S obzirom na to da sam pročitala prve četiri knjige o Witcheru (Vješcu), sve do sada prevedene na hrvatski, u prvom u nizu članaka o Vješcu osvrnut ću se na odnos serije i njezina književnog predloška. Odmah ću iznijeti i svoj dojam da roman nije primjer kvalitetnog romana svoga žanra, a to bi trebao biti žanr fantastike. Kad jednom pročitate Gospodara prstenova ili Silmarillion jedno od najvećih djela iz pera začetnika fantastike i najvećeg majstora toga žanra, Sapkowskijevo djelo propada kao sjena pred svjetlom. Vještac (Witcher) je postao poznat upravo zbog videoigre, koju nisam igrala, pa s njome ne mogu raditi paralele, ali serija je rađena prema književnom predlošku. Neke manjkavosti serije proizlaze iz manjkavosti knjige, a u tom slučaju seriji moram čak priznati uspjeh u dosljednu praćenju knjige.
Krenut ću tako s paralelama s knjigom. Prva epizoda serije jako je izmiješala kronološki red stavivši u odnos nekoliko epizoda iz prvog epizodičnog romana (romana kratkih priča) Posljednja želja. Žena koju je Geralt sreo u krčmi bila je žena iz epizode (neki će to nazvati kratkom pričom) u kojoj je nanovo ispričana bajka o Snjeguljici, samo što je u Sapkowskijevoj verziji Snjeguljica puno gore prošla i koristila sva sredstva kako bi preživjela (uključujući i ubojstvo). U seriji uopće nije jasno da je riječ o ponovno ispričanoj bajci o Snjeguljici, ona je žena koja samo želi osvetu zbog svoje tužne sudbine.
Ciri, punim imenom Cirilla, trebala bi biti pravi primjer male muškarače koja u knjizi puno više uživa u jahanju konja nego dvorskom plesu. Ona je odvažna, inteligentna i pomalo ohola. U seriji je to potpuno izgubljeno. Pokušali su tu „muškarastost“ prikazati time što je vidimo kako se kocka s dječacima, odjevena u mušku odjeću, ali to je izrazito neuvjerljivo jer je glumica loše odabrana. Glumica je odlična za prikaz nježne princeze koja nikada nije izašla iz dvora, a ne male divljakuše pune duha i odvažnosti. Priča o tome kako je to ona postala „Geraltova sudbina“ otkriva se tek u kasnijim epizodama, a priča o vjenčanju njezinih roditelja zapravo je bajka o Ježu, kraljevom zetu. Specijalni efekti kojima je napravljena ježeva glava kod Duny nisu dojmljivi i u stvarnosti uopće ne izgleda da je jež, osim što ima bodlje na glavi i groteskno lice koje ima neku čudnu njušku na vrhu ljudskoga nosa. Scena u kojoj se oni vrte u zraku podsjetila me na Shreka i scenu u kojoj se Shrek i Fiona vrte u zraku kad se Fiona trajno pretvara u ogra. Sama paralela između ovih dvaju medija prilično ukazuje na grotesknost same scene, a ne pomaže ni činjenica da je to u seriji trajalo dobrih pet minuta (da bi se pokazala Pavetina moć, stvarno je bila dovoljna minuta tog lebdenja, a ne bi bilo loše da su svi samo popadali oko nje pri izljevu moći).
Serija je imala golem budžet, pa ipak se nekad zapitam kamo je otišao. U cijelom nizu scena očito je da su biljke u filmu umjetne, plastične, odjeća raznih likova vidljivo je napravljena na moderne načine, sintetička je. Problem specijalnih efekata konstanta je u žanru fantastike. Iako tehnologija neprestano napreduje i dalje se lako uoči bilo što napravljeno specijalnim efektima što se kreće. Svako biće tako postaje još grotesknije zbog čudnih pokreta napravljenih računalnom animacijom koji se nikako ne mogu mjeriti s prirodnim pokretima ljudi i životinja. U prvoj epizodi tako imamo scenu s lanetom u kojoj je vrlo lako uočiti svaki trenutak u kojem je to lane animirano. Okretanje glave, brzo disanje i slične radnje koje čini ostavljaju snažan dojam da je sve jako umjetno.
Ako je razlog to što su cijeli budžet potrošili na Henryja Cavilla, onda im to mogu oprostiti. Odabir glumca za Geralta dobro je odrađen i stvorio je dojam samotnjaka lutalice, čovjeka koji malo govori i brzo ubija. Henry Cavill najjači je glumac cijeloga serijala i kad god se nađe u prisutnosti drugoga glumca, samo istakne koliko su drugi glumci zapravo inferiorni. Tek nekoliko glumaca mogu istaknuti kao solidne, ali jedna od njih nikako nije glumica koja tumači Yennefer.
Geraltova izjava da ne postoji manje zlo u knjizi je upotrijebljena jednom i više se nije morala ponoviti, a ostavila je snažan dojam na čitatelja. U seriji je to dovedeno do groteske, svako drugi lik Geraltu prilazi i traži da odabere manje zlo, a u jednom trenutku nekoliko likova prilazi i u zboru mu poručuje upravo to, da bira manje zlo. Geraltov stav o tome da je zlo zlo, bez obzira na to kakvo bilo, tako je u seriji izgubio svoj učinak, ponavljanjem umjesto naglašavanja postao je naporan i neuvjerljiv.
Moram naglasiti da vjerujem da je Henry poboljšao Geraltov lik, učinio ga življim jer, iako malo govori, razne emocije neprestano se valjaju njegovim licem i zato se možemo povezati s likom samotnjaka lutalice. To nisam osjetila čitajući knjigu i to pokazuje koliko kvalitetan glumac može pridonijeti svojim tumačenjem lika.
Serija pokušava stvoriti neku liniju radnje, a paralaleno ubacuje razne priče iz prvih dviju knjiga kratkih priča (ili epizodičnih romana, možemo to i tako nazvati), često naglašavajući upravo epizodične priče tako da se čini da su one u fokusu. U jednu ruku je to dobro jer se svakoj epizodi stvara okvir, a u drugu loše jer se glavna radnja stavlja u pozadinu. Ovoga ću se dodirnuti u zasebnom članku o kronologiji.
Moram zaključiti da je odnos knjiga i serije prilično snažno isprepleten, ali na trenutke iznenađuje jer se neke pojedinosti koje bismo očekivali u seriji izbacuje ili jednostavno ignorira, a neke druge unosi (poput detalja da Geralt donese sok Yennefer kad traži pomoć za Maslačka). Iako Vještac nije jako kvalitetna serija, mislim da moram zaključiti da je dobra adaptacija jer se dosljedno služi svojim polaznim materijalom (knjigama), a najviše prigovora imam na Yenneferinu priču, o čemu će biti riječi u zasebnu članku.
