Analizirajući povijest našeg čovječanstva, pokazalo se da iza svakog zlatnog doba i prosperiteta, slijedi nagli pad. Zadnjih mjesec dana zabavljam se svojim diplomskim radom iz povijesti na temu jedrenjaka istočne jadranske obale i poglavlje koje trenutno pišem bavi se važnom prekretnicom na području brodarstva i brodogradnje, a to je dolazak parobroda na tadašnju pomorsku scenu. Međutim, nevjerojatno je kako su se parobrodi pojavili baš u vrijeme kad su jedrenjaci doživljavali svoje zlatno doba i vlasnici istih plovilica bili najbogatiji, a njihovi jedrenjaci snagom i izgledom najbolji do tada. Dok se nisu ni snašli, usavršavanjem parnog stroja, jedrenjaci u vrlo kratkom roku postaju prošlost. Njihovi vlasnici od bogatih postaju siromašni, brodogradilišta, nekoć vrveći kalafatima, koji su ili gradili nove brodove ili popravljali stare, postupno nestaju i odjednom iz obilja nastaje teška egzistencijalna kriza. Dok pišem i istražujem za ovo poglavlje, ne mogu ne primijetiti kako se slična stvar događa trenutno s nama.
Korona je očito uspjela napraviti ono što se činilo naprosto nemogućim i cijela ova situacija mora natjerati čovjeka na barem neko propitkivanje. A istina je – uzimali smo sve oko sebe zdravo za gotovo. Živjeli smo u nekom svom balonu za kojeg smo vjerovali da nikad neće prsnuti i uljuljali se u sigurnost XXI. stoljeća. Hvalili smo se našim tehnološkim naprecima, gospodarskim uspjesima, bavili se samo i isključivo svojim problemima, kao društvo stalno u potrazi za novim postignućima, nek su brojke sve veće, nek ima novca, dok nam je planet bivao sve bolesniji, a mi se odvraćali od naše prave biti. Sve smo držali pod kontrolom pa ipak bila je potrebna samo jedna mala, oku nevidljiva čestica, koja se prenosi kihanjem, kašljanjem ili pak dodirom zaražene površine, da sve sruši i odgodi naše planove na neodređeno. Odjednom, povijesni događaji širenja kuge ili španjolske gripe u Europi, kao i uspostavljanje karantena na raznim otocima i gradovima, više nisu bili samo slova napisana u udžbenicima koja smo listali na predavanjima.
Prošlost je postala sadašnjost. Sve one vijesti iz Kine o broju zaraženih nisu nas previše zabrinjavale, iako nam mediji nisu dali mira. Zbijali smo šale i nadali se kako će nas ta situacija zaobići. Ipak, korona je pokucala na naša vrata krajem veljače i ušla u velikom stilu. Nevoljko, ali u panici, zatvorili smo se u svoje stanove jer je sad važniji postao onaj drugi do nas, a vokabular nam se obogatio i proširio pa koristimo nove riječi kao što je socijalno distanciranje, epidemija, pandemija, karantena, aerosol, samoizolacija, izolacija i tako redom. Morali smo na neko vrijeme promijeniti vlastiti stil života kao i svoje navike. Travanj je bio posebno težak dok smo budno i zabrinuto očekivali novosti o broju oboljelih. Svaki dan nam se činio isti, dok smo bili zatvoreni u svoja četiri zida te smo vrlo brzo počeli osjećati ono što na portugalskom jeziku zovu saudade. Unatoč bogatstvu kojim obiluje hrvatski jezik, ova riječ još nije naišla na svoj savršeni prijevod i najbliže je možemo prevesti kao čežnju ili tugu za nečim što nam je oduzeto. Počeli smo čeznuti za najuobičajenijim stvarima kao odlazak na posao, dok bi prije znali mrmljati na zvuk budilice koja podsjeća da se pred nama nalazi još jedan radni dan. Šefa kojeg ne volimo i kolege koje nam idu na živce jedva čekamo ponovno vidjeti kao i trčati na faks odslušati predavanja koja su nam često znala biti dosadna. Čeznemo za društvom s kojim smo provodili vrijeme ispijajući veliki macchiato na terasi ili u zagušljivom prostoru ispunjenom dimom cigareta nekog kafića. Tipično za nas ljude – tek kad nam je bilo oduzeto, naučili smo cijeniti naše obitelji, bake, djedove, prijatelje, posao, hobije, pa čak i tu kavu koju bi svako jutro nonšalantno pili u kafiću.
Sljedeće pitanje koje se postavlja je što će biti s nama nakon ove nevolje? Situacija se stabilizira, vraćamo se u normalu ali kakvi ćemo se vratiti? Petar Preradović dobro zbori kad kaže: “Ljudskom srcu uvijek nešto treba, zadovoljno nikad nije: čim željenog cilja se dovreba, opet iz njeg sto mu želja klije.” Jesmo li naučili nešto iz ove situacije ili ćemo, kad se napokon vrati normalan život bez nošenja maski i gledanja tko se gdje zakašljao ili kihnuo, nastaviti starim putem? Hoćemo li biti bolji ljudi ili ćemo se i dalje valjati u vlastitoj sebičnosti, misleći samo na svoje želuce, džepove i povrh svega i dalje ostati tvrde šije? Povijest nam pokazuje da čovječanstvo nažalost ne uči na vlastitim pogreškama, ali također i da nakon svakog velikog pada, dolazi i dizanje.
Kakvo će biti naše dizanje, tek nam predstoji vidjeti, a do tada, dragi moj čitatelju, potencijalne odgovore na gore postavljena pitanja ostavljam tebi na razmišljanje.
