Prošli su i ovogodišnji parlamentarni izbori, kao i uvijek u dramatičnom tonu, popraćeni medijima, špekulacijama, analiziranjima i komentiranjima stručnih i nestručnih lica. Primjećujem kako se kao ljudi vrlo lako prebacujemo iz jedne dimenzije u drugu i skloni smo zaboravljanju onog što je bilo prije čim nam postane dobro. To je valjda u našem genetskom kodu što i potvrđuje da je čovjek zapravo u dubini sebe pozitivno biće koje odbacuje ono negativno. Primjećujem isto tako kako smo zadnjih mjeseci živjeli u tzv. kutijama i da su mediji oblikovali našu stvarnost premještajući nas iz jedne kutije u drugu. Tako smo bili zatvoreni u kutiji pod imenom karantena duga dva mjeseca dok su nas plašili novostima neprestano govoreći o korona virusu, broju oboljelih, umrlih i ozdravljenih. Korona je nestala ( iako privremeno) i iz te kutije bili smo, u vrlo kratkom roku, prebačeni u onu zvanu parlamentarni izbori. Uskoro su naše male ekrane počeli puniti političari sa svojim kampanjama, a internetski portali plivali su u naslovima o političkim urotama i špekulacijama. U travnju i svibnju, moj Facebook profil bio je pun informacija o koroni, a kad je krenulo predizborno vrijeme, nisam se mogla otarasiti lica političara koja su doslovno iskakala iz ekrana sa svojim kampanjama i motom za bolju Hrvatsku, dok su oglasne ploče gradova bile ukrašene svakovrsnim političkim plakatima.
Pošto znam zalutati vrlo često na N1 televiziju, pratila sam što se događalo u političkom životu naše zemlje jer je na kraju krajeva trebalo odlučiti kome pokloniti povjerenje i dati glas. Moram priznati, ponovno sam bila razočarana ponašanjima nekih političkih lica, ali i komentarima ljudi oko sebe. Naravno, naglašavam da nisam nikakav politički analitičar i mnogo je toga što ne razumijem u tom širokom spektru zvan politika, ali mogu razumjeti što znači nepoštivanje i način na koji se odnosimo jedni prema drugima. Nije mi puno toga ostalo u glavi iz predmeta Politike i gospodarstva u srednjoj školi, ali se još uvijek sjećam što je taj pojam starim Grcima i Rimljanima predstavljao. Aristotel, grčki filozof koji za čovjeka kaže da je zoon politikon, tvrdi da čovjek uvijek teži odnosu s drugima koji se potom ostvaruje kroz političko djelovanje. Stari Rimljani pak kažu da je politika javno djelovanje koje teži općem dobru! Drugim riječima, političari bi trebali donositi odluke sukladno onome što je najbolje za građane.
U Hrvatskoj ljudi su razočarani politikom, ali zaboravljamo da smo i mi u tom području jako neobrazovani. Možda ne svojom krivnjom – ipak sve počinje iz one školske klupe koju smo grijali dugi niz godina- ali jesmo li se trudili samostalno se obrazovati? Barem danas nemamo ispriku da ne možemo doći do informacija ili knjiga koje želimo pročitati. Naš obrazovni sustav nas ne priprema da budemo osviješteni na politički način, već nam se politika u javnom prostoru prikazuje kao nešto prljavo i korumpirano, što u jednu ruku i jest istina. Ali, pogled na ono što bi politika zapravo trebala biti, kad pročitamo kako su na nju gledale civilizacije prije nas, u tom istom javnom prostoru u potpunosti mijenja perspektivu. Ona je tu za čovjeka, a ne protiv čovjeka. Nažalost, preuzela je ovu drugu, ružniju verziju sebe i ljudi koji se bave njome samo su nam to lice i pokazali, zbog čega puno sposobnih ljudi koji bi se i mogli boriti za konkretne promjene ne žele ulaziti u taj ring.
Dolazimo do onoga što me je najviše zaboljelo dok sam pratila ove izbore, a to je grijeh u kojeg mi Hrvati tako olako upadamo – generaliziranje. Puno novih ljudi se kandidiralo i sada sjedi u Hrvatskom saboru, a mi smo ih već izblatili i osudili. Naravno da imamo pravo na mišljenje, čak i pretpostavljanje kakvi će biti njihovi politički plodovi, ali zar se moramo vrijeđati? Istinu govoreći, ni u ovom predizbornom razdoblju vrijeđanje nije izostalo (ne mislim samo na političare, već i na obične građane, naše kave na kojima tračamo i donosimo unaprijed donesen sud). Želimo promjene, ne želimo uvijek gledati istu postavu u saborskim klupama, a kad se i pojave ta nova lica odmah nam ne valjaju. Licemjerni moj hrvatski narode! Najbolja mi je od svih: Ionako će postati isti kao i ovi koji sad vladaju. Pitam se, kako ćemo onda naprijed? Nije ni čudo da uvijek tapkamo u mraku i da smo uvijek zadnji u svemu. Ponekad povjerujem da doista imamo zatupljujući balkanski mentalitet. Unaprijed znamo kako će nam biti, a to je loše i da se ništa neće promijeniti. Na jeziku smo prebrzi, na djelu prespori, na osudi preoštri. Prije nego upadneš u generaliziranje, istraži. Prije nego osudiš, zagrizi se za jezik. Ako ne, bolje šuti da se ne osramotiš. Svatko ima priliku pokušati, rezultati će na kraju za njega govoriti.
Političari se nisu ni ovaj put iskazali. Kampanja nikad nije bila prljavija kao ni rječnik koji se izmjenjivao među protivnicima okarakteriziran niskim udarcima. Ipak, ako maknemo politiku i sve društvene tvorevine koje smo stvorili, naposljetku smo samo ljudi krvavi ispod kože. Svi mi. Svatko zaslužuje poštovanje, bio on plav, crven, zelen itd., i to je ono što nam manjka, od prvog u državi do radnika koji obavlja običan posao kako bi uzdržavao svoju obitelj. Ako već od vladajućih, kao i od ostalih političara ne dobivamo pravi primjer kako se ponašati jedni prema drugima, dok ih gledamo kako se vrijeđaju u debati ili pak na raspravi u Hrvatskom saboru, ne znači da i mi moramo postati takvi. Naravno da moramo promišljati i ne gledati svijet s ružičastim naočalama i pretpostavljati kako je sve savršeno, ali poštovanje je ključno. Ako se ne znamo poštovati, uzalud nam sve. Kako ćemo zajedno raditi za boljitak? Vlast ipak dolazi od naroda. Zato se nemojmo čuditi kakva nam je vlast i koji su rezultati ovih izbora, jer je ona samo odraz naroda.
Ne mogu a da mi u misli ne dolazi stih pjesme grupe Elemental dok pišem ovaj članak: Izvana sjajimo iznutra sve je pusto, takva je valjda naša priroda i društvo. Vjerujem da nismo pusti iznutra, mnogo vrijedimo kao narod, a priroda nam je prekrasna. Ipak, složit ćemo se da o čovjeku ne govori njegova vanjština, već nutrina, odnosno srce, a pogled na ove izbore, kampanje, smicalice, retoriku, kao i na nezainteresiranost naroda, poručuje nam da na njoj moramo još dugo raditi.
