Najblaže bi bilo reći da je situacija kritična. 13. ožujka Nicolás Maduro je na nacionalnoj razini odredio stanje uzbune. Pod krinkom mjera za ograničavanje širenja COVID-19, kao što su ograničenja u kretanju, obustava određenih aktivnosti i obvezna upotreba maski za lice, osigurao si je provođenje prave namjere, a to je utišavanje onih koji se ne slažu s njihovim načinom vladavine. Proklamiranje izvanrednog stanje ovlašćuje snage sigurnosti da vrše “inspekcije” kad god “smatraju potrebnim“, ako postoji “opravdana sumnja” da netko krši mjere. U sklopu samo ove jedne rečenice može vam biti jasno koliko je značenje „kršenje mjera“ prepušteno pojedincima koji sprovode mjere na volju. To ne bi bio problem da je riječ o samosvjesnim pojedincima koji u vidu imaju dobrobit naroda. No naravno to nije slučaj. Pitate se tko je provodio mjere karantene? Glavna legitimna ruka unutarnje opresije svake vlasti ili drugačije rečeno policija, uključujući bolivarsku nacionalnu policiju (Policía Nacional Bolivariana, PNB) i njezine Snage za posebne akcije (Fuerza de Acción Especial, FAES), za koje se smatra da su sudjelovale u izvansudskim ubojstvima. Ne smijemo zaboraviti naoružane provladine bande poznate kao “colectivos”, koje su surađivale sa sigurnosnim snagama u represiji 2014. i 2017. godine. Maduro je, za sad, izvanredno stanje produžio samo pet puta, prelazeći ustavnu granicu od 60 dana. Nacionalna skupština pod vodstvom oporbe nije odobrila produljenje, iako to zahtijeva zakon no očigledno je da je i zakon pod upravom Madura.
„Izvori su obavijestili OHCHR da su suci tijekom prijavljivanja mučenja ili zlostavljanja obično odgovarali da nije u njihovoj nadležnosti baviti se tužbama, unatoč obvezi istrage bilo kakvih navoda o mučenju kako zahtijeva nacionalni zakon, kao i međunarodne obveze Venezuele. U nekoliko slučajeva kada je udovoljeno zahtjevu za istragu, nije proveden liječnički pregled i nisu pokrenute istrage“, navodi u svom izvještaju José Miguel Vivanco direktor za Amerike u Human Rights Watchu.
Situacija je dosegla toliki momentum da čak i puko slanje poruke o neslaganju s načinima vladavine preko Whats Appa, dovodi do mogućnosti progona. Ured visokog povjerenika za ljudska prava Ujedinjenih naroda (OHCHR) je dokumentirao kako su kolektivi zastrašivali i napadali političke protivnike, prosvjednike i novinare i prije pandemije. Ono što je zastrašujuće je da je tijekom pandemija njihova moć porasla. Provodili su mjere zaključavanja u siromašnim četvrtima, sigurnosne snage su samovoljno pritvorile ljude jer nisu koristili maske za lice ili se okupljali u skupinama na ulicama, te su kolektivi premlatili i mučili civile zbog navodnog nepridržavanja karantenskih mjera.
Pregledom slučajeva Human Rights Watch identificirao je 162 osobe koje su navodno bile žrtve uznemiravanja, pritvora ili kaznenog progona između ožujka i lipnja. Venezuelska nevladina skupina Foro Penal izvijestila je o 257 proizvoljnih uhićenja između ožujka i srpnja. Istraživanje Human Rights Watcha otkrilo je da su vlasti maltretirale, privele i procesuirale političke protivnike, uključujući nekoliko zakonodavaca, novinare koji objavljuju kritične informacije, zdravstvene radnike koji kritiziraju vladino postupanje s pandemijom i odvjetnike za ljudska prava koji pružaju pravnu podršku demonstrantima koji prosvjeduju zbog nedostatka pristupa vodi, benzinu ili lijekovima. Snage sigurnosti također su oduzimali mobitele i prijenosnike novinarima te ih silili da izbrišu fotografije ili videozapise. U nekim prijavljenim slučajevima zatočenici su pretrpjeli zlostavljanje, uključujući verbalno i fizičko nasilje, premlaćivanja i stavljanje lisica na duže vrijeme. Upozorenje! Dalje slijede istinski primjeri, ako nemate želudac za ovo ili će vam ovaj dio informacija biti previše i to je u redu. U tom slučaju preporučujem ne dalje čitati.
Primjer, slučaj iz ožujka. Branitelj ljudskih prava bio je pritvoren dok je pomagao prosvjednicima. Pet sati proveo je u lisicama zakačenim na stup unutar vojne institucije. Nije dobio hranu ili vodu, niti je smio koristiti kupaonicu ili nazvati obitelj. Član bolivarske nacionalne garde udarao ga je smrznutom bocom po glavi i ruci rekavši mu da ne zaslužuje živjeti. U drugom slučaju, u travnju, policija je dva sata dražala u lisicama odvjetnika koji je bio pritvoren zbog kritiziranja lokalnih vlasti na društvenim mrežama. Zakačili su ga za metalnu cijev udaljenu dva metra od zemlje u dvorištu zatvora, pod suncem te mu uskratili pristup kupaonici 26 sati.
Nadam se da to ni ne moram isticati, no i u skladu s međunarodnim pravom, osnovna ljudska prava ne mogu se ograničiti čak ni u hitnim slučajevima. To uključuje pravo na život, zabranu mučenja i zlostavljanja, pravo na pravično suđenje i slobodu od samovoljnog pritvora te pravo na sudsku reviziju pritvora. Kao što vidimo iz gore navedenog u Venezueli je došlo do kršenja svih. Svako ograničenje ostalih prava trebalo bi se predvidjeti zakonom, a trebalo bi biti proporcionalno prijetnji koju predstavlja pandemija.
