21. 2. 2017. Ustavni sud – u omjeru 12:1 – je donio odluku o ustavnosti Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece (često se naziva „zakon o pobačaju“). Navedenom odlukom određeno je da zakonodavno rješenje po kojem je pobačaj dopušten do desetog tjedna trudnoće nije protuustavno, ustvrdivši da je to zaštićeno ustavom zajamčenim pravom na privatnost. Također, Ustavni je sud naložio Hrvatskom saboru da u roku od dvije godine mora donijeti novi zakon o pobačaju iz razloga što ga treba osuvremeniti.
„Zakon o pobačaju“ donesen je 1978., a svoju ustavnost temeljio je na čl. 272. Ustava Socijalističke Republike Hrvatske koji je jamčio „pravo na slobodno odlučivanje o rađanju djece“. Pitanje pobačaja uređuje na sljedeći način. Prvih deset tjedana trudnoće, pobačaj je dopušten na zahtjev trudnice. Nakon što protekne taj period, pobačaj (tj. u zakonu se koristi izraz prekid trudnoće) „se može izvršiti samo po odobrenju komisije, a pod uvjetima i po postupku utvrđenom ovim zakonom.“ Uvjeti pod kojima komisija može odobriti prekid trudnoće su kada postoji opasnost za život ili zdravlje žene, u slučaju malformacije ploda i u slučaju silovanja.
Promjenom političkog sustava iz jednopartijskog komunističkog režima u višestranačku demokraciju, Hrvatski sabor je 22. 12. 1990. Donio tzv. „božićni“ Ustav. U kontekstu „Zakona o pobačaju“ predstavljao je novost time što je dotadašnji čl. 272. Ustava SRH izbrisan, a koji je upravo poslužio kao ustavnopravna podloga za donošenje istoga.
Pojedinci i različite udruge su još od ranih devedesetih dovodili u pitanje ustavnost tog zakona, vođene su mnogobrojne medijske debate po pitanju zakonitosti pobačaja, neizostavno je pitanje u izbornim kampanjama, međutim, sve do 21. 2. 2017. Ustavni se sud nije oglašavao po pitanju ustavnosti.
Ustavni je sud donio rješenje 21. veljače 2017. kojim nije prihvatio prijedloge osporavatelja ustavnosti zakona. Istovremeno, naložio je Hrvatskom saboru da u roku od 2 godine donese novi zakon zbog toga što sadrži institute koji više ne postoje u hrvatskom ustavnom poretku i zbog toga što je od donošenja Ustava 1990. izgrađen potpuno novi pravni i institucionalni okvir sustava. Rješenje je doneseno većinom 12 – 1.
Mišljenje većine sudaca Ustavnog suda
Dva temeljna prigovora ustavnosti zakona su: prvo, činjenicom da je proglašenjem Ustava iz 1990. godine prestao važiti Ustav SRH-a, a time i članak 272. (koji je u potpunosti izbrisan), na temelju kojeg je osporeni zakon donesen.
Drugo, Zakon nije u suglasnosti sa (sadašnjim) Ustavom, posebice s njegovim čl. 21., kojim se propisuje da „svako ljudsko biće ima pravo na život.“ Naime, polaze od toga da je pravo na život temeljno ljudsko pravo, a da pojam „ljudsko biće“ iz čl. 21. obuhvaća nerođenog i rođenog čovjeka.
Ustavni je sud oba prigovora odbio. Što se tiče prestanka postojanja ustavne podloge Zakona, Ustavni je sud istaknuo da zakonodavac osporeni Zakon nije isključio iz pravnog poretka RH, drugim riječima, prihvatio je presumpciju njegove usklađenosti, a potom i suglasnosti s Ustavom.
Što se tiče prava na život, Ustavni je sud utvrdio da iako Ustav jamči pravo na život „svakom ljudskom biću“, Ustav ne razrađuje „pojam ljudskog bića“, tj. obuhvaća li navedeni pojam uz rođene osobe i one nerođene. Isto tako, suprotstavio je pravu na život načelo nepovredivosti slobode i osobnosti čovjeka (čl. 22. URH-a) i pravo na privatnost (čl. 35. URH-a).
Što se tiče prava na privatnost, Ustavni je sud ustvrdio da je tome pravu „inherentno pravo žene na vlastiti duhovni i tjelesni integritet.“ Prema tome, ako žena postane trudna ne odriče se samim time i svog ustavom zajamčenog prava na samoodređenje. Ukoliko bi se ženi postavilo ograničenje u tom smjeru – tvrdi Ustavni sud – to bi predstavljalo miješanje u njezino ustavno pravo na privatnost.
Iz toga razloga, prvih deset tjedana trudnoće, pravo na privatnost nadjačava ostala njemu suprotna prava. Nakon desetog tjedna, dopušteno je miješanje u pravo na privatnost ako je u skladu sa zakonom, tj. od tada preteže javni interes zaštite života nerođenih bića koju Ustav jamči (čl. 21.URH-a).
Izdvojeno mišljenje sudca Miroslava Šumanovića
S većinskim mišljenjem, jedino se nije usuglasio sudac Miroslav Šumanović. On se suštinski ne slaže s većinskim mišljenjem, izražavajući stav da „osporeni zakon nije suglasan s Ustavom i da je nesuglasje drastično, pa zakon treba ukinuti.“
On uvjerljivo i životno obrazlaže razloge iz kojih zaključuje da osporeni zakon supstancijalno nije u suglasnosti s Ustavom.
Prvo, za razliku od većine, smatra da je zakon nesukladan Ustavu zato što „pada na testu“ vladavine prava. Ističe kako zakon nije prošao kroz transparentan, odgovoran i demokratski proces donošenja zakona. Šumanović tvrdi kako se zakon oslanja na pravnim institutima i kategorijama koje ne postoje u Ustavu RH, a oslanjaju se na izričite odredbe nekadašnjeg Ustava SRH-a iz 1974.
Tako piše: „Bitna materijalnopravna osnova osporenog zakona ne postoji u Ustavu RH. S jedne strane, „pravo na slobodno odlučivanje o rađanju djece“ (čl. 272. Ustava SRH iz 1974.) koje implicira pravo na pobačaj kao mjeru planiranja obitelji (tipično za komunističke modele onoga vremena – SSSR i većina zemalja tzv. real-socijalizma), nije više u katalogu ustavnih prava.“
Drugo, ističe da je većina pogriješila u tome što je isključivo radila komparativni prikaz sa zemljama koje imaju drugačiju ustavnu podlogu od podloge u našem Ustavu.
Tako piše: „To, što model osporenog zakona korespondira npr. u cijelosti – zakonima zemalja bivšeg SSSR-a i istočne Europe, mutatis mutandis – zakonima Portugala, Španjolske, Slovačke i Francuske, ne može biti argument za valjani pristup u ovom ustavnosudskom predmetu. Taj isti model osporenog zakona naime, s druge strane, uopće ne korespondira zakonskim rješenjima npr. SR Njemačke, Irske, Poljske, Mađarske itd.“
Kritizira većinu za to što su se proizvoljno koristili ustavnim tekstovima i odlukama ustavnih sudova onih zemalja koje nemaju usporedivi ustavni tekst, a pritom nisu naveli tekst ustava onih zemalja koji imaju usporedivu odredbe poput naše iz čl. 21. st. 1. kojim se jamči svakom ljudskom biću pravo na život.
Treće, ističe kako nijedan međunarodni akt koji je navela većina u svom rješenju nema ustavnopravni značaj za ovaj predmet jer ti „akti ne stvaraju međunarodnopravne obveze za državu, jer nemaju autoritet po osnovi općeg međunarodnog prava u smislu nametanja obveza nacionalnim državama…“
Dapače, oni međunarodni ugovori koji su obvezujući za RH jer su ratifikacijom postali dio hrvatskog prava nadzakonske snage, poput Konvencije o pravima djeteta u čl. 6. st. 1. priznaje svakom djetetu prirođeno pravo na život. Preambula konvencije ističe kako su „…djetetu, zbog njegove tjelesne i mentalne nezrelosti, potrebni posebna zaštita i skrb, uključujući odgovarajuću pravnu zaštitu prije i nakon rođenja“. Prema tome, nerazumno bi bilo zaključiti da Konvencija nerođenima ne jamči njima ključno pravo, a to pravo na život jest. Samim time, zaključujemo da pravni akt slabije snage (zakon) izravno proturječi pravnom aktu jače snage (ratificiranom međunarodnom ugovoru).
Četvrto, ne slaže se s mišljenjem većine da pitanje kada počinje život nije u nadležnosti Ustavnog suda i da je ustavni termin „svako ljudsko biće“ nerazjašenjen.
Šumanović ističe ako želimo utvrditi na koga se odnosi termin „ljudsko biće“ da je prijeko potrebno utvrditi kada život počinje. Time bi se utvrdilo tko je sve nositelj toga prava i omogućilo bi sudu donošenje ispravne odluke jer bi točno raspolagao informacijom početka ljudskog života i posljedično bi zaključio na koga se termin „svako ljudsko biće“ odnosi.
Tako piše: „…moj pogled na čl. 21. Ustava kao i na dužnst Ustavnog suda u ovom predmetu, nužno je i upravo podrazumijevajuće da Ustavni sud interpretira pojam svakog ljudskog bića, a takva interpretacija nužno traži i definiranje početka života, zapravo prava na život. Bez toga, naime, nije moguće odrediti početak djelovanja ustavne zaštite i jamstva prava na život.“
Što i kako dalje?
Danas – 21. veljače 2021. – točno 4 godine od donošenja rješenja Ustavnog suda, Hrvatski sabor još uvijek nije postupio prema njihovoj uputi da u roku od 2 godine donese novi zakon koji će regulirati pitanje zaštite života. Ne ulazeći u razloge zašto Hrvatski sabor nije donio novi zakon, htio bih istaknuti nekoliko stvari.
Hrvatski bi sabor prilikom donošenja novog zakona posebno trebao uzeti u obzir spoznaju da ljudski život počinje začećem i adekvatno ga zaštititi kako bi se prema svakome pospješila i utvrdila neka od najvećih ustavnih vrednota hrvatskog pravnog poretka navedena u čl. 3. Ustava, a to su poštivanje prava čovjeka i vladavina prava te već spominjani čl. 21. Ustava.
Nadalje, zdravstvenim radnicima treba dodatno osnažiti njihovo ustavom zajamčeno pravo na priziv savjesti (čl. 47. Ustava) i to detaljnije razraditi zakonima koji reguliraju obavljanje zdravstvenih djelatnosti. Nikako se nijedan zdravstveni djelatnik ne smije naći u situaciji kada bi bio prisiljen raditi nešto što je protivno njegovim vjerskim, moralnim ili etičkim shvaćanjima. Od Hrvatskog sabora očekujem djelovanje u tom pravcu.
Na ovom mjestu, htio bih se osvrnuti na narativ koji su mnogi političari isticali u vrijeme izborne kampanje za parlamentarne izbore, a to je da je Ustavni sud zabranio donošenje zakona koji bi dodatno zaštitio ustavom zajamčeno pravo na život i da iz tog razloga se ne može donijeti protektivniji zakon.
Nadležnost Ustavnog suda reguliraju Ustavni sud i Ustavni zakon o Ustavnom sudu RH. Tako Ustav u čl. 129. Navodi – između ostalog – da Ustavni sud „odlučuje o suglasnosti zakona s Ustavom“. Prema tome, postavlja se pitanje u kojem trenutku Ustavni sud može reagirati? To se pitanje detaljnije regulira u UZUS-u, točnije u njegovom IV. Poglavlju. Iz čitanja odredi i njihovog smisla isključivo proizlazi da Ustavni sud može reagirati tek kad mu bude podnesen zahtjev ili prijedlog za ocjenu suglasnoti zakona s ustavom. Prema tome, Ustavni sud nema nadležnosti prekinuti postupak donošenja zakona ili uopće zabraniti započinjanje zakonodavne procedure. Tek kada zakon bude izglasan i promulgiran od strane predsjednika RH, Ustavni sud može donijeti odluku o njegovoj suglasnosti s Ustavom i ta odluka može biti drugačija od rješenja donesenog 21. veljače 2017. kojom se tvrdi da pravo na privatnost iz čl. 35. nadjačava pravo na život iz čl. 21. ili kako to sudac Šumanović zaključuje: „Pravu na život je inherentno pravo roditi se (doći na svijet) i to je pravo iznad prava na privatnost (pravo na životni stil). S pravom na život nerođenog bića je po pravnom rangu jedino pravo na život majke.“
Ivan Borna Ninčević
