Možda i nisam najbolja osoba za pisanje ovoga osvrta jer je Emma moja najdraža knjiga autorice Jane Austen. Iako neki vjeruju da samo najveći ljubitelji neke knjige mogu suditi filmu snimljenom prema njima dragu predlošku, ne mogu reći da sam sigurna u to. Ja ovaj film gledam kao adaptaciju Emme, imam svoja očekivanja od likova i radnje, neprestano ga uspoređujem s drugim adaptacijama i time ga ne ocjenjujem kao film sam po sebi, nego kao adaptaciju jednog od najdražih romana. Držim da je ovo užasna adaptacija, koja nije prenijela ništa od slike vremena u kojem se radnja odvija.
Odmah ću navesti jedinu prednost koju ovaj film posjeduje: lijepu scenografiju. Kad bismo u bilo kojem trenutku zaustavili film, pred sobom bismo imali krasnu kompoziciju likova, pejzaža ili likova u tom pejzažu, interijera ili likova u interijeru. Boje su dojmljive i očita je razlika između svijetlih eksterijera i prilično mračnih interijera.
Likovi su naprotiv potpuni promašaj. Glumce uopće nisam mogla povezati s likovima koje su trebali glumiti, a ni njihova gluma nije bila oduševljavajuća. Emmine su mane prenaglašene samo kako bi se mogao pokazati veliki obrat u trenutku u kojem je Knightley kori. A tek Knightley… Najveći pokazatelj da je on glavni junak ovoga filma bilo je to što smo ga vidjeli gologa u prvoj polovici filma. Niti sam osjetila da je riječ o čovjeku s iskustvom koji je mudar i promišljen, niti sam vidjela išta što bi me navelo da se divim njegovu liku.
Između njegova i Emmina lika nepostojeća je kemija, koju je trebalo nadvladavati scenama u kojima su im lica udaljena tek desetak centimetara. Nešto što se sigurno ne prakticira u običnom odnošenju ni danas, a još manje u vrijeme u kojem se držalo do ponašanja i ophođenja s drugim ljudima. Svi su ostali likovi nabacani, uopće ne znam kako bih pohvatala tko je tko da nisam znala sve likove. Na Franka Churchilla svi su ljuti, a meni prema samome filmu uopće nije bilo jasno zašto jer nisam osjetila njegovu šaljivu prirodu, neodgovornost ili kukavičluk. Možda su najmanje tajnovite bile njegove zaruke s Jane Fairfax. Sve ono što nije bilo očito u knjizi, u filmu je bilo očito, a sve ono što je trebalo biti jasno, trebalo je proći nekom nebitnom liku preko usana da bismo mi to otkrili.
Tako uopće nisam dobila dojam da je Emma zaljubljena u Knightleyja, a to otkrivamo preko Harrietine rečenice Vi ga želite za sebe!, koja nema nikakve veze s njezinim karakterom. Nisam vidjela ni Harrietinu dobrotu, nešto što bi trebalo biti njezina najveća vrlina koja nadoknađuje njezin manjak inteligencije. Ta je dobrota ono što nam u trenucima uzdiže njezin lik iznad naše glavne junakinje, a toga u ovoj adaptaciji nema nigdje.
Ono što ovaj film očito zaboravlja to je da Emma živi na selu. Da, ona je visoka roda. Da, može imati poslugu, ali na selu zasigurno ne postoji trgovina tkaninama i zaposlenice koje ne zanima ništa o tome što se događa u njihovoj prodavaonici. Nije se spomenulo ništa o tome kako Emma nikada nije napustila svoje selo, a i njezina želja da vidi more je tek usputni komentar. Scena u kojoj Emma spominje more odraz je cijeloga filma. U toj sceni Emma u naručju drži svoju nećakinju, a Knightley sjeda kraj nje kako bismo dobili romantičnu scenu u kojoj naš budući par stoji uz dijete da bismo ih kasnije mogli zamisliti u roditeljskoj ulozi. Pridodajte tome nekoliko trenutaka čudnog buljenja jedno u drugo koje bi trebalo biti romantično, a koje se događa pred njihovom obitelji. Naime, Emmina sestra udala se za Knightleyjeva brata. Iz tog pogleda nas izvlači zvuk djetetova ispuštanja plinova. Ponovno imamo taj slučaj jeftinog humora koji scenu čini više grotesknom nego smiješnom. Emmina sestra tada pojuri prema djetetu i možemo zaključiti da je naslijedila očeve hipohondarske sklonosti.
Humor, koji je toliko prisutan u najavi filma, u samome filmu nije uopće dojmljiv i djeluje jako forsirano. Kad se ozbiljnost scene u kojoj Knightley Emmi priznaje svoje osjećaje prekine iznenadnom krvi koja krene iz Emmina nosa. Cijeli pokušaj romantičnosti, koji filmu strašno nedostaje, propada pred lažnim smijehom koji je na istoj razini kao i djetetovo ispuštanje plinova. Nije me se dojmila ni glazba i vjerujem da je i ona pridonijela osjećaju raspadanja filma koji je postojao već i sam po sebi.
Adaptacija Austenine Emme iz 2020. godine uvreda je originalnog djela za ljubitelja knjige prema kojoj je film snimljen. Film više govori o modernosti i pristupu stvaranja filmova, marketingu i pristupu stvaranja likova (plitkosti), nego što vjerno prikazuje vrijeme koje bi trebao prikazivati.
