Povijest je sukob ideja. Vanjsko istrebljivanje nositelja drugih ideja u 20. stoljeću nije uspjelo i stoga se osnovao metafizički laboratorij s ciljem ekstrahiranja europskog identiteta da bi ga u konačnici nadomjestio novi inkompatibilni identitet radi postizanja novog poretka. Izlažem kratki povijesni pregled islamske misli i situacije u 20. stoljeću te ću prenijeti paradigmu izgradnje novog islamskog identiteta u Europski kontekst, pri tome i ukazati na identitete otpora u Europi, a potom ispitujem modernizaciju islamskih zemalja.
Kriza arapskog svijeta započela je usporedno s industrijskom revolucijom. Zemlje su bile kolonizirane ili je u njima vladao sekularni režim. Kako je lokalno društvo stagniralo, tako su strani utjecaji postajali dominantniji, ali i represivniji. Nacionalistički projekt propada. Kriza je kulminirala krajem 20. stoljeću, a konačni je resantiman posljedica je uspješne modernizacije 50-ih i 60-ih godina te neuspješne konkurencije u gospodarskom i tehnološkom moderniziranju 70-ih i 80-ih godina dvadesetog stoljeća.
Stagniranje se moralo objasniti; za propadanje islamske civilizacije odgovorno je prihvaćanje neislamskih običaja. Društva su zapala u džahiliju (stanja nepoznavanja boga), koja je univerzalna osobina svih modernih, ali i muslimanskih društava. Islamski mislioci poput Maududia i Homeinija u teoriji i praksi uvode teokraciju, poredak u kojem su svi jednaki u podređenosti Alahu; islamizacija se prvo mora dogoditi u muslimanskim društvima koja su se sekularizirala, a zatim i u cijelome svijetu, gdje džihad postaje najpragmatičnije sredstvo borbe – islam (država i religija u jednom, sveobuhvatni način življenja), postaje paradigma oslobođenja od pesimistično shvaćene ljudske prirode. Na primjer, uoči Iranske revolucije je u Teheran Timesu izašao članak, gdje je autor smatrao da je Poljacima uoči pokreta Solidarnosti islam jedini put njihova oslobođenja.
U konačnici, kriza identiteta islamskih zemalja dovela je do okretanja islamu kao jedinom relevantnom izvoru autentičnosti. Stvara se novi, netradicionalni identitet, gdje musliman može ponovno izgraditi smisao u globalnoj sredini.
Velikim djelom zbog miješanja Zapada u novu veliku igru (u kojoj je cilj osvojiti geostrateška i naftna područja) te zbog dolijevanja ulja na vatru tamo, gdje ju autoritarni režimi gase, tj. gdje guše ustali narod koji vapi za oslobođenjem, na područjima Sjeverne Afrike i Bliskog Istoka domicilno stanovništva biva protjerano iz svojih gradova i sela. Na poziv mladog Macrona, kancelarke Merkel i švedske feminističke vlade, migranti dolaze u Europu u potrazi za boljom budućnošću. Popratna okolnost – postaju jeftina radna snaga i perfidna vrsta saveznika u rušenju patrijarhalnosti. U Europi dolazi do sličnog principa gradnje novog islamskog identiteta – nezaposlenost, društveno isključivanje, apsurdnost stvarnog iskustva moderne svakodnevice, okretanje islamu; prema istraživanjima, kod 50% ispitanih migranata u Grazu, islam danas igra još veću ulogu u njihovoj novoj svakodnevici, a njih bi u prosjeku 43% u Njemačkoj, Francuskoj, Švedskoj i Engleskoj radije uvelo šerijatski zakon, pišu strani portali. Zato u zapadnim gradovima u migrantskim uličnim nasrtajima ne čujemo domoljubne pjesme Pakistana ili poklike navijača Afganistanske nogometne reprezentacije, nego Allahu Akbar, kao jedini oblik potvrđivanja novog subjekta.
U pitanju su dva paralelna društvena procesa. S jedne strane demografski rast i jačanje identiteta, a s druge strane pak demografski pad i odricanje identiteta. Zašto Europa stari i umire? Od čega se mi to odričemo? Što je to Europa? Europa je duh, specifična kultura sazdana od četiri glavna elementa, a to su: Atena (grčka filozofija), Jeruzalem (judeokršćanska tradicija), Pariz (Francuska revolucija) i Rim (rimsko pravo).
Tražitelj novog nosioca revolucije u Europi, Frankfurtska škola, napravili su genijalnu podvalu: proletera su zamijenili pojmom „manjina“ koja je sada ugnjetavana od strane većine, a buržoaziju pojmom „većina“ koja je ugnjetavač i koja je privilegirana; Theodor Adorno, u svojoj knjizi The authoritarian personality obitelj, obiteljski ponos, kršćanstvo, tradicionalne rodne uloge i odnos prema spolu i ljubav prema vlastitoj zemlji smatra patološkim fenomenom. Budući da je 9/10 fakulteta i medija u rukama liberala, ovakve se ideje bespoštedno nameću mladima te se odricanje identiteta počinje manifestirati na makrorazini. Ljudsko biće (ja) u posttradicionalnom poretku postaje refleksivan, subjektivan, atomiziran nacrt: prednost se daje želji, emociji i samoostvarenju umjesto razboru i odgovornosti, a sve je popraćeno bavljenjem tko ima koja prava na mjesto preuzimanja odgovornosti. U takvom ambijentu država-nacija sve teže plovi uzburkanim morima između globalnih mreža i izazova singularnih identiteta te na koncu, kada samu državu-naciju, prestane odlikovati snažan identitet, ili kada u njoj više ne bude bilo prostora za koalicije društvenih interesa koji snagu crpe iz (ponovno) izgrađenog identiteta, moglo bi se dogoditi da neka društvena ili politička snaga određena bilo kojim identitetom (etničkim, prostornim, vjerskim) preuzme državu i učini je isključivim izrazom baš tog identiteta, kao što je to bio slučaj u Iranu, piše Manuel Castells u svojoj knjizi Moć identiteta.
Poljska odgovara lakonski: Ona nije odbila potpisati Marakeški sporazum zato što ima previše novaca poput Hrvatske da svakom migrantu nudi 1752 kune mjesečne naknade, plaćanje troškova prijevoza, besplatni smještaj i obrazovanje. Nije odbila potpisati sporazum zbog udomljavanja 150 migranata u jedan od dvoraca, kao što je to učinila Francuska u dvorac Pessat-Villeneuve. Nije odbila ni zato što bi morala poput Londona i drugih gradova osigurati mobilnu aplikaciju, koja vam kaže gdje je (ne)sigurno se kretati u gradu. Ona ga je odbila potpisati, zato što Dominik Tarczyński želi otići s majkom na ručak, bez da mora razmišljati o ovakvim stvarima (link).
Nakon modernizacije imamo sve manje s islamskim svijetom. Iako je ideja modernosti neodvojiva od ideje racionalnosti, subjektivizacije i demokracije, brojni autori smatraju da je moderniziranje islamskog svijeta moguće, da muslimani mogu odgovoriti na suvremene izazove modernosti, bez izdaje svog identiteta. Fahrudin Novalić u knjizi Islam i modernost smatra da je moderniziranje islamskog svijeta, kao pretpostavka integracije, nužnost, ali ono mora biti autonomno, a ne imati zapadnjačka agresivna obilježja. Drugi pak smatraju da tek kad muslimani prihvate zapadnjački model, da će bit u stanju i tehnološki uznapredovati, a zatim se i razvijati jer istraživanje o vrijednostima pokazuje da je za ljudski razvitak potrebna društveno-ekonomska modernizacija, kulturni pomak prema sve većem naglasku na ekspresivne vrednote i demokratizacija. Razvojni program UN-a kategorizira ¾ muslimanskih zemalja kao zemlje sa niskom stopom humanog razvoja, a BDP u ⅔ njih je 5000 dolara per capita ergo nije predvidljiv pomak prema modernizaciji . U svakom slučaju, mora se nastavljati apelirati na islam, koji treba proći svoje prosvjetiteljstvo.
_____________________________
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije mimladi.hr portala.
