Ukoliko zanemarimo situaciju koja je zadesila cijeli svijet tekuće godine, smatram da se slobodno može ustvrditi kako mogućnosti studenata današnjice nikad nisu bile brojnije. Od besplatnog studija, preko subvencionirane prehrane, student servisa, raznih pogodnosti i popusta pa do nebrojenih mogućnosti razmjena i putovanja, sve se to pribraja u jedan komforan paket uz koji očito ima smisla sve kasnije koračati u surovi poslovni svijet. Opisana situacija je i mene nagnula da iskoristim pogodnosti čuvene apsolventske godine pa se duboko krenulo u razmišljanje kako najefikasnije iskoristiti dugoiščekivani višak vremena. Odgovor je naravno, maksimiziranjem broja putovanja i razmjena, što je rezultiralo prijavom za Erasmus+ projekt koji se održao u drugoj polovici kolovoza.
Iako sam u proteklom ljetnom semestru (nažalost, vrlo skromno i ograničeno) sudjelovao u Erasmus+ programu semestralne razmjene studenata, mnogo kraći projekti istog programa su mi još uvijek bila velika nepoznanica. Igrom slučaja sam naletio na objavu devetodnevnog projekta naslovljenog ‘Sport kao mehanizam socijalne inkluzije marginalizirane mladeži’ koji se održava u Berlinu. Proces prijave podrazumijeva ispunjavanje obrasca gdje se naglasak stavlja na motivaciju sudjelovanja na projektu. Kao dugogodišnjem sportašu, tema mi se činila jako zanimljivom – opisao sam svoja iskustva iz košarkaškog omladinskog pogona te na koji način su me ona definirala kao osobu i kako su utjecala na moj svjetonazor. Navedeno je rezultiralo primanjem na projekt pa sam se ubrzo zaputio u jednu od povijesno najbogatijih prijestolnica Europe.
Naravno, nisam imao pojma što očekivati. 40 sudionika iz pet zemalja se činilo puno za jednog voditelja projekta, što se ispostavilo točnim. Ipak, pametnim miješanjem u grupe do šest ljudi uspio se postići određen balans za kvalitetan rad. Bilo je raznih aktivnosti i radionica; već drugi dan smo imali priliku odlično upoznati grad kroz tzv. ‘scavenger hunt’, gdje smo u grupama trebali posjetiti devet manje poznatih lokacija koje su nam dosta krnje opisane budući da je ideja bila snaći se, bilo ispitivanjem ljudi bilo guglanjem. Takav je format poticao internacionalni timski rad pa smo se unutar grupa uspjeli dosta zbližiti tijekom spomenutog traganja.
Isti dan smo, osim dijeljenja iskustava vrludanja gradom, imali i sportsko popodne gdje smo prvi put okusili potencijal sporta kao zajedničkog nazivnika. Bilo koji sport, a posebice nogomet kao najrašireniji, nudi vrlo moćnu komunikacijsku platformu gdje je najbitnije, a ujedno i najljepše, to što je ona praktički isključivo neverbalna. Koliko god bilo drugačije, svačije odrastanje je rezultiralo sličnim obrascima kretanja i razumijevanja igre – upravo se tu vidi raskoš, snaga i doseg sporta kao alata zajedništva neovisno o rasi, podrijetlu ili spolu.
Kako je projekt tekao dalje, aktivnosti su bile sve zanimljivije; od smišljanja i glume filmskih scenarija koje šalju poruku borbe protiv rasizma u sportu, preko igranja raznih sportova, pa sve do debate koja je konstruirana kao realna situacija gdje se na gradskoj skupštini raspravlja hoće li se sagraditi džamija ili sportski centar (naravno uz podijeljene uloge). Sve je to uz svakovečernja druženja i zajedništvo zaokružilo jednu prekrasnu priču koju će vjerujem svatko od nas zapamtiti.
Za kraj, bitno je reći da je projekt naravno puno više od samih aktivnosti; nova poznanstva i prijateljstva, svi razgovori i razmjene iskustava, širenje vidika i bogaćenje iskustava – sve to zbrojeno doprinosi jednom vrlo upečatljivom sjećanju koje će nas svakako pratiti u daljnjim životnim situacijama. Treba se samo malko odvažiti – kažu da se život svodi na izlaženje iz zone komfora; i naravno, treba imati vremena, gdje se vraćamo na blagodati studentskog života. Prve mačiće, odnosno projekt, nipošto ne bih bacio u vodu jer je osobno imao nevjerojatno pozitivan utjecaj te utabao stazu za mnoge projekte u nadolazećoj budućnosti – za koje se nadam da sam bar djelomično zainteresirao dio čitatelja. Bilo kako bilo, prilika i mogućnosti za rast i razvoj nikad više; ovim skromnim izlaganjem sam htio skrenuti pozornost na jednu iz moje bliže prošlosti, a također se nadam da ću to raditi i u budućnosti kako život i dalje bude nosio razna iznenađenja. Do tada, svako dobro i do slušanja!
Mislav Krstulović
