji s Downovim sindromom i još par prijatelja s intelektualnim teškoćama. Bili smo u jednoj pizzeriji. Ne znam jesam li ikada bio tako radostan kao tada. Konobar koji nas je posluživao gledao nas je u čudu i onda me upitao mogu li mu objasniti tko su ovi ljudi i zašto smo tu. Odgovorio sam mu da večeras slavim momačku večer i da sam ovdje sa svojim prijateljima. On je bio toliko dirnut jer se nikada nije susreo s ovakvom situacijom. Vidio sam mu suze u očima. Na kraju nam se zahvalio na dolasku i donio nam račun na kojemu je pisao duplo manji iznos od onoga koji smo trebali platiti. Rekao mi je da do danas nikada prije nije pomislio da netko može imati takvo prijateljstvo s osobama s Downovim sindromom, a naš mu se način smijanja, naše geste i ostalo učinilo nevjerojatnim.
Da se u Arci stječu prijatelji za cijeli život svjedoči i Matejev odnos sa Zdravkom.
Nikada u životu nisam imao najboljega prijatelja. Nisam očekivao da ću ga steći u Arci, no onda sam susreo Zdravka – osobu s Downovim sindromom. Kako su godine protjecale naše se prijateljstvo produbljivalo, a danas je ono preraslo Arku. On dolazi k meni i mojoj obitelji na ručak, odlazimo zajedno u šetnje i na koncerte, molimo se zajedno. Zdravko je vjeran prijatelj koji me uči vrednoti odanosti u prijateljstvu, a to je jedan od razloga zašto mi je najbolji prijatelj. Za mene je najveća nagrada i privilegija što me osoba poput Zdravka zove svojim prijateljem. To je za mene dar i zbog toga mi je posao u Arci najljepši posao na svijetu.
Povjerenje se u drugoga čovjeka teško stječe, odnosno potrebno ga je zaslužiti što nerijetko zna biti mukotrpan proces. Ono je ujedno temelj iskrena i prava prijateljstva, a kako bi stvorio taj temelj Matej osobi s teškoćama nastoji pristupiti sa stavom blagosti i nježnosti.
Moj je pristup takav da nastojim biti nenametljiv, blag i nježan. Mislim da ih je privuklo upravo to što nisam nikada na silu pokušao uspostaviti odnos. Smatram da je prilikom stjecanja povjerenja osobe, pa tako i osobe s Downovim sindromom, važno biti dosljedan i ispunjavati najmanja obećanja, odnosno, da se poslužim parafrazom jednoga biblijskog citata – biti vjeran u malom.
Misija je Arke Korablje susresti ranjivost ljudske osobe koja će biti otkrivena kao dar i kao takva pokretač suvremena društva. Tu ranjivost Arka prepoznaje kroz radionice koje su svojevrsni most između osobe i sredine koja ju okružuje: obitelji, lokalne zajednice i tržišta rada. No, pitanje je u kolikoj mjeri šira društvena zajednica prepoznaje takav način razmišljanja.
Mislim da društvo ne prepoznaje to dovoljno. To ne govorim samo tako, već iz osobna iskustva. Primjerice kada sam negdje sa Zdravkom ljudi ga često gledaju kao nekoga tko je manje vrijedan od njih. S druge strane, imam i pozitivnih dojmova. Kada je Zdravko u McDonald’s-u dobio nagradu za zaposlenika mjeseca sjećam se koliko su zaposlenici, ali i oni koji su došli na ručak, bili oduševljeni. Trebamo više učiniti da otkrijemo svijetu da te osobe imaju darove te da su isti kao mi. U Arci se u jednome trenutku pitaš tko je zapravo osoba s intelektualnim teškoćama i sve više si siguran da smo to mi, a ne oni.
Čitao sam da se u svijetu vrši velik broj pobačaja osoba s Downovim sindromom, a tek se nekolicina njih rodi. Zdravko je jedan od onih koji su se rodili i ja sam zbog toga sretan. Poznato mi je da se 21. ožujka obilježava Međunarodni dan osoba s Downovim sindromom i tada se iz solidarnosti, odnosno njima u čast oblače šarene čarapice. To mi je lijepo. No, smatram da mi kao društvo ne trebamo samo oblačiti šarene čarapice, već i dopustiti da se dijete s Downovim sindromom rodi i obuče svoje čarapice.
Zdravko se rodio prije četrdeset i osam godina, a baš zato što se rodio mi sada imamo intervju. On je promijenio moj život i zbog njega sam ostao u Arci. Imao je dvije želje u životu: da osvoji medalju za Hrvatsku u nekom sportu i da se zbog njega izvodi hrvatska himna te da se zaposli. Svi su mu govorili da je to nemoguće, ali taj je isti Zdravko danas prvak u ,,parataekwandoo”-u, radi u McDonald’s-u te je dobio nekoliko puta nagradu za zaposlenika mjeseca. Volio bih kada bi društvo više otkrivalo darove, sposobnosti i talente osoba s Downovim sindromom jer bi na taj način ono sebe oplemenjivalo i činilo humanijim.
Iva Marija Pitlović, Bioetički tim Svjetskog saveza mladih Hrvatska
Naslovna slika: Matej Lovrić i Dominik Baričević/ Foto: Facebook profil Arka Korablja – L’Arche Zagreb
