2020. godina je godina savršeno spremna za snimanje neke nove vrste filma katastrofe. Da ne bude sve crno, iz nje sam se trudila izvući ono najbolje. U 365 dana morala sam moći napraviti takvo što.
Užasnuta Australijskim požarima, uz sve ljude oko sebe, dolazim do dobro nam poznate pandemije koronavirusa. Početak godine bio je početak suočavanja s nekim novim strahovima. Strah od nepoznatoga, strah od gubitka onoga što poznajem i što mi je blisko.
Zatvorena u kući, smještena u karantenu, pišem ljudima da ostanu doma i budu dobro, ali i na sigurnom. Potres koji je usred svega pogodio Zagreb činio mi se kao nešto što je daleko i iako sam molila za ljude u Zagrebu, mislila sam da se takvo što ne može dogoditi meni, a istina je sigurna: može se dogoditi baš meni.
Prosvjedi u susjednoj zemlji su me kidali na komadiće i ne znam kako je to doživjela većina, ali meni bliski ljudi koji su u manjini nisu bili ravnodušni.
Slike, mediji, apsolutno svaka osoba koju poznajem bila je dovoljna da zastanem i počnem preispitivati cijeli svoj život. Jurila sam, žurila, živjela ili daleko u prošlosti ili previše u budućnosti.
Navela sam samo neke od katastrofa u našoj blizini, ali ne i one u nama. One koje nas trebaju učiniti ljudima. To da smo veliki ljudi, uspjeli smo dokazati na samom početku nove nam godine, 2021.
Želim da ovaj osvrt ostane grub, kakva je i 2020. bila, a kraj neka nam pruži malo nježnosti koju smo ipak zaslužili. Ljubav. Neka bude u vama i oko vas, kroz sve loše što može postati dobro, a dok je ljubavi i ne mora postati takvo.
Svijeta će biti i s nama i bez nas, ali trebamo svijetu ostaviti ono malo uspomena na nas i ono malo uzora kojega mogu pronaći u nama pri stvaranju dobroga. Znate kako kažu: “Onaj koji je učinio dobro neka šuti, onaj koji je primio dobro neka govori“.
Godini iza nas, 2020., želim poručiti: “Ne znam još hoću li o tebi nastaviti govoriti ili ću ušutjeti, ali ostavila si iza sebe veliki trag.“
