Strah je reakcija na osjetljiv ili bolan podražaj, tj. negativan osjećaj koji se kod čovjeka javlja kad smatra da ga očekuje opasnost, bila ona realna ili nerealna. U velikoj mjeri strahovi i fobije nisu produkt realne opasnosti, poput klaustrofobije, homofobije, akrofobije, itd. Usprkos tomu, postoji strah s kojim se mnogi ljudi susreću u svome životu, a o kojemu malo govore, a to je strah od samoga sebe.
Česta je to pojava kod ljudi koji barem malo razmišljaju i promišljaju o svome biću, vlastitom životu i napretku na osobnom planu. Ljudi koji se ne boje sami sebe, o sebi ne razmišljaju ili su sami sa sobom prošli mukotrpan i naporan proces te se nemaju čega bojati.
Uz svu modernu tehnologiju i društvene mreže koje bi nas trebale povezivati, a u krajnjoj liniji to i čine, izgubila se ona intima koju su ljudi nekada imali međusobno, ali poglavito sami sa sobom. Ovo vrijeme učinilo nas je inteligentnijima, ali zatvorenijima. Danas, kada čovjek ne želi razmišljati, jednostavno može uključiti mobitel i animirati se, provoditi na njemu cijeli dan i na taj način izbjegava kontakte sa sobom. Danas je mnogo stvari bolje nego što je bilo prije, ali ovo je jedan detalj, tj. bod koji prošlost dobiva.
Kada čovjek ima problem, on ga rješava ili barem pokušava (u većini slučajeva). No vrlo često ljudi pokušavaju ubrzati proces rješavanja i iscjeljenja. Moderan čovjek uzima prečace jer nema vremena osjećati se loše, povrijeđeno, malaksalo, nema vremena za prijeko potreban prirodni proces.
Preskačemo i ubrzavamo procese, idemo krivinama, ne želimo vidjeti korijen problema, ne želimo jer se bojimo. Bojimo se što ćemo sve otkriti ako zagrebemo ispod površine vlastitog bića. Bojimo se da se saznamo da nismo osobe kakvima se predstavljamo, kakvi bismo htjeli biti. To je onaj suštinski razlog zašto ljudi bježe od sebe, zašto traže utjehu u drugim ljudima, u alkoholu, u drogama, tabletama, jer iluzija je ponekad bolja od stvarnosti.
Dugoročno gledano, nije bolja, samo je u tom trenutku prihvatljivija, šarenija i podnošljivija. Stvarnost je pak takva da nemamo izbora, bijeg nije moguć jer koliko god bili brzi, mudri i pametni, sami od sebe ne možemo pobjeći, stići će nas naš duh, uhvatit ćemo sami sebe. Za neke nažalost, za neke na sreću, to je prava istina. Spas od samoga sebe tražimo u sebi tako što stanemo sami pred sebe i razgovaramo, plačemo, smijemo se i trgamo vlastito biće na komade ako je potrebno sve dok ne naučimo biti Mi.
Do granice kada se nemamo više čega bojati jer smo otkrili uzroke, riješili i/ili prihvatili posljedice, izbacili toksičnost iz sebe i shvatili bit. Kako ćemo do toga doći, na nama je jer sami sebe najbolje poznajemo. Ako nam treba pomoć, potražimo je, ako želimo sami, napravimo to sami. Bitno je toga biti svjestan, svaki je čovjek jedinka za sebe, ne postoji magični i generalni “lijek” za svakoga od nas.
Kada smo govorili o strahu te je li on realan ili nerealan, strah od samoga sebe može biti realan, ali i nerealan. S jedne strane nema nikakve opasnosti po naš život, ali s druge strane možemo ga shvatiti kao realnog jer čovjek osjeća da se iz tog straha puno toga može izroditi. Na kraju, zaključak i bit svega je da ostavimo prirodne procese da obave svoj posao.
Kada nam se dogodi nešto loše, ne smijemo to potiskivati, već moramo pokušati zacijeliti na način koji je ispravan. Također, zaključak je da se trebamo osluškivati i imati hrabrosti suočiti se, ponekad, s najvećim neprijateljem, samim sobom. Nije hrabrost ne plašiti se, hrabrost je nadvladati strahove. Možda ono što otkrijemo nećemo lako prihvatiti, ali moramo. Možda nam se neće svidjeti ono što otkrijemo o sebi i možda će nam teško pasti, ali to je istina o nama.
Ako želimo živjeti u skladu i miru, to je ono što trebamo napraviti – pogledati sami u sebe, u srž naše duše i puno će nam biti lakše jer najglasniji i najžešći ratovi vode se upravo u nama, sve izvan samo je posljedica onoga što se zbiva u nama samima.
