Pokušat ću u ovome prikazu iznijeti kratku analizu i trenutačni utjecaj frankofonske kulture u Libanonu. Zašto je francuski predsjednik Emmanuel Macron došao u Libanon 6. kolovoza, postajući tim činom prvi strani državljanin koji je posjetio Libanon nakon eksplozije. Postoji li neki skriveni razlozi posjete prvog čovjeka Francuske u Pariz Bliskog Istoka. U Libanonu je Emmanuel Macron dočekan kao Spasitelj te je pedeset i pet tisuća Libanonaca potpisalo izjavu kojom žele vratiti Libanon pod francuski mandat.
Utjecaj frankofonske kulture je od razdoblja 70ih, doba građanskog rata, u opadanju. Dok se Libanon nalazio pod francuskim mandatom francuski jezik i kultura su bili široko prihvaćeni kao način kojim se obrazovana elita odvajala od, za njih, „puka“ (većinskog pučanstva). Utjecaj engleskog jezika je sve jači u Libanonu, napose među muslimanskim stanovništvom. Obrazovni sustav se više okreće anglosaksonskom utjecaju, zbog globalnog utjecaja koji predstavlja engleski jezik i sve manje mogućnosti koje korištenje francuskog jezika ostavlja u sferi ekonomskih poslova i međunarodne komunikacije. Stoga je Francuska s razlogom zabrinuta u kojem će se smjeru nastaviti razvijati Libanon i hoće li možda postati dio iranske ili neke druge interesne zone.
Francuska je igrala veliku ulogu u oblikovanju modernog Libanona (napose od Sykes – Picos dogovora o podjeli Levanta). Način na koji su postavili konfesionalni sistem je bio model upravljanja zemlje od 1920. Dajući napose veliku političku moć Maronitima (najveća kršćanska zajednica u Libanonu) koja se tek promijenila Taif sporazumom (1989.) i podjelom vlasti 1:1 (jednak broj kršćana i muslimana u parlamentu) umjesto 5:4 u korist kršćana prije rata. Francusku posebno zabrinjava činjenica sve ubrzanog rasta muslimanskog stanovništva i opadanja kršćanske populacije u Libanonu (službeni popis stanovništva nije proveden od 1932.). Francuska je za vrijeme građanskog rata pomagala kršćanske postrojbe i bilo joj je bitno da se rat što prije završi (u Bejrutu je 1983. čak 58 pripadnika francuske vojske bilo ubijeno u napadu). Činjenice pokazuju da se u zadnjih pola stoljeća konfesionalni sistem, u kojem svaka religijska grupa ima svoju ulogu u društvu, pokazao kao pogrešan i nemoguć način vođenja zemlje koja se guši u korupciji i dugovima.
U novijoj povijesti upravo je Francuska 1990. dala politički azil sadašnjem predsjedniku Libanona Michelu Aounu kada je htio okončati sirijsku okupaciju i upravljanje zemljom. Aoun se kao general vojske nakon sukoba sa sirijskom vojskom sklonio u francusku ambasadu i boravio je u Francuskoj petnaest godina bivajući štićenik te zemlje. No, 2005. povlačenjem sirijske vojske nakon Cedar revolucije Aoun se vraća u Libanon i njegova stranka počinje bivati sve jača u libanonskom parlamentu. Zabrinutost Francuske počinje u trenutku kada se Aoun okreće Hezbollahu za politički savez i odmeće se od saveznika u Parizu. Aoun je u crkvi sv. Mihaela (u šijitskom predgrađu Bejruta) potpisao 2006. Memorandum o razumijevanju s Hassan Nasrallahom. Taj sporazum je omogućio podršku Aounu od Hezbollaha da bude izabran za predsjednika, ali i podršku libanonskih institucija i kršćana interesnim sferama Hezbollaha. Čineći da Hezbollah djeluje kao politička i vojna organizacija jača od libanonske vojske. Francuska od tada prati Libanon i očekuje priliku da se vrati u politički život zemlje. Dvije prilike nedavnih godina su im to omogućile.
Prvi događaj koji se ne smije zaboraviti da je upravo francuski predsjednik Emmanuel Macron bio zaslužan da se u studenom 2017. tadašnji premijer Libanona Saad Hariri (koji je u televizijskom prijenosu dao iznenadnu ostavku) pusti iz zarobljeništva u Saudijskoj Arabiji i dođe na konzultacije u Pariz. Upravo je Saad Hariri u izjavi istaknuo Iran, to jest politički utjecaj Hezbollaha (šijitska politička stranka u libanonskom parlamentu) i strah od atentata kao glavni razlog ostavke. U Parizu je Saad Hariri povukao ostavku na nagovor Emmanuel Macrona i ostao je premijer Libanona do libanonske revolucije 2019. Upravo ta kriza jasno daje na znanje koliko je Francuskoj bitan Libanon i geostrateški položaj ove države. Francuska se ovom intervencijom vratila u politički život Libanona.
Drugi događaje jest svakako eksplozija u Bejrutu, od 4. kolovoza, kojom je Libanon bačen na koljena i Libanonci su uspjeli u tjednu nakon smijeniti vladu, no parlament i predsjednik još uvijek imaju mandat. Ovih dana u Libanonu se ponavlja KILON IANI KILON (hrv. prijevod svi na sve mislim) želeći reći kako svi iz političke elite moraju otići. Francuska je iskoristila priliku i pokazala „sestrinsku“ brigu. U javnosti od strane libanonskih frankofonskih medija i kršćanskih zajednica (gdje ima tradicionalnu potporu) moglo se čuti samo pohvale kako je Libanonu pomogla Francuska.
No, zar je Francuska pomogla Libanonu? U The Washington Post izašao je članak naziva „Is France helping Lebanon, or trying to reconquer it?“. Jasno pokazujući kako Francuska ima veliku ekonomsku korist od Libanona. Samo u 2018. u trgovinskoj razmijeni izvezeno (export) je u Libanon robe u vrijednosti 897 milijuna američkih dolara, dok je od Libanona Francuska uvezla robu u vrijednosti 63 milijuna američkih dolara. Čime je ostvarena zarada od 826 milijuna američka dolara, koji su se Francuskoj vratili kroz frankofonske banke (Credit Libanais, Banque Libano…). Također, ne treba zaboraviti da je Francuska obećala kroz pet uspješnih donatorskih konferencija (Pariz 2001., 2002., 2007., CEDRE 2018. i sadašnja Bejrut 2020.) Libanonu pomoć, ali do nje nije nikad došlo. Nije isplaćen ni dolar od navedene pomoći jer do navedenih reformi koji su donatori tražili nije došlo i nisu bili spremni da surađuju s Hezbollahom (osuđena kao teroristička organizacija od zapadnih zemalja) čiji su članovi bili ministri u skoro svim novijim vladama zemlje.
Emmanuel Macron je na aerodromu Rafik Hariri 6. kolovoza u Bejrutu dočekan kao Spasitelj u pratnji ministra vanjskih poslova Jeana Yvesa Le Driana. Navedeni ministar je posjetio Libanon mjesec ranije i obećao 15 milijuna eura pomoći frankofonskim školama (od kuda Francuska u neokolonijalnoj politici dobiva školovane i frankofonski odgojene buduće emigrante), no osim kurtoaznog dočeka tadašnjeg ministra vanjskih poslova dočekalo ga je odbijanje njegovih zahtjeva od strane libanonske elite na čelu s tadašnjem premijerom Hasanom Diabom. U jednom od govora Jean Yves Le Drian istaknuo je potrebu za reformama i rekao kako Francuska s brigom gleda na situaciju u Libanonu.
Slično je Emmanuel Macron po dolasku u govoru Libanoncima istaknuo, pomalo zaboravljenu rečenicu „Francuska nikada neće pustiti Libanon…“ i emotivna izjava „da srca francuskih ljudi i dalje kucaju za Bejrut“. Posjetivši gradsku četvrt Gemmayze pokazao je kako Francuska i dalje želi biti prisutna u Libanonu ne želeći dopustiti Iranu i drugim silama utjecaj nad ovom malom zemljom (nešto što ne bi bilo moguće da Emmanuel Macron napravi u Alžiru ili Siriji). Na kraju svojega boravka u Libanon istaknuo je da će se vratiti 1. rujna (100 godina od uspostave Grand Liban) i on pokušati provesti reforme ako se libanonski političari ne dogovore. No, pravo pitanje je od kuda Francuskoj pravo na održavanje statusa quo i miješanja u unutarnja pitanja suverene države. Sistem koji je Francuska postavila od doba nezavisnosti Libanona pokazao se kao propao i način na koji zapadni spasitelji Libanona, prije svega Francuska, pokušavaju održati takav sustav i želeći popraviti stvari ne mijenjajući sustav.
