Rasprave o regulaciji usluge pobačaja u Hrvatskoj još uvijek nisu dostigle razinu ozbiljnosti i društvenopolitičke predanosti koju značajno i sudbonosno pitanje poput pobačaja zaslužuje. Obilježavajući četvrtu godinu otkada je Ustavni sud Republike Hrvatske donio Rješenje kojim se očitovao o zahtjevu za ocjenu ustavnosti Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, Svjetski savez mladih Hrvatska donosi analizu dvaju prijedloga tzv. zakona o pobačaju, onaj SDP-a te udruge CESI. Pred vama se nalazi drugi dio trodijelne analize, a prvi možete pročitati ovdje.
Prijedlog SDP-a predviđa sljedeći postupak po zahtjevu za prekid trudnoće: Liječnik ginekolog koji primi zahtjev žene za prekid trudnoće provest će savjetovanje (utvrditi starost trudnoće, pribaviti anamnestičke podatke, po potrebi konzultirati i liječnike drugih grana medicine, ukazati trudnici na sve eventualne opasnosti i posljedice postupka, ”ovisno o stanju trudnice” konzultirati ju oko kirurškog ili medikamentoznog prekida trudnoće te upoznati trudnicu o metodama i sredstvima zaštite od neželjene trudnoće) (čl. 12.). Nakon obavljenog savjetovanja, prekid trudnoće može se izvršiti tek kada trudnica da pisanu suglasnost za isti (čl. 13.), a članak 8. navodi da to može biti odmah po suglasnosti.
Nakon isteka 12 tjedana od dana začeća, prekid trudnoće može se izvršiti samo po odobrenju povjerenstva prvog stupnja, na zahtjev odnosno uz pristanak žene:
“ – kad se na temelju medicinskih indikacija utvrdi da se na drugi način ne može spasiti život ili opasnost za zdravlje trudnice za vrijeme trudnoće, porođaja ili poslije porođaja,
– kad se na temelju medicinskih indikacija i saznanja medicinske znanosti može očekivati da će se dijete roditi s teškim prirođenim tjelesnim ili mentalnim oštećenjima,
– kad je do začeća došlo kaznenim djelom silovanja, kaznenim djelom protiv spolne slobode, spolne zlouporabe djeteta ili nemoćne osobe, podvođenja djeteta.” (čl. 5.)
Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije „Zdravlje je stanje potpunog fizičkog, psihičkog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti.“[1] Odredba članka 5. predviđa mogućnost izvršenja pobačaja u slučaju da se utvrdi opasnost za zdravlje trudnice, bez navođenja vrste i oblika opasnosti u Obrazloženju. Može li se očekivati da će socijalne neprilike biti opravdana osnova za izvršenje pobačaja po isteku prvog tromjesečja trudnoće? Primjerice, istraživanje instituta Guttmacher (koji je osnovan kao dio[2] Planned Parenthood Federation of America) provedeno u 14 država SAD-a pokazalo je da su u većini zemalja najčešće navedeni razlozi za pobačaj bili socioekonomska zabrinutost ili želja za nerađanjem djece.[3] Veće poteškoće kod trudnih žena, izazvane trudnoćom, iznimno su rijetke i u pravilu izlječive[4], a dokazano je da od određenih bolesti češće obolijevaju žene koje nikada nisu rodile (nulipare) – rak dojke[5], rak jajnika[6] – te da su u većem riziku od osteoporotskih prijeloma[7].
Povjerenstvo je o zahtjevu dužno odlučiti u roku 8 dana od dana primitka zahtjeva (čl. 6. st. 2.), a trudnica koja nije zadovoljna odlukom povjerenstva prvog stupnja može uložiti prigovor povjerenstvu drugog stupnja u roku 3 dana, koje je dužno o prigovoru odlučiti u roku 8 dana od njegova primitka (čl. 7. st. 1. i 2.). Odluka povjerenstva drugog stupnja je konačna. (čl. 7. st. 3.)
Prekid trudnoće, prema članku 8., izvršit će se odmah po odobrenju povjerenstva prvog ili drugog stupnja, a najkasnije u roku 7 dana od dana odobrenja.
Neovisno o svim ranije opisanim uvjetima i postupku, članak 9. predviđa da će se prekid trudnoće “izvršiti ili dovršiti:
– kad prijeti neposredna opasnost za život ili zdravlje trudnice,
– kad je prekid trudnoće već započet.”
Prijedlog SDP-a izrijekom u članku 6. stavku 1. utvrđuje hitnost postupanja: “Postupak po zahtjevu za prekid trudnoće je hitan.”
Prema prijedlogu CESI-ja, trudna se žena pisanim zahtjevom za prekid trudnoće obraća ginekologu koji odlučuje jesu li ispunjeni svi uvjeti za prekid trudnoće. (čl. 16. st. 1.) Ako ginekolog utvrdi da su uvjeti ispunjeni, ženi se odmah pruža usluga prekida trudnoće, a najkasnije u roku 3 dana. (čl. 16. st. 2.) Prije prekida trudnoće ginekolog obavještava ženu na njoj razumljiv način o postupku prekida trudnoće i njegovim posljedicama, kako bi žena mogla dati svoj informirani pristanak, a nakon prekida trudnoće daje joj informacije o dostupnim metodama kontracepcije. (čl. 13. st. 1.) Ako ginekolog smatra da uvjeti za prekid trudnoće nisu ispunjeni, trudnica ima pravo u roku 3 dana podnijeti žalbu nadležnoj komisiji koja o žalbi mora odlučiti u roku 3 dana i nakon čega se odmah, a najkasnije u roku 3 dana, vrši prekid trudnoće. (čl. 16. st. 4. i 5.)
U postupku pred komisijom moralo bi se omogućiti sudjelovanje trudnoj ženi i, na ženin zahtjev, osobi od njezina povjerenja. (čl. 16. st. 6.)
Trudnica prema ovome prijedlogu ima pravo birati metodu i mjesto vršenja prekida trudnoće. (čl. 17. st. 1.) Lijekove za medikamentozni pobačaj (oralni mifepriston, koji blokira hormon progesteron, uzrokujući stanjivanje sluznice maternice i sprječavajući embrij da ostane ugrađen i raste, i oralni misoprostol, koji uzrokuje kontrakciju maternice i izbacivanje embrija kroz rodnicu) žena dobiva od ginekologa u zdravstvenoj ustanovi na primarnoj, sekundarnoj i tercijarnoj razini. (čl. 17. st. 2.)
Trudna žena ima pravo izabrati mjesto gdje će se medikamentozni pobačaj izvršiti – u njezinom vlastitom domu ili zdravstvenoj ustanovi. (čl. 17. st. 3.) U obrazloženju stoji kako “ne postoji klinički opravdan razlog da pacijentice leže u bolnici jer je nekoliko relevantnih studija potvrdilo da se medikamentozni prekid trudnoće može sigurno izvršiti kod kuće.” Međutim, jedan od vodećih neprofitnih medicinskih centara u Americi, Mayo Clinic, kao potencijalne rizike medikamentoznog pobačaja navodi: nepotpuni pobačaj, koji će možda morati biti praćen kirurškim pobačajem; nastavak trudnoće ako postupak ne uspije; jaka i dugotrajna (vaginalna) krvarenja; infekcija; vrućica; nelagoda u probavnom sustavu; grčevi; mučnina; povraćanje; glavobolja; jaki bolovi u trbuhu i leđima. Naglašava, također, mogućnost dodatnih komplikacija te obvezan pristup hitnoj službi, u slučaju da se pobačaj vrši u vlastitom domu, kao i obvezan naknadni posjet liječniku.[8] Na osnovu svega navedenoga može se zaključiti kako “pobačaj kod kuće” nije bezazlen postupak.
Prekid trudnoće na zahtjev žene do isteka 12. tjedna gestacijske dobi može se izvršiti u primarnim, sekundarnim i tercijarnim zdravstvenim ustanovama (čl. 17. st. 5.), a po isteku 12 tjedana u stacionarnim zdravstvenim ustanovama, javnim i privatnim, koje imaju ginekološko-opstetričku jedinicu te u drugim zdravstvenim ustanovama koje nadležno ministarstvo ovlasti. (čl. 17. st. 5.)
Pobačaj je u Republici Hrvatskoj trenutno moguće izvršiti na sekundarnoj razini zdravstvene zaštite koja obuhvaća stacionarni oblik zaštite i na kojoj klinički specijalisti obavljaju specijalističko-konzilijarnu te bolničku djelatnost. Na tercijarnoj razini obavljaju se najsloženiji oblici zdravstvene zaštite iz specijalističko-konzilijarnih i bolničkih djelatnosti. Za razliku od primarne razine (domovi zdravlja, ljekarničke ustanove, ustanove za palijativnu skrb), sekundarna razina (poliklinike, bolnice, lječilišta) osigurava kapacitete, kadrove i prostor te dijagnostiku, medicinske proizvode, krvne pripravke i druge nužne pretpostavke za izvršavanje operacijskih postupaka kakav je pobačaj. Osim što bi ispunjavanje zahtjeva za pružanjem usluge pobačaja na primarnoj razini zdravstvene zaštite moglo predstavljati ugrozu života i zdravlja trudnica, udovoljavanje takvom zahtjevu značilo bi oglušivanje na dugogodišnje iskaze nezadovoljstva primarnih ginekologa vezane uz manjkavosti i preopterećenost sustava[9].
Kada istekne 12 tjedana trudnoće, prekid trudnoće vrši se na zahtjev i uz informirani pristanak trudnice, uzimajući u obzir “sve okolnosti života žene” (čl. 14. st. 3.):
“ – kad se na temelju medicinskih indikacija i saznanja medicinske znanosti utvrdi da trudnoća predstavlja opasnost za život, fizičko ili mentalno zdravlje trudne žene
– kad se na temelju medicinskih indikacija i saznanja medicinske znanosti utvrdi postojanje rizika od ozbiljnih anomalija fetusa – kad postoji sumnja da je do začeća došlo u vezi sa seksualnim nasiljem”
Radi usporedbe, ZZM ne navodi “sumnju” u kazneno djelo kao osnovu za izvršenje pobačaja, već kaže: “… kad je do začeća došlo u vezi s izvršenjem krivičnog djela silovanja, obljube nad nemoćnom osobom, obljube zloupotrebom položaja, obljube s djetetom ili rodoskvrnuća.” Komisiju, koju prema prijedlogu CESI-ja čine 3 ginekologa, zadužuje se da obavlja kompleksnu zadaću prosuđivanja (ne)postojanja sumnje da je do začeća došlo u vezi sa seksualnim nasiljem. U nekim državama, poput Poljske, zakon jasno propisuje kako je za ocjenu postojanja sumnje zaduženo tijelo kaznenoga progona, odnosno državno odvjetništvo [10].
“ – kad se radi o trudnoći maloljetnice” (čl. 14. st. 2.)
Prekid trudnoće, prema prijedlogu, u navedenim se slučajevima može izvršiti do isteka 22. tjedna gestacijske dobi trudnoće, što predstavlja gornju granicu dopuštenosti vršenja pobačaja. (čl. 14. st. 4.) U toj dobi trudnoće dijete je staro 20 tjedana i majka počinje osjećati njegove pokrete.
Prekid će se trudnoće izvršiti ili dovršiti i izvan rokova kad prijeti neposredna opasnost za život ili teško oštećenje zdravlja trudne žene te kad fetus nema mogućnosti preživljavanja izvan maternice. (čl. 15. st. 1.) U pogledu smrtnosti i preživljavanja prijevremeno rođene djece, Britansko udruženje perinatalne medicine u listopadu 2019. izdalo je Okvir za praksu “Perinatalno upravljanje ekstremnim prijevremenim porođajem prije 27. tjedna gestacije” u kojem navodi: “Čini se kako su najveće promjene u ishodu u najnižoj gestacijskoj dobi. Konkretno, u 22. tjednu trudnoće, nedavna kohortna istraživanja iz SAD-a, Švedske i Njemačke pokazuju kako približno 30% živorođene djece koja se aktivno liječe preživi do otpusta.”[11] Prijedlog također predviđa mogućnost da se prekid trudnoće u spomenutim slučajevima izvrši i u ustanovama koje ne vrše prekide trudnoće, dakle neovlaštenim zdravstvenim ustanovama, “naročito ako je ugrožen život i zdravlje žene”. (čl. 15. st. 2.)
Svjetski savez mladih Hrvatska
[1] https://www.who.int/about/who-we-are/frequently-asked-questions
[2] https://www.guttmacher.org/guttmacher-institute-faq
[3] https://www.contraceptionjournal.org/article/S0010-7824(17)30188-9/fulltext
[4] https://www.wya.net/wp-content/uploads/2014/04/WYA_maternal_health_white_paper.pdf
[5] https://emedicine.medscape.com/article/1945957-overview
[6] https://www.medpagetoday.com/resource-centers/focus-ovarian-cancer/nulliparity-linked-higher-risk-clear-cell–endometrioid-ovarian-tumors/1780
[7] https://www.researchgate.net/publication/7335501_Nulliparity_and_Fracture_Risk_in_Older_Women_The_Study_of_Osteoporotic_Fractures
[8] https://www.mayoclinic.org/tests-procedures/medical-abortion/about/pac-20394687
[9] https://www.zadarskilist.hr/clanci/09012020/ginekolozima-nametnuli-primanje-do-9000-pacijentica
[10] David HP, Titkow A. Abortion and women’s rights in Poland, 1994. Stud Fam Plann. 1994 Jul-Aug;25(4):239-42. PMID: 7985218
[11] https://hubble-live-assets.s3.amazonaws.com/bapm/attachment/file/182/Extreme_Preterm_28-11-19_FINAL.pdf