mimladi

I žene navijaju, zar ne?

 

Iako je Hrvatska već gotovo sedam godina članice Europske unije, život u njoj baš i nje „med i mlijeko“. Ekonomska nesigurnost, male plaće, te kronična nezaposlenost mladih samo su neki od problema koji nas svakodnevno muče. I upravo zbog toga uspjeh naših rukometaš došao nam je kao melem na ranu. Barem na trenutak uspjeli smo zaboraviti kakvi nas sve problemi svakodnevno muče, te s uživanjem pratiti našu reprezentaciju kako osvaja srebrnu medalju. Naravno, osvajanje zlata bilo bi idealno, ali niti sa srebrom i drugim mjestom nitko nije nezadovoljan. Ono što posebno veseli, jest činjenica kako ovaj uspjeh nije tek izolirani slučaj, odraz puke sreće ili laganog ždrijeba, nego  samo jedan u nizu naših sportskih uspjeha. Ako uzmemo u obzir da smo na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji postali vice prvaci svijeta, onda epitet „sportske nacije“ koji toliko volim koristiti definitivno nije bez težine.

 

No sportski uspjesi, sami za sebe, nisu jedina stvar koja izdvaja Hrvatsku od ostalih zemalja. Ono što nas posebno ističe jest količina sreće, entuzijazma i pozitivne energije koju ti uspjesi pobuđuju u čitavom društvu. Treba samo usporediti način na koji je Hrvatska dočekala svoje nogometne heroje s povratka iz Rusije, te način na koji je to učinila Francuska i sve će odmah biti jasno.

 

Zanimljiva je činjenica kako u ovim slavljima sportskih uspjeha u podjednakom broju sudjeluju i žene i muškarci. Ne samo da se zajedno raduju, već na jednako težak i mukotrpan način proživljavaju sav stres i neizvjesnost koju nam u infarktnoj završnici naši sportaši često prirede. Moram priznati kako mi je ovo izuzetno zanimljiv fenomen o kojemu bih volio u nastavku teksta podijeliti par misli. Odmah na početku izlažem se opasnosti da me netko prozove zbog šovinizma i rodne diskriminacije, ali sve jedno skupit ću hrabrosti i iznijeti tvrdnju kako žene sport generalno ne zanima i ne privlači u jednakoj mjeri kao što on zanima i privlači muškarce. Da je tome tako, lagano ćemo se uvjeriti ako uđemo u neki kafić za vrijeme održavanja  utakmica nogometne Lige prvaka. Pred ekranima koji prikazuju utakmicu, skoro pa u stanju delirija sjedi gotovo isključivo muška publika.

 

No ovakvo stanje dramatično se mijenja kada je u pitanju sportski događaj u kojemu sudjeluje nacionalna reprezentacija. Tada se muškoj publici pridružuju i žene. Zajedno se navija, zajedno se slavi, zajedno se proživljava ushićenje pobjede, ali se i zajedno tuguje prilikom poraza. Ono što dodatno fascinira jest činjenica što žene ovakve događaje proživljavaju čak i emotivnije od muškaraca. Euforija poslije pobjede kod njih je jača i iskrenija, a tuga prilikom gubitka snažnija i bolnija. Da je tome tako uvjerio me razgovor između dvije sredovječne gospođe, koji sam ne džentlmenski prisluškivao za vrijeme vožnje tramvajem. Razgovor je odvijao na ljeto 2018. godine tokom „nogometnog ludila“. U tome razgovoru jedna je tvrdila kako je jučerašnju utakmicu (radi se o utakmici Hrvatska-Engleska) jedva odgledala, te je priznala kako napete trenutke utakmice nije mogla normalno pratiti, već je tek povremeno gledala prema ekranu vireći kroz prste. Druga je tvrdila kako su penali na prošloj utakmici (Utakmica Hrvatska-Rusija) za nju bili kobni, te je nakon godina apstinencije od stresa ponovno propušila.  Ovaj nevjerojatno zanimljiv razgovor potakao me na razmišljanje zašto su sportski događaji na kojima nastupa hrvatska reprezentacija toliko popularni kod ljepšega spola. Kroz svoje razmišljanje došao sam do trostrukoga zaključka.

 

Prvi i najbanalniji razlog jest estetska privlačnost hrvatskoga dresa. Da su kockice vizualno izuzetno privlačne, te da se savršeno dobro uklapaju na bilo koji dres vjerojatno ne treba dodatno obrazlagati. Imajući to u vidu, svi mi pa tako i pripadnice ljepšega spola, volimo na sebe odjenuti jedan nesvakidašnji, ali estetski izuzetno privlačan modni detalj u vidu hrvatskoga dresa. Ako se tome na obraze nadoda i  make up u vidu šahovnice, za žene tim veće veselje. Kao što sam rekao ovaj prvi razlog je najbanalniji, ali definitivno ga ne bih ispuštao iz vida.

 

Drugi razlog koji ovdje navodim jest puno ozbiljniji, a odnosi se na  samu pozadinu navijanja. Razlog zbog kojega je navijanje toliko popularno, jest taj što ono u svojoj suštini ima izuzetno pozitivne terapeutske učinke. U procesu navijanja čovjek ima potpunu slobodu izraziti svoje emocije. Niti jedna društvena konvencija ili bon ton ne obvezuju ga  prilikom navijanja. Kada navijamo možemo se derati, vikati, skakati, pa čak i ispustiti poneku ružnu riječ. Predmet našega zadovoljstva, ali i bijesa i mržnje često uopće nisu igrači koje trenutno gledamo na ekranu. Oni su samo medij, odnosno posrednik koji koristimo, kako bi svoje riječi uputili onima kojima to u stvarnom životu  ne možemo izgovoriti. Sudci su u takvim situacijama česta meta navijačke kritike. Živcirajući se  na sudačke pogreške i propuste zapravo posredno iskazujemo ljutnju zbog nepravde koja je prema nama  počinjena  na poslu ili u nekoj drugoj okolini. Sudci predstavljaju svemoćnog i nepogrešivog arbitra koji može odlučivati o svemu, a njegovu odluku gotovo nitko ne smije dovesti u pitanje. Time oni postaju savršena supstitucija za nekog nerazumnog šefa, te riječi koje izgovaramo sudcu zapravo su sve ono što želimo istresti svome šefu u lice. Oblik emocionalnog pražnjenja koji omogućava sportsko navijanja obilato koriste i muškarci i žene. Muškarci to čine češće, možemo reći gotovo na dnevnoj bazi, dok im se žene pridružuju samo tijekom nastupa nacionalne reprezentacije.

 

I na kraju treći, po mome sudu i ključan razlog zbog kojega svi (bez obzira na spol) navijamo za reprezentaciju jest osjećaj zajedništva. Iz same definicije pojma proizlazi činjenica da nacionalna reprezentacija predstavlja naciju, odnosno sve nas, cijeli kolektiv koji se u određenom vremenu nalazi na nekom određenom prostoru. Reprezentacija predstavlja kolektivno „Mi“, odnosno naš kolektivni identitet. Ta ideja zajedništva motivira nas da uspjehe reprezentacije doživljavamo kao vlastiti uspjeh. Tako nisu samo nogometaši postali vice prvaci već smo i „Mi“ kao društvo dospjeli na sam svjetski vrh. Nisu rukometaši za ulazak u finale u fatalnoj završnici pobijelili Norvešku, već smo „Mi“, iako puno siromašniji i ekonomski slabiji, pokazali da možemo biti bolji i uspješniji od „Njih“ odnosno Norvežana.. Ovakav oblik kolektivne euforije i poistovjećivanja sportskih uspjeha s uspjehom čitavoga društva podjednako je privlačan i  muškarcima i ženama. Stoga nije čudno što žene aktivno i predano navijaju za naše  nacionalne timove.  

 

Na kraju ću zaključiti kako je upravo taj osjećaj kolektivnog  identiteta koji predstavlja reprezentacija i osjećaj da je uspjeh reprezentacije ujedno i uspjeh čitavoga društva, presudan razlog zbog kojega se žene navijački snažno angažiraju onda kada igraju „naši dečki“

 

 

Unesite pojam po kojemu želite pretraživati portal.