Danas, kada spomenemo pojam podcast, vjerujem da nikome ne treba posebno objašnjavati što ovaj pojam označava. Zanimljivo je kako, čim sam napisao ovu rečenicu osjetio potrebu za samokorekcijom. Pa krenimo onda ispočetka. Danas, kada spomenemo pojam podcast, vjerujem da nikome od mlađe publike ne treba posebno objašnjavati što taj pojam označava. Naglasak u ovoj drugoj rečenici jest na pojmu mlađa publika. Mlađu publiku posebno je bitno istaknuti, zato što fenomen podcasta upravo i jest fenomen mlađeg naraštaja, odnosno naraštaja koji je gotovo čitavo odrastanje proveo na internetu.
Kada govorimo o samoj definiciji podcasta najbolje je voditi se onom narodnom poslovicom koja kaže manje je više. Slijedeći tu logiku izbjeći ćemo sve nepotrebne tehnikalije i stručne, široj publici nepoznate pojmove pa ćemo podcast najjednostavnije definirati kao You-Tube televiziju. Sama priča zapravo je poprilično jednostavna. Imamo studio koji proizvodi sadržaj i uživo ga emerita širokoj publici. Razlika između podcasta i klasičnog programa jest u platformi na kojoj se sadržaj, odnosno program emitira. Sadržaj podcasta emitira se na You-Tube-u, dok se klasičan televizijski sadržaj emitira na TV aparatu posredstvom određenog TV programa.
Na prvu, kada usporedimo definiciju podcasta i klasičnog TV programa može nam se učiniti kako se radi o sličnim, gotovo komplementarnim pojavama. No, takav zaključak odveo bi nas na potpuno pogrešan put. Razlike između podcasta i TV programa poprilično su velike. Toliko su velike da u konačnici možemo zaključiti kako se radi o dva potpuno odvojena procesa stvaranja i prezentiranja sadržaja publici.
U nastavku ovoga teksta pokušat ćemo objasniti što je zaslužno za fenomen podcasta i zašto njegova popularnost sve više raste.
Za početak možemo konstatirati da su ljudi u svojoj suštini vizualna bića. Da je tome tako svjedoči nam činjenica da najviše sadržaja koje upijamo iz svoje neposredne okoline, upijamo upravo vizualnim putem. Uostalom, ne kaže se bez veze da slika govori tisuću riječi. Imajući to na umu, izum sprave kao što je televizor, koja omogućava prenošenje slike na gotovo neograničene udaljenosti, predstavljala je pravu malu revoluciju. Koliko je televizija bila revolucionarnija od svega što je do tada postojalo najbolje nam svjedoči i prva predsjednička TV debata u kojoj su 1960. godine sudjelovali Richard Nixon i John F. Kennedy. Nakon TV debate dogodila se dotada nezamisliva stvar. Publika koje je debatu pratila preko radija ostala je pod dojmom kako je Nixon u toj debati bio bolji, te kako zaslužuje pojedu. No gledaoci koji su debatu pratili na TV-u, a kojih je te godine bilo rekordnih 77 milijuna, zaključili su kako je mlađi i energičniji Kennedy bio uvjerljiviji. Danas znamo da je upravo ta debata donijela odlučujuću prednost Kennedyju koji je pred kamerama djelovao uvjerljivije i konkretnije od svojega protivnika. Možemo reći kako je te 1960 godine televizija odlučila tko će biti američki predsjednik.
Nakon prve TV debate i posljedica koje je ona ostavila, nitko više nije mogao zanijekati enormnu moć televizije. Povećanjem produkcije TV sadržaja i proizvodnjom sve jeftinijih TV prijamnika, koje si je u nadolazećim desetljećima mogla priuštiti gotovo svaka obitelj utjecaj televizije i nadalje je rasla. Štoviše, do prije samo nekoliko godina činilo se kako primat televizije nitko i nikada neće moći ugroziti. Ali to se dogodilo, a popularnost i utjecaj televizijskog programa sve više pada. Dva su ključna razloga za to. Prvi se odnosi na samu televiziju, dok je drugi povezan s pojavom interneta.
Krenimo od televizije. Televizija, kao i općenito sredstva informiranja trebali bi služiti za prenošenje informacija na širu društvenu publiku. Te informacije trebalo bi prenositi objektivno, točno i nepristrano. No, mediji su u jednom trenutku prestali služiti kao sredstvo informiranja javnosti i postali su sredstva za formiranje javnosti. Iako se ovo na prvu čini sličnim, razlika je ogromna. Informiranje znači prenošenje objektivnih i točnih informacija, dok bi formiranje javnosti, odnosno formiranje javnoga mišljenja, označio prenošenje nepotpunih ili čak lažnih informacija čiji je krajnji cilj oblikovanje javnoga mijenja u onom smjeru u kojemu mediji to žele. Taj proces je sveprisutan i bilo bi pogrešno povezati ga samo s jednim dijelom svijeta. Na Zapadu taj je proces postao najočitiji za vrijeme Drugog zaljevskog rata. Gotovi svi mediji tvrdili su kako Irak predstavlja opasnost za svjetski mir zbog posjedovanja oružja za masovno uništenje. Medijski narativ bio je usmjeren samo prema jednom cilju. Upozoriti svijet na opasnost od Iraka i uvjeriti ga kako vojna intervencija nema alternativu. Nakon što je invazija na Irak izvršena, pokazalo se kako je priča o oružju potpuno izmišljena, te da je služila samo kao opravdanje za rat.
Od toga trenutka povjerenje u medije, a posebno televiziju sve više pada. Kulminaciju toga nepovjerenje i kolosalni pad utjecaja televizije uočili smo u 2016. godini kada je Donald Trump izabran za predsjednika u SAD-u. Svi mainstream mediji, te sve bitnije TV kuće osim FOX-a bili su eksplicitno protiv Donalda Trumpa. No usprkos svemu tome Trump je pobijedio, čime se pokazao kako je svijet od 1960. godine i vremena Kennedy-a napravio zaokret za 180 stupnjeva. Moć se više nije nalazila u televiziji, već se izmjestila na internet.
I upravo u to vrijeme sve više rastu i jačaju podcast programi. Osim prethodno navedenog gubitka povjerenja u istinitost onoga što TV prikazuje, razlog za rast podcasta jest i činjenica da se internet sve više i snažnije razvija. Postojanje društvenih mreža (Facebook, Instagram) danas nam omogućava da informacije u rekordno kratkom vremenu podijelimo s gotovo neograničenim brojem korisnika. Uz to You-Tube postaje sve raširenija i kvalitetnija platforma koja omogućuje upload videozapisa bez obzira na njihovu duljinu trajanja ili kvalitetu slike. Vrijeme u kojemu se na You-Tube-u nije mogao staviti video duži od deset minuta danas djeluje kao davno zaboravljena prošlost. Također, napretkom tehnologije, i oprema za snimanje video sadržaja postala je veoma jeftina, te se danas za ne pretjerano velike novce može kupiti solidna video i audio aparatura.
Kada sve to stavimo na hrpu ostaje nam jedino zaključak kako granica za stvaranje novih video sadržaja nema. Koliko imamo mašte i kreativnosti, toliko će i naš podcast sadržaj biti gledan. Osim toga trajanje neke podcast emisije nije vremenski ograničeno te se kod podcasta ne događaju one ružne scene koje možemo vidjeti na televiziji, a to je da se sugovornika prekida u pola rečenice zato što voditelju vrijeme u emisiji curi. Vremensko trajanje nekog razgovora u podcast formatu obično je onoliko dugačko koliko voditelj i njegov gost procijene da imaju suvislog i zanimljivog materijala za razgovor. Samim time razgovor je ugodniji jer gost može uzeti dovoljno vremena da se slobodno izrazi o nekoj temi, bez straha da će ga voditelj kratiti i upadati mu u riječ. Također i način vođenja razgovora, kod podcasta je bitno drugačiji u usporedbi s onime na televiziji. Voditelji su opušteniji i prijateljski, a sami razgovori su neformalniji i prirodniji. U razgovoru se ne moraju nužno koristiti isključivo akademski i uštogljeni izrazi, već se može komunicirati na prirodniji, neposredniji i slobodniji način. Zbog toga razgovori djeluje autentičnije, a sugovornici iskrenije.
Bitno je i napomenuti kako je internet iz temelja promijenio ponašanje i afinitete moderne populacije. Internet nam omogućava ono što nam televizija nikada nije omogućila, a to je da sami biramo sadržaj koji ćemo gledati i što je još bitnije vrijeme u kojemu ćemo taj sadržaj gledati. Danas je sve na jedan klik udaljenosti i stara TV logika koja nameće čovjeku da on čeka vrijeme i mjesto u kojemu će mu biti servirane informacije nepovratno odlazi u povijest.
Danas sve informacije koje nudi središnji dnevnik možemo saznati i prije njegovog emitiranje, štoviše možemo ih provjeriti iz više izvora i na više mjesta. Upravo zbog toga televizija odlazi u povijest, a internet i podcasti ulaze na velika vrata. Oni nam omogućavaju da informaciju čujemo kada mi to želimo i to samo onaj dio informacije koji je nama zanimljiv. Ono što nam nije zanimljivo lagano možemo premotati ili čak u potpunosti preskočiti. Televizija za sada takvu uslugu ne nudi i ako se nešto ne promijeni u tome pravcu prognoziram joj i daljnji pad popularnosti.
