Na samom početku, valja naglasiti da ne postoji točno određena definicija znanja, također, imamo mnogo interpretacija tog pojma, meni osobno, najprihvatljivija i najbliža definicija jest da je znanje skup činjenica, informacija i vještina koje je osoba stekla iskustvom ili obrazovanjem.
Danas, znanje je lako dostupno, ali isto tako i nekvalitetno, u istom trenutku skupo i jeftino. Objektivno govoreći, znanje je nemoguće izmjeriti nikakvim instrumentima, nemoguće ga je ograditi, zatvoriti, nemoguće ga je kontrolirati i zbog toga je znanje jedno od najboljih mogućnosti koju čovjek ima. Do problema dolazi kada naš ego potiskuje znanje i umanjuje ga, prosječna osoba, sa svakodnevnim životom i rutinom, nije ni svjesna kolika je količina njegovog znanja. Zatim, nadasve je opasno razmišljati o znanju/neznanju kao nečemu bezopasnom, upravo zato što znanjem možemo pomicati planine, a neznanje je najopasnije oružje na svijetu, koje na svojim leđima nosi mržnju, nerazumijevanje, srdžbu, ljutnju i agresiju. George Orwell je u 1984-oj, distopijskom romanu koji govori o potpunoj kontroli uma, napisao znakovitu rečenicu, kojom država manipulira građanima – neznanje je moć, aludirajući da osobe koje su stekle znanje posjeduju mogućnost oduprijeti se raznim manipulacijama koje im država nameće.
Uspješan i sretan čovjek – zna, neuspješan – misli da zna sve.
U 5. stoljeću prije Krista živio je i stvarao grčki filozof – Sokrat, koji je iznio mnoge mudrosti, Sokrat nije ostavio nikakve pisane materijale o svome učenju, za to su bili zaslužni njegovi učenici, Platon i Ksenofont, s tim na umu, smatra se da njegova najpoznatija rečenica glasi “znam da ništa ne znam”. Razlog zbog kojega je Sokrat to napisao očito je tražio potrebu da bude rečeno u tom periodu povijesti, ali smatram da je ljudima u današnjem vremenu prijeko potrebno da duboko preispitamo i razmislimo o toj jednoj jedinoj rečenici. Kada čovjek prizna svoje pogreške, kada je svjestan da nije savršen, da nije poseban, da ne zna sve o svemu, kada je čovjek svjestan sebe i svog duha, može racionalnije sagledavati događaje i ljude oko sebe.
Svakodnevno se susrećemo s ljudima koji o vječnim aktualnim temama imaju vlastiti stav, što je pohvalno i poželjno, ali nemaju volje ni želje taj stav potkrijepiti činjenicama i/ili dokazima jer su suviše lijeni za provjeravati svoje stavove ili ih je jednostavno strah da će im se isti promijeniti ako ga dublje prouče. Nadalje, pojedinci vole govoriti o mnogočemu i iznositi vlastito mišljenje samo iz razloga jer smatraju da o određenoj temi imaju veliko znanje te prednjači stav “sve znam”. Najprije moramo postaviti granice i reći da ne postoji niti jedna osoba koja sve zna. Prije nekoliko godina proučavao sam lik i djelo Vincenta Van Gogha, mislio sam da mnogo znam, znao sam imena slika, godine, životopis, obiteljsko stablo, zanimljivosti, sve dok nisam naišao na članak čovjeka koji tvrdi da mu je Vincent Van Gogh predmet proučavanja već 35 godina, koji je stvarno mnogo znao, a i sam je rekao da ne zna sve. Nikada nisam mislio da znam sve o Van Goghu, bio sam svjestan njegove kompleksnosti i veličine, ali nakon tog članka jednostavno sam dobio mali ubod u glavu koji mi je osvijestio cijelu filozofiju rečenice “znam da ništa ne znam”.
Mnogi misle da je njihovo znanje široko i nepregledno nakon par članaka na određenu temu, iz tog razloga vrlo često vidimo stručnjake koji znaju sve o koronavirusu, demografiji, pobačaju, politici, teoriji evolucije, teologiji itd. Takvo razmišljanje proizlazi jer čovjek nije imao priliku ili ne želi saznati koliko stvarno zna, tj. koliko mnogo ne zna. Što više znamo, što se intenzivnije i duže bavimo određenim predmetom, širi se krug našeg znanja, ali i krug neznanja, to je ta ljepota, ta čistoća, jer uvijek možemo napredovati i otkrivati, iako možda zvuči apsurdno. Nekada jednostavno trebamo učiniti više za sebe, prihvatiti se, upoznati i shvatiti tko smo i koliko znamo. Michelangelo je u svojoj 87-oj godini rekao “Još uvijek učim”, neka nas ta rečenica vodi svakoga dana i samo nebo je granica.
