Devet od deset osoba voli čokoladu. Deseta osoba uvijek laže. – John Q. Tullius
Slijedeći ovaj citat, moguće je pretpostaviti kako bi većina ljudi teško mogla ravnodušno proći Varšavskom ulicom i ne zaviriti iza vrata broj pet koja nose ime najukusnijeg muzeja – Muzej čokolade Zagreb.
Kao novopečena studentica diplomskoga studija u zadnjih nekoliko dana bila sam uistinu pod pritiskom ispunjavanja raznoraznih formulara u zadanim rokovima, zauzeta pisanjem molbi, mailova i uzaludnim pokušajima da se ulogiram u Studomat i upišem novu akademsku godinu. Jednostavno sam zaslužila odmor i tako se počastila gorkim i slatkim čokoladnim užicima predočenima u tekućem i krutom obliku šetajući kroz muzej i opuštajući se uz umirujuće glazbene tonove prilagođene odgovarajućem „čokoladom“ ambijentu.
Na prvome katu, na koji je moguće doći i liftom, dočekao me ugodan prizor: u ružičastome tonu uređena trgovina u kojoj je moguće kupiti čokoladne delicije malih hrvatskih čokolatijera. Teško je bilo odoljeti prizoru, no kako sam za razgledavanje Muzeja imala samo sat vremena, požurila sam prema drugome smjeru. Kako imam naviku skupljati ulaznice s događaja koje posjećujem, tako je vrlo lako zamisliti moje oduševljenje nikada viđenom muzejskom ulaznicom. Riječ je o kutijici s naznačenim degustacijskim točkama koje je potrebno slijediti i konzumirati u odgovarajućem trenutku. Svakako najukusnija ulaznica dosad!
Otvorivši drvena vrata, obustavila sam vezu sa stvarnim vremenom, svakodnevnom rutinom i uputila se u čokoladnu avanturu. Prva postaja bila je središnji američki kontinent koji se smatra rodnim mjestom čokolade, a koji je bio dočaran zvukovima grmljavine i kiše te zelenom tkaninom postavljenom poput lijana čime se postigao efekt prašume. U toj sam prostoriji imala prilike saznati kako se zrno kakaovca isprva koristilo za pravljenje napitaka, vidjeti posude u kojoj su se napitci pripravljali i ispijali te saznati vrlo zanimljive informacije, primjerice kako je zrno kakaovca bilo ujedno i sredstvo plaćanja dobara. Američka je prašuma ujedno bila i prva degustacijska točka na kojoj sam, za potpuni doživljaj, trebala okusiti zrno kakaa. Znajući koliko će biti gorko, ipak sam odlučila preskočiti tu točku i zrno sačuvati kao suvenir.
Na samome početku nisam spomenula kako se u kutijici nalazila i žličica koju sam uskoro i prvi put upotrijebila. Naravno, sukladno epidemiološkim pravilima i sugestijama tako da posjetitelji ne trebaju strahovati. Prvo korištenje žličice ostavilo je gorak okus u ustima jer u prvom čokoladnom likeru nije bilo nikakvih dodanih sladila. Snažna se okusa dugo nisam mogla riješiti, pa toplo preporučujem budućim posjetiteljima da sa sobom ponesu bočicu vode jer će im ona dobro doći. Ubrzo sam se našla u prostoriji koja me očarala i po kojoj ću zasigurno pamtiti Muzej, a to je bila ona uređena u baroknome stilu: kombinacija ružičaste boje, zlatnih detalja i mnoštvo šalica, dok u pozadini Beethoven svira Za Elizu. Svi koji me poznaju znaju da je ovo za mene bila dobitna kombinacija detalja zbog koje se nisam mogla tako brzo prepustiti užitku koje je nudilo sljedeće čokoladno doba, no zbog pritiska vremena morala sam nastaviti dalje.
Uz proučavanje važnosti svakog razdoblja u povijesti čokolade, bilo je zanimljivo proučiti kartu svijeta i usporediti uvoz i izvoz čokolade kao i godišnju potrošnju čokolade po stanovniku izraženu u kilogramima. Za Hrvatsku ona iznosi čak 4,2 kg!
Nadalje svoju sam žličicu iz degustacijske kutijice još nekoliko puta koristila uživajući u tekućoj bijeloj, mliječnoj i tamnoj čokoladi. Uz osjetilo okusa u Muzeju je bilo moguće podražiti i osjetilo mirisa i dodira, no o tome neću pisati. To svaki posjetitelj treba sam doživjeti…
Osobito dragi dijelovi Muzeja bili su mi oni u kojima su izloženi primjerci starih pakiranja čokoladica i bombonijera, a osmijeh na lice izmamio mi je prvi album Životinjsko carstvo koji je bio ispunjen istim sličicama koje sam i ja skupljala. Kakav miris djetinjstva! Uz retro pakiranja, užitak je bio promatrati raznorazne kalupe za „šuplje“ čokolade kao i saznati zanimljivosti o Nutelli, Kinder jajetu, Tobleroneu i drugim svjetski poznatim čokoladnim delicijama. Evo primjera takvog tipa zanimljivosti: Jeste li znali da je požeško Zvečevo osmislilo prvu čokoladu s rižom u svijetu – Mikado? To mi je otkriće svakako bilo jedno od najvećih toga dana.
Na kraju moje čokoladne avanture preostalo je okusiti posljednju vrstu čokolade, a to je ruby čokolada. Okus me u potpunosti iznenadio jer sam sve do tog trenutka bila neopravdano vrlo sumnjičava prema ružičastoj čokoladi. Njezin nježno kiselkasti okus i umirujuća glazba u pozadini idilično su zaokružili priču koja je započela hodom po američkoj prašumi i guljenjem zrna kakaovca, a završila dolaskom u prostoriju prepunu paketa razvrstanih u kategorije Valentinovo, Godišnjice, Rođendani koji upućuju na to kako je prvotna „hrana bogova“[1] namijenjena za posebne trenutke i ljude doživjela potpunu transformaciju postavši „hranom za svaku prigodu“.
Posjet Muzeju čokolade Zagreb uvijek će mi ostati kao divna uspomena, što zbog ugodnog osoblja i ugodne atmosfere, a što zbog mnoštva zanimljivih informacija i ukusnih atrakcija. Svakome tko planira otići u Muzej preporučujem odlazak s dobrim društvom jer mu oni „gorki“ dijelovi neće biti toliko gorki, a oni „slatki“ zasigurno će postati još i slađi!
___________________________________________________________________
[1] Drvo kakaa ili theobroma cacao (theobroma je riječ posuđena iz grčkog I znači “hrana bogova”)
