Ljudi se razlikuju na nebrojeno puno načina, različitosti po pitanju vjere, rase, ideologije, spola, životnog stila, prehrane, itd. S toliko mnogo različitosti između samog pojedinaca i skupina, postavlja se pitanje, zašto je tako nešto prirodno potrebno dodatno naglašavati? Svaki čovjek ima svoju svrhu, ispunio on nju ili ne, ta svrha za njega je predodređena, a svaki čovjek trebao bi u nekakvom idealnom svijetu svojim različitostima donositi dobro zajednici i sebi. Također, svaki čovjek je na neki način poseban i posjeduje nešto, duhovno ili barem materijalno što ga razlikuje od drugih ljudi. Različitost treba njegovati i poticati kada ona donosi boljitak i napredak, ionako ne treba njegovati ništa što stvara zlo i ide na štetu čovjeka i društva.
Kada govorim o različitosti bazirat ću se na trenutno razdoblje u kojem živimo, iako ni prije nije bilo pretjerano drugačija situacija. Ljudi oduvijek prate trendove, a sami trendovi i njihovo praćenje je posve normalno, ljudi se prema trendovima oblače, rade frizure, šminkaju pa čak i ponašaju. Svejedno, ne mogu se oteti dojmu da je u zadnjih nekoliko godina porastao trend “različitosti” koji paradoksalno želi srušiti trendove, ali se i sam pretvorio u trend. Ljudi koji prate taj trend imaju potrebu za izražavanjem svojeg mišljenja, slaganja ili neslaganja, jednostavno izraziti svoj stav na drugačiji način od ostalih ljudi. Nadalje, navedena pojava sama po sebi vrlo je zdrava i poznata, oduvijek smo u povijesti imali te “neprilagođene” ljude, genijalce, od kojih su neki i promijenili svijet dugoročno. U čemu ja vidim nekakvu simpatičnu problematiku jest činjenica da se pojam različitosti izgubio te da se forsira do granice pucanja. Ako ja kao prosječna osoba odgovorno tvrdim da nisam kao drugi ljudi, da činim, mislim i govorim na suprotan način od “običnih”, sam sebe stavljam u superiornu poziciju naspram velike većine drugih samom činjenicom da ne prihvaćam njihovo uređenje i njihov sustav. Ne bih znao koliko su čitatelji upoznati s tom “problematikom” te jesu li imali priliku susresti ili upoznati takve ljude. Ja sam osobno vrlo dobro poznavao takvu osobu, jer sam upravo opisano bio Ja prije par godina. Ovaj članak bit će u potpunosti iskren i neuvrjedljiv, jer ne pričam ni o komu drugom osim o samomu sebi, ali ako se netko pronađe u napisanom, reći ćemo – slučajnost.
Sa svojih petnaest godina neki ljudi ulaze u stadij puberteta kada misle da su izrazito pametni, drugačiji, bolji od drugih, neshvaćeni i kada se osjećaju pomalo ljutitima. Takav sam bio i ja, naravno, niti sam bio najpametniji, ni bolji od drugih ni neshvaćen, ali sam svakako bio pomalo ljut na svijet. Kako sam i sam odrastao u vremenu trenda “različitosti” bio sam dio njega. U današnje vrijeme ima toliko različitih ljudi da bi trebali izaći iz mase različitih da bi opet postali različiti. Svi mislimo da smo različiti, u pravilu jesmo, ali možda ne onako i onoliko koliko bismo u tom trenutku htjeli, zatim oko sebe okupljamo iste te različite ljude, onda se nađete u masi gdje shvatite da niste toliko različiti i posebni jer su svi oko vas kao i vi, razmišljaju kao i vi, ponašaju se kao vi, govore kao i vi, a onda dolazi kriza identiteta kad ne znate gdje pripadate, ali naravno, ništa to nije previše opasno, pubertet svakako prođe. Ovdje nije govor o tome da se ne biste trebali osjećati različitima, biti različit je u redu, u redu je biti ono što jesi, samo nije potrebno da svi znaju što ti misliš o svima drugima i o samom sebi, u tom trenutku postajete naporni, baš kakav sam ja bio.
Pomalo je i smiješna činjenica da su svi različiti na potpuno identičan način, naravno, ljudska potreba za isticanjem i uklapanjem u određenu skupinu nije nikakva strana pojava, samo je vrlo zanimljivo ponekad se vratiti u te godine puberteta, buntovništva i subjektivnog produhovljenja. Nadalje, smatram da je pubertet razdoblje iz kojega možemo puno toga naučiti samo ako se ponekad prisjetimo nekih trenutaka i postupaka koje smo činili. Problem je što ljudi te svoje godine baš i ne vole, jer su možda kao i ja imali tko zna kakve tzv. faze. Na kraju krajeva, nije bitno, ipak je to bilo razdoblje u životu i ne treba ga se sramiti, možda malo, ali ne treba od njega bježati i pretvarati se da se nije dogodilo, jer dogodilo se i tada je sve imalo smisla i bilo odlično.
