Znate li onaj osjećaj kad su vam misli toliko glasne da ne čujete glazbu koja vam u ušima svira, zvukove prirode ili drugu osobu kad priča? Znate li onaj osjećaj dok ste kraj brdo ljudi koji prelaze zebru kad je na semaforu crveno jer nema auta pa onda vi, iako svi prolaze, uporno čekate zeleno? Točno u svjetlu ovih pitanja proizašlo je moje ono najbolje iz proteklog ljeta. S jedne strane overthinking i zabrinutost, a s druge strane upornost i iščekivanje.
Naime, od ožujka do lipnja je bio blackout u mojoj glavi, kao i kod drugih. Onda se u jednom trenutku pojavila ponuda za posao u hotelu u Savudriji. Razmišljala sam bih li se prijavila ili ne. Volim pustolovine, nova iskustva i upoznavati nove ljude. S kolegicom s faksa sam se još tijekom proljeća počela dogovarati da ćemo ići negdje zajedno na sezonu, tako da je na kraju nedostajalo samo ono njeno: „Idemo!“. Kad je ona pristala, krenule su pripreme. Pomalo nesigurne, ali radoznale, krajem lipnja smo uspjele pronaći autobus do Poreča gdje nas je dočekala zaposlenica hotela i odvezla do Savudrije. Pri dolasku, preplavila nas je zbunjenost. Mjesto, smještaj i opis posla je bio malo drugačiji nego što smo očekivale. Naime, zbog koronavirusa nije bio klasičan bife tj. švedski stol, već smo nas dvije bile te koje su hranu posluživale gostima. U prva tri dana smo mislile spakirati kofere i otići koliko nam je grozno bilo.
Međutim, upoznavanje gostiju odnosno njihovog izbora doručka, šale s kolegama i učenje naziva namirnica na stranim jezicima nas je na kraju počelo sve više oduševljavati. Dani su se nizali, a provodili smo ih uobičajeno: posao, plaža, večera, krevet. Počeli smo sve se zbližavati s kolegama s posla i sve više vremena provoditi zajedno i izvan posla. To izvan posla je uvijek, ali uvijek značilo – pivo. Šale i ozbiljne razgovore smo imali redovito. Kad bi vidjeli goste s doručka, uvijek bi slijedilo: priča tko što jede, prepričavanje doživljaja s gostima, pogledi, osmjesi, pivo, sreća, oblaci, mir, tišina, pivo, glazba, usamljenost, Balašević, ključ, soba, balkon, žeđ, pivo. Riječ po riječ, pogled po pogled i paf. Zaljubljenost. Leptirići u trbuhu. Iako smo svi priznavali da od leptirića više preferiramo pivo. Tamo kao da smo se nalazili u vremenskom, ali i egzistencijalnom vakuumu, gdje postoji jedino ovaj trenutak i ljudi s kojima živiš i radiš. Tada su misli bile glasnije od svega. Počinješ shvaćati da život i treba tako živjeti. Nije važno što je bilo ili što će biti nego sada. Ovaj trenutak. I daješ sve od sebe da budeš radostan, da si dopustiš biti svoj i blesav i mudar.
Savudrija je najzapadnija točka Hrvatske u sklopu grada Umaga. To je mjesto sa svega 250 stanovnika koje ima mali dućan i nekoliko kafića, ali je i predivan, miran, poljoprivredni krajolik. Idealan je za odmoriti se od svega. No, i to dosadi s vremenom pa kao da smo bili u kući Velikog brata, jedno od najvećih veselja nam je bio odlazak do Kauflanda u Umag. Umag je pak lijep turistički gradić, poznat po ATP turniru koje je nažalost ove godine bio otkazan. Sat po sat, dan po dan i dva mjeseca je preletjelo. Međutim, razlog iz kojeg sam odlučila ispričati ovu priču jest to što vam želim približiti taj osjećaj vakuuma ljeta. Tad kao da vrijeme stane jer si odvojen od dobro poznatog društva i doma, općenito si izoliran, a u mjestu gdje radiš postoji samo hotel i jedan bar. Pitaš se kako ostati svoj kada si prisiljen ponašati se suprotno.
Tamo sam dobila jedan od najizvrsnijih životnih savjeta, a to je da se treba što više zafrkavati i biti radostan zbog sitnica jer ionako će sve proći. Ti si taj koji odlučuje kakav će mu biti dan, tjedan, ljeto… Bez obzira na sve okolnosti u kojima si se našao zbog vladajućeg virusa ili zbog drugih obaveza koje imaš. A kako bi mi ljeto bilo zaokruženo, od 4. do 6. rujna sam bila u Hrvatskom Leskovcu, prekrasnom mjestu nedaleko od Zagreba gdje sam se susrela s volonterima iz cijele Hrvatske. To je bio nacionalni susret voditelja projekta „72 sata bez kompromisa“ kojeg smo proveli družeći se, razmjenjujući iskustva, sudjelovanjem na radionicama, ali i volonterskim akcijama. Tu sam također upoznala nove ljude, a sa starima znancima se prisjećala dragocjenih trenutaka.
Na kraju, ono najbolje od ovog ljeta je ono što vi odlučite pamtiti i pohranjivati u svom srcu. Najbitnije je da se upoznaješ, izlaziš iz svojih zona komfora. Dopusti sebi biti drugačiji, ali i prihvaćati druge i drugačije jer to u tvoj život donosi čitavo bogatstvo. Što ima loše u tome da odeš raditi kao kuhar ili konobar sezonu, a studiraš medicinu ili arhitekturu ili nešto treće? Dapače, to ti samo može izglancati vještine, možeš shvatiti da imaš i druge talente i proširiti svoj životni horizont. Zaključit ću s jednom rečenicom koja bi ukratko opisala moje ljeto 2020.: „Pivo…jer velike priče sigurno ne počinju s voćnim čajem.“
