Nerijetko prisutan pojam u svakodnevnoj komunikaciji ljudi i medija. Pojam s kojim se određena skupina ljudi može čvrsto identificirati, a isto tako i pojam koji može biti zametak brojnih zala. Riječ je o državi. Ona koja je za sve kriva kada se određena skupina osjeća ugroženom jer smatra da joj je uskraćeno nešto, što joj po pravu pripada te ista ona koja nerijetko ne dobije priznanje kada nešto pozitivno napravi. Uz nju se vežu političari i gospodarstvenici, a osobito oni za koje se smatra da od nje žive ili imaju koristi. Državu se znakom jednakosti povezuje s vlašću, iako je vlast samo jedan njezin segment. Pokušajmo kroz ovaj tekst demistificirati državu i vlast.
Pravno definirajući, država je politička zajednica organizirana na nekom teritoriju pod suverenom vlašću. Ona je, isto tako, suveren i neovisan entitet koji ima međunarodnu pravnu osobnost, sposoban ulaziti u odnose s drugim takvim entitetima. U osnovi, sastavni elementi države su njeno stalno stanovništvo, određen teritorij i suverena vlast (1). Suverena vlast, kako je definirana u definiciji države, jest ona politička vlast iznad koje, u pogledu političkih odluka, nema više vlasti (2).
Već u ovom dijelu možemo zamijetiti da vlast nije država, već sastavni dio države u definicijskom pogledu. Vlasti su mnoge, od aristokratskih do demokratskih, i sve one imaju svoju dozu odgovornost prema narodu. Ta odgovornost ne znači da je vlast nužno formalno-pravno pod narodom, već da je svjesna, djelomično ili potpuno, da odluke koje donosi utječu na određenu skupinu pojedinaca ili cjelokupno društvo. Što je veća moć vlasti, veća je i njena odgovornost. Vlast crpi moć iz naroda, izravno, preko izbora, ili neizravno, kroz prešutno odobravanje. Prema tome, narod je jedan od ključnih faktora države i bez njega ta država, ne samo u definiciji, nego i zbilji, nema smisla. Narodno pokoravanje zakonima, donesenim od strane vlasti, čisto je proizvoljni čin i kao takav, dio slobodne volje pojedinaca.
Ukoliko bi, u bilo kojem trenutku, svi pojedinci u kolektivnoj svijesti shvatili da odluke koje donosi vlada njihove države, nisu dobre za njih i da takvu vladu treba smijeniti, u tom istom trenutku niti jedna sila i poluga vlasti ne bi se mogla održati. S obzirom na to da je moć koju vlast ima u svojim rukama dio moći naroda, to znači da moćnija vlast čini narod slabijim. Ako pojedinac prepušta donošenje nekih odluka koje su njemu u interesu, drugome pojedincu, tada mu efektivno predaje dio svoje moći odlučivanja i samim time slobode. Zasigurno, pošto je narod veća skupina pojedinaca i kao takva predaje dio svoje moći vladi, da sva moć koju vlast ima proizlazi iz pojedinaca koji su je se svojevoljno odrekli u svrhu općeg dobra, što država u definicijskom pogledu jest.
Vlast da bi postojala, ne samo kao pravni, već kao i realni subjekt, mora imati neki oblik predstavništva. Prirodna je težnja skupine ljudi da između sebe izaberu najvještije pojedince da upravljaju i vode prema nekom zajedničkom cilju. Nerealno je očekivati da bi skupina ljudi mogla funkcionirati bez nekog oblika vodstva, a kako bi tek mogla država. Takva skupina ljudi, sastavljena od različitih pojedinaca, ne bi se bila u stanju usuglasiti oko ključnih pitanja opstanka. Prirodno bi se pojedinci okupljali oko teza koje zastupaju, odnosno smatraju ispravnim, i unutar sebe odabrali najvještije predstavnike koji bi zagovarali pred drugom skupinom. U tom slučaju, neminovno bi pri određenim pitanjima došlo do razdora unutar skupine i ona bi se raspala na frakcije te izgubila svoju kompaktnost i moć koju je imala kao grupa. Kao što malena skupina pojedinaca između sebe izabire vođu, ili se taj vođa dominacijom sam njoj nametne, a oni ga prihvate, tako i narodi moraju imati svoja vodstva koja su predstavnici njegove volje i izvršitelji odluka.
Gledajući kroz povijesna razdoblja, u ranim početcima ljudske civilizacije, postojala su plemena koja su bila malene zajednice koje su skupa živjele kako bi se branile od predatora i drugih plemena te kako bi skupa išle u potragu za hranom. Ta plemena bila su vođena od strane jednog, najčešće najsposobnijeg lovca, koji je umio spoznati potrebu plemena te sukladno želji i mogućnosti, provesti je u djelo. Kako se društvo razvijalo, tako su se i brojna plemena spajala te su nastali prvi narodi. Isti bi bili vođeni od, ne nužno najboljeg lovca, već najumjesnijeg ratnika i organizatora. Nasilje među plemenima otprije je postojalo, a kao uzrok je bilo osiguranje opskrbe hranom te veličina lovnog teritorija. Naravno, s obzirom da sada govorimo o okrupnjavanju plemena, nužno postoje veće potrebe za hranom, a samim time i veća potreba za ratom, odnosno agresivnim uzimanjem tuđeg teritorija kako bi se osigurao opstanak matične zajednice.
Osim vladara ratnika, o kojem govorimo sve do praktički 18. stoljeća nove ere, nastaju i takozvani “Božanski vladari” koji osim ljudske, obuhvaćaju i božansku dimenziju na temelju koje povlače dodatan kredibilitet svoje vlasti. Ti vladari, ako su bili prvi u nizu, zasigurno su, na neki način, spretniji od ostalih pretendenata i posjedovali određenu karizmu kojom su djelovali na mase. No, postojanje takve karizme ne mora biti slučaj, zato što netko zbog posjedovanja moći, dobrog društvenog položaja i bez karizme može postati vladar. Taj vladar, svojim položajem i skupinom istomišljenika oko sebe, može formirati određene “legende” o svojem podrijetlu i tako svojoj ljudskosti dati božansku dimenziju.
Takav kult ličnosti imamo primjerice u drevnom Egiptu, gdje sam Faraon kao vrhovni vladar gradi kult ličnosti koji kulminira izgradnjom sve veličanstvenijih grobnica. Njime preuzima primat nad svojim podanicima, ne samo za zemaljskog, već i zagrobnog života. Narod Tibeta, primjerice, do dana današnjega, veliku nadu polaže u svog Dalai Lamu. Dalai Lama je titula koja se daje duhovnom vođi tibetanske škole budizma za kojeg se vjeruje da je inkarnacija prosvjetljenog bića Avalokiteshvare i kao takav ima politički utjecaj. U njemu se vidi simbol ujedinitelja Tibetanskog naroda. Još jedan primjer je Japanski Car, funkcija koja u Japanu postoji od 7. ili 8. stoljeća prije Krista. Naziva ga se još i Tennō, odnosno “Božji Car”. Japanski šintoizam drži da je Car izravni potomak božice sunca Amaterasu. Careve su se ovlasti kroz povijest mijenjale od klasično imperijalnih, do krajnje ceremonijalnih, da bi danas ostale na toj ceremonijalnoj ulozi.
Ličnost “Božanskog vladara” pozicionira se među narodom kao neprikosnoven autoritet vlasti zbog toga što u svojoj osobi ujedinjuje svjetovnu i božansku dimenziju ljudske osobnosti. Svjetovna dimenzija formira se u svakodnevnom životu čovjeka kroz onu materijalnu zbilju koja čini njegov, biološkim osjetilima, pojmljiv život; dok duhovna, odnosno religiozna dimenzija, naročito kod starih civilizacija, zauzima primat tamo gdje je pozitivno ljudsko djelovanje, prema oblikovanju materijalne zbilje, ograničeno samom prirodnom te zbilje. Tu primjerice govorimo o vremenskim prilikama, proricanju budućnosti, bolestima, smrti, odnosno svim onim stvarima na koje čovjek ne može utjecati jer mu njegove mogućnosti to ne pružaju.
Takve se stvari natječu s mentalnim sklopom čovjeka koji teži definiranju budućnosti, očuvanju zdravlja i shvaćanju smrtnosti. Baš zbog tih razloga, u društvima izvire duhovna dimenzija kao ona koja kroz određene pojedince pruža odgovore i utjehu. Takve duhovne discipline bivaju strukturirane i formirane u religije koje u kontekstu “Božanskog vladara”, kao izravnog izabranika bogova, daju toj osobi veliku količinu moći. Ovo je primjer vladara kojemu narod zbog neznanja daje veliku količinu moći te je on koristi kako želi.
Naravno, kroz povijest imamo primjere srednjovjekovnih kraljevstava Europe u kojima kraljevi vladaju s “božanskim” epitetom, ali zbog utjecaja Crkve koja na sebe preuzima religijski autoritet, koji se utjelovljuje u osobi Pape, božanska dimenzija u ovome kontekstu vladara označava da je on “Milošću Božjom”, to što je. Ta bi se milost dala objasniti tako da Bog, kao vrhovni vladar svega materijalna i nematerijalna svijeta, u okviru nekog kraljevstva izabire pojedince koji imaju posebno poslanje u tome narodu. Ti pojedinci nisu uvijek živjeli “po božjem”, već nadasve razvratno. No, ta “Milost Božja”, kao beskonačan i neizbrisiv poziv, ostaje nad njima kroz čitav njihov život kako bi njihova uloga u povijesti bila izvršena. Tu se razvija pitanje kako kršćanski Bog, kao ljubitelj istine (Iv14,6) i mrzitelj grijeha, prešutno odobrava nerijetko razvratan život svojih pomazanika? To je duboka teološka tema na koju ne možemo dati jednostavan odgovor u nekoliko rečenica. No ipak, može se spomenuti (Sir15,16) “On je preda te stavio vatru i vodu: za čim hoćeš pruži ruku svoju.” Bog je takvome kralju dao ulogu u sustvaranju svoga svijeta, no isto tako, nije ga vezao tom ulogom te mu je dao slobodu da sam odabire što i kako želi. Svaka sloboda nosi svoju odgovornost, a Božji sud je konačna prosudba odgovornosti čovjeka za danu slobodu.
Države tih “milosnih” vladara, staleški su oblikovane na: kmetove, plemstvo i svećenstvo. Plemstvo ima veliku moć jer upravlja velikim teritorijalnim jedinicama u okviru kraljevstva. Na tim jedinicama upošljava kmetove, organizira vojsku, ubire poreze u svoje ime ili u ime vladara. Država je to koja živi za svoju vlast. Nastavak povijesnog pregleda vlasti i vladara nastavit će se u drugom dijelu ovog članka.
(1) https://enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=16368
(2) https://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=58947
(3) https://thebiomedicalscientist.net/science/death-and-disease-english-civil-war
(4) Why Nations Fail: The Origins of Power, Prosperity, and Poverty; Daron Acemoglu, James A. Robinson; 2013; Profile Books ltd.
