Već 15 vikenda zaredom traju prosvjedi protiv bjeloruske vlade i predsjednika Aleksandra Lukašenka. To su najveće antivladine demonstracije u povijesti Bjelorusije, a započele su tijekom predsjedničkih izbora u kolovozu 2020. godine u kojima se Lukašenko borio za šesti predsjednički mandat.
On je pobijedio s navodnih 80,1% glasova, a prosvjedi su se intenzivirali širom zemlje nakon objave rezultata u noći 10. kolovoza. Glavna Lukašenkova protukandidatkinja Svetlana Tihanovska proglasila je rezultate lažnima s tvrdnjom da je nju izabralo 60-70% glasačkog tijela. 14. kolovoza Tihanovska je osnovala Koordinacijsko vijeće, nevladino tijelo koje za cilj ima olakšati demokratski transfer vlasti. Isto to vijeće 12. je listopada postavilo Lukašenku ultimatum da odstupi s mjesta predsjednika, prestane s represivnim mjerama i oslobodi političke pritvorenike do 25. listopada.
Budući da nije pristao na takve zahtjeve, protesti diljem zemlje uzeli su svoj zamah 26. listopada. Više od 200 000 ljudi sudjelovalo je u najvećim prosvjedima na ulicama Minska od kraja kolovoza, s prepoznatljivim bjeloruskim tradicionalnim crveno-bijelim zastavama u rukama koje su već dugo simbol nacionalističke opozicije Lukašenku, uzvikujući „Odlazi!“ i „Novi izbori!“
Osim predsjedničke kandidatkinje Tihanovske koja je bila prisiljena pobjeći u susjednu Litvu, još su dvije žene odlučile udružiti snage kako bi se suprotstavile apsolutističkom vladanju. Politička aktivistica Veronika Cepkalo je također bila prisiljena napustiti državu, dok je Maria Kalesnikava, glazbenica i politička aktivistica, jedina koja je ostala unutar zemlje nakon što je odoljela pokušajima da je prisilno deportiraju u Ukrajinu pod prijetnjom da će ju „svakako izvesti, živu ili u komadićima“.
Bjeloruski državni mediji izvijestili su da se predsjednička inauguracija u obliku kratke ceremonije odvila 23. rujna, čime je predsjednik koji Bjelorusijom upravlja od 1994. produžio svoj mandat na dodatnih pet godina. Europska unija je već idući dan u svojoj izjavi odbacila legitimitet izbora i pozvala na održavanje novih, osuđujući represivne mjere i nasilje kojem su prosvjednici izloženi. Uslijedile su sankcije protiv četrdesetero bjeloruskih službenika koji su optuženi za političku represiju i namještanje glasova.
Međutim, Lukašenko se nije našao na popisu optuženih. Bjeloruska vlada je odgovorila nametnuvši simetrične sankcije službenicima Europske unije, a Lukašenko je okrivio EU i druge zapadne organizacije za destabilizaciju postojećeg režima u korist opozicije koju podržavaju. Prosvjednici su se morali suočiti s nasilnim maltretiranjima i različitim prijetnjama. U izjavi UN-ovog Ureda za ljudska prava od 1. je rujna citirano više od 450 dokumentiranih slučajeva mučenja i zlostavljanja pritvorenika, kao i izvještaji o seksualnom zlostavljanju i silovanju.
U posljednjem tjednu listopada oko 100 000 ljudi pridružilo se Maršu protiv terora u Minsku, nazvanom tako od strane oporbe. Bjeloruska interventna policija viđena je kako baca šok bombe na okupljene prosvjednike. Osim toga, vlasti su prekinule internetsku vezu u središtu Minska, zatvorile stanice metroa i postavile vojne kordone naoružane vatrenim oružjem na ključna mjesta unutar grada. 26. listopada grupa radnika i studenata u Bjelorusiji štrajkala je diljem zemlje. Radnici na nekim državnim postrojenjima odložili su svoje alate, napustili zgrade i skandirali slogane ispred postrojenja. Stotine studenata također su se ujedinile na sveučilišnim kampusima u glavnom gradu plješćući, skandirajući i formirajući takozvane lance solidarnosti.
