Svi smo već dobro upoznati sa situacijom COVID-19 i ne brinite se ne mislim vas dalje maltretirati time, no činjenica je da usred nastojanja obustavljanja širenja te epidemije došlo je do obustave uobičajenog načina života. Već sada polako postaju primjetne ekonomske posljedice, a time neminovno i egzistencijalne. Ovim člankom dragi čitatelji voljela bi vam skrenuti pažnju na zanemarenu skupinu u svim medijskim diskusijama, a to su studenti u Hrvatskoj. Naime situacija je sljedeća.
Prema nacionalnom izvješću EUROSTUDENT realnost je da u pravilu čak 20% studenata sveučilišnih studija (s iznimkom studenata integriranih studija gdje je njihov udio 10%), 40% studenata stručnih te 53% studenata specijalističkih stručnih studija izjavljuje kako bez zaposlenja ne bih si mogli priuštiti da budu studenti. Također navode da uzimajući u obzir sve vrste direktnih troškova vezanih za studiranje i indirektnih troškova vezanih za život za vrijeme studija, prosječno studenti troše 14.902 kn po semestru (smještaj, prehrana, prijevoz, zdravlje, školarine i dr.). Sada zamislite kako se to tek reflektira na studente koji se moraju sami uzdržavati, a posebice one koji se nalaze u samoizolaciji.
Studentima koji rade na studentski ugovor, te time svojim poslodavcima omogućuju dobivanje raznih olakšica, ne ostvaruju pravo na naknadu plaće tijekom samoizolacije. Sada povežite to s nalazima EUROSTUDENT-a gdje se navodi da mladi, pa i oni malo stariji potencijalni studenti iz nižih slojeva si ne mogu priuštiti dugotrajno školovanje zbog materijalnih i financijskih potreba primarne obitelji, te im je jedina opcija studiranje uz zaposlenje. U izvješću se također navodi kako osobama koje dolaze iz obitelji s roditeljima sa srednjim ili nižim obrazovanjem zarada se uglavnom troši na tekuće troškove i ne prelijeva se u ušteđevinu na neko drugo razdoblje u kojemu neće biti profesionalno aktivni.
Iako nadležne institucije poduzimaju mjere kako bi spriječili urušavanje gospodarskog sustava, nekako je u svemu tome došlo do zanemarivanja upravo onog dijela populacije koji bi trebao biti jedna od ključnih matica u održavanju tog sustava. Mladi koji se toliko reklamiraju kao nositelji promjena i boljitka su još jednom u hrvatskom društvu ostali u Nigdjezemskoj. Kako onda očekujte da mladi ostvaruju svoj puni potencijal kao individue, formiraju obitelji ili generalno ostaju u Hrvatskoj? Nalazimo se u situaciji koju nitko nije mogao predvidjeti i umjesto da se uspoređujemo kome je teže trebali bi u našim srcima shvatiti kako su svakome njegovi problemi najteži te svima nastojati pružiti adekvatnu pomoć kroz ovu situaciju. Shodno tome Studentski zbor Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu pokrenuo je peticiju za pismo Vladi kojim se „apelira na Vladu Republike Hrvatske da donese mjere pomoći koje bi osigurale isplaćivanje naknada studentima koji rade na studentski ugovor, a osobito onima koji su ugroženiji zbog socio-ekonomskog statusa obitelji, odnosno skrbnika.“
