Kroz period svog školovanja najčešće pitanje koje sam čula bilo je – što studiraš? Odgovorila bih – radnu terapiju i fizioterapiju, nakon čega je uvijek uslijedio komentar – uh, tu bar ima posla…
I bili su u pravu, ima posla no put do licence za samostalan rad slijedi tek nakon uspješno odrađenog pripravničkog staža i položenog stručnog ispita.
Prvostupnici fizioterapije, radne terapije, medicinsko laboratorijske dijagnostike, radiološke tehnologije i sanitarnog inženjerstva samo su neki od zdravstvenih djelatnika koje nakon diplome čeka pripravnički staž u trajanju od 12 mjeseci, nakon kojeg slijedi polaganje stručnog ispita i dobivanja licence za samostalni rad. Istu sudbinu, osim sektora zdravstva, dijele i sektor obrazovanja, socijalne skrbi…
Kako bi ostvarili pravo na pripravništvo, ne smijemo biti zaposleni van svoje struke te je obavezna prijava u evidenciju nezaposlenih HZZ-a. Sve je to lijepo zamišljeno, zar ne? Nakon školovanja, dobiti još više stručnog iskustva i tek tada biti osposobljen za rad. No problem nastupa kada su kvote pripravnika do 10 puta manje nego broj studenata koji su završili fakultet. Potaknuti situacijom koja nam nikako ne ide u prilog, oformila se Facebook grupa pod nazivom Pripravnici u neizvjesnosti koja broji više od 1,9 tisuća članova i svakim danom raste. Nekolicina je kolega u grupi podijelila kako na staž čekaju dulje od dvije godine, što znači da mlada, visoko obrazovana radna snaga nema prilike zaposliti se i raditi, jer nam država to ne dozvoljava, dok s druge strane mediji svakodnevno navode kako nedostaje zdravstvenog kadra u bolnicama.
Problem raspisivanja dovoljnog broja natječaja za pripravnike je zapravo problem koji postoji već dugi niz godina, no poseban značaj dobiva sada za vrijeme pandemije COVID-19. Ove godine je mjera za pripravništvo u potpunosti obustavljena sve do jeseni, kada su donesene kvote za zdravstvene djelatnike. Ukupna kvota za zdravstvo iznosi 170 djelatnika, što uključuje 99 djelatnika u bolnicama, 50 djelatnika u domovima zdravlja i 21 djelatnik u zavodu za javno zdravstvo dok je na HZZ-u samo ove godine zabilježeno čak 1277 novih nezaposlenih u sektoru zdravstva koji čekaju na staž.
Navedene kvote odnose se na sva gore navedena zanimanja, na području cijele Hrvatske. Radi usporedbe, samo jedno zagrebačko Zdravstveno veleučilište godišnje upiše preko 300 fizioterapeuta i isto toliko medicinskih sestra, tehničara. Prema navedenim brojkama, dolazimo do informacije kako godišnje preko 1000 zdravstvenih djelatnika na HZZ-u čeka svoj pripravnički staž.
Zemlje Europske Unije nemaju pripravnički staž nakon fakulteta jer se radi o stručnim studijima koji kroz svoje školovanje obavljaju kliničku praksu u raznim bolničkim sustavima. Hrvatska je omogućila samo doktorima medicine i prvostupnicima sestrinstva ukidanje pripravničkog staža, no ne i ostalim zanimanjima u zdravstvu. Zašto su oni sposobni zaposliti se odmah nakon obrazovanja, a mi ostali prisiljeni godinama čekati na burzi?
Ako je pripravništvo obaveza, onda ga treba osigurati svima koji završe studij. Budući da nam ne žele omogućiti pripravnički staž, pokrenula se peticija za njegovo ukidanje.
Usprkos mnogim pokušajima da se osvijesti javnost o navedenom problemu, glavni i zaslužni za navedena pitanja ne odgovaraju na naše probleme. Jedino što želimo je raditi ono za što smo se školovali, želimo priliku i želimo pokazati da vrijedimo. Dokaz kako ne slušaju naše potrebe je i sama mobilizacija zdravstva, gdje se pozivaju umirovljenici, isti oni koji spadaju u rizičnu skupinu, dok u međuvremenu tisuće mladih obrazovanih zdravstvenih djelatnika kod kuće sjedi i čeka svoju priliku, čeka staž…
Ima nas koji volimo Hrvatsku, ne zbog sustava, ne zbog vladajućih. Volimo je zbog ljudi koji nas okružuju, prijatelja, načina života i zbog toga, ne želim graditi karijeru u zemljama gdje ću uvijek biti stranac, a Lijepa naša nas upravo na to prisiljava. Upravo zbog toga, smatram kako je Hrvatskoj nužna promjena. Mladi smo, sposobni i zahtijevamo da nam se ispune naša prava, prava na rad.
Hrvatsko stanovništvo svakim danom ima sve veću potrebu za nekom vrstom terapija, a u ovom slučaju ja samo želim biti terapeut i raditi svoj poziv.
Karla Dušković
