Kako je sve počelo?
Prije digitalnog doba, u razdoblju od 1890. do 1920. godine, pojavilo se učenje na daljinu u obliku dopisnih tečajeva, a kasnije i radijsko i televizijsko emitiranje tečajeva i ranih oblika e-učenja. U prosjeku, manje od pet posto studenata završilo bi tečaj.
U 2000-ima je došlo do promjena u mrežnom ili e-učenju i obrazovanju na daljinu, s povećanjem internetske prisutnosti, otvorenim mogućnostima učenja i razvojem MOOC-a.
Što je MOOC?
MOOC ili Massive open online course (/mu:k/) je internetski tečaj usmjeren na neograničeno sudjelovanje i otvoreni pristup putem web-a.
Raniji MOOC-ovi često su isticali značajke otvorenog pristupa, poput otvorenog licenciranja sadržaja, strukture i ciljeva učenja u svrhu promicanja ponovne upotrebe i ponovnog miješanja resursa. Neki kasniji MOOC-ovi koriste zatvorene licence za svoje nastavne materijale, pritom održavajući besplatan pristup studentima.
Mnogi MOOC-ovi nude i naprednije tečajeve uz one tradicionalne. Tradicionalni tečajevi sastoje se od snimljenih predavanja, čitanja i skupova problema, dok oni napredniji nude interaktivne tečajeve s korisničkim forumima kako bi podržali interakciju zajednice među studentima, profesorima i asistentima u nastavi, kao i neposrednu povratnu informaciju za brze kvizove i zadatke.
MOOC-ovi su od nedavno i široko istraženi razvoj obrazovanja na daljinu, prvotno uveden 2006. godine, a koji je postao popularan način učenja 2012. godine.
Kako je nastao termin »MOOC«?
Prvi MOOC-ovi pojavili su se iz pokreta zvanog “open educational resources“ (OER) movement, koji je pokrenuo MIT-ov OpenCourseWare projekt.
Izraz »MOOC« osmislio je 2008. godine Dave Cormier sa Sveučilišta Princ Edward Island kao odgovor na tečaj zvan Connectivism and Connective Knowledge (poznat i pod skraćenicom CCK08). CCK08 tečaj vodili su George Siemens sa Sveučilišta Athabasca i Stephen Downes iz National Research Councila, koji se sastojao od 25 studenata koji su plaćali školarinu u Extended Educationu na Sveučilištu u Manitobi, jednako kao i više od 2200 online studenata iz šire javnosti za koje je tečaj bio besplatan.
Potpun sadržaj tečaja bio je dostupan putem RSS feed-a, a online studenti mogli su sudjelovati putem kolaborativnih alata, uključujući objave na blogovima, rasprave na Moodle-u i sastancima na Second Life-u.
Stephen Downes takozvane cMOOC-ove smatra »kreativnijima i dinamičnijima« od trenutnih xMOOC-ova, za koje vjeruje da »nalikuju televizijskim emisijama ili digitalnim udžbenicima«.
Kasnije su razvijeni drugi cMOOC-ovi koje su vodili Jim Groom sa Sveučilišta Mary Washington i Michael Branson Smith s Koledža u Yorku Gradskog sveučilišta u New York-u. Njihov koncept bio je MOOC: “Digital Storytelling” (ds106) nastao 2011. godine. MOOC-ovi iz privatnih, neprofitnih institucija istaknuli su prominentne nastavnike i proširili postojeću ponudu učenja na daljinu (npr. podcasti) u besplatne i otvorene internetske tečajeve.
Usporedno s razvojem ovih otvorenih tečajeva pojavile su se i druge platforme za e-učenje, poput Khan Akademije, Peer-to-Peer University-a (P2PU), Udemy i ALISON, koje se smatraju sličnima MOOC-ovima, a rade izvan sveučilišnog sustava ili ističu lekcije u skladu s vlastitim tempom učenja.
Što su cMOO-ovi i xMOO-ovi?
S obzirom na razvitak MOOC-ova kroz vrijeme pojavila su se višestruka poimanja platforme, od kojih razlikujemo dvije vrste: ona koja naglašavaju konektivističku filozofiju i ona koja podsjećaju na tradicionalnije tečajeve. S ciljem razlikovanja dvije različite vrste platforma, oni koji su prihvatili platformu predložili su pojmove cMOOC i xMOOC.
CMOOC-ovi se temelje na principima iz konektivističke pedagogije, koji ukazuju da materijal treba sakupljati (a ne unaprijed odabirati), mijenjati, ponovno upotrebljavati, tj. razvijajući materijali trebaju biti usmjereni na buduće učenje. cMOOC-ovi pristupni dizajnerski pristupi pokušavaju povezati učenike kako bi odgovorili na pitanja ili surađivali na zajedničkim projektima. Andrew Ravenscroft s Londonskog sveučilišta Metropolitan tvrdi da konektivistički MOOC-ovi bolje podržavaju suradnički dijalog i izgradnju znanja.
XMOOC-ovi imaju mnogo tradicionalniju strukturu tečaja. Odlikuju se određenim ciljem završetka tečaja uz stjecanje određene potvrde znanja iz kolegija. Predstavljaju se s jasno određenim nastavnim programom snimljenih predavanja i problemima samo-testiranja.
Neki davatelji xMOOC-ova zahtijevaju plaćene pretplate za stjecanje gradivnog materijala i certifikata. XMOOC-ovi koriste elemente izvornog MOOC-a, i na neki način, markirane IT platforme koje institucijama nude partnerstva za distribuciju sadržaja. Instruktor je stručni pružatelj znanja, a interakcije studenata obično su ograničene na zamolbu za pomoć i međusobno savjetovanje o teškim činjenicama.
Pružatelji usluga MOOC-ova
Sudeći prema The New York Times-u, 2012. godina postala je godina MOOC-a zbog pojave nekoliko dobro financiranih pružatelja usluga, povezanih s vrhunskim sveučilištima, uključujući Coursera, Udacity i edX. Tijekom prezentacije na SXSWed-u početkom 2013. godine, izvršni direktor Instructure-a, Josh Coates sugerirao je da su MOOC-ovi usred svojeg hype ciklusa, pri čemu su očekivanja prolazila značajne pomake. Deseci sveučilišta u Kanadi, Meksiku, Europi i Aziji najavili su partnerstvo s velikim pružateljima MOOC usluga.
Neki od pružatelja usluga uključuju veće neprofitne organizacije poput zaklade Billa i Melinde Gates (Bill & Melinda Gates Foundation), MacArthur zaklade (MacArthur Foundation), Nacionalnu zakladu za znanost (National Science Foundation) i Američko vijeće za obrazovanje (American Council on Education). Sveučilišta koja pomažu u provođenju MOOC-a uključuju Stanford, Harvard, MIT, Sveučilište u Pennsylvaniji, Caltech, Teksaško sveučilište u Austinu, Kalifornijsko sveučilište Berkeley i Državno sveučilište San Jose. Tvrtke koje ulažu i povezane su s MOOC-om jesu Google i obrazovni izdavač Pearson PLC.
Kapitalisti koji ulažu u MOOC uključuju Kleiner Perkins Caufield & Byers, New Enterprise Associates i Andreessen Horowitz.
Na jesen 2011. godine, Sveučilište Stanford pokrenulo je tri tečaja. Prvi od tih tečaja bio je Uvod u umjetnu inteligenciju, koji su pokrenuli Sebastian Thrun i Peter Norvig. Upis u tečaj brzo je dostigao 160 000 studenata. Nekoliko tjedana nakon prvog tečaja uslijedila su još dva MOOC-a koje su objavili Andrew Ng i Jennifer Widom.
Nakon publiciteta i velikog broja upisanih, Thrun je pokrenuo tvrtku koju je nazvao Udacity, Daphne Koller i Andrew Ng pokrenuli su Courseru.
Prije 2013. godine svaki je MOOC nastojao razviti svoju vlastitu platformu. Do studenog 2013. godine, EdX ponudio je 94 tečaja iz 29 institucija diljem svijeta. Tijekom svojih prvih 13 mjeseci rada (zaključno s ožujkom 2013.) Coursera je ponudila oko 325 kolegija, s 30% iz prirodnih znanosti, 28% iz umjetnosti i humanističkih znanosti, 23% iz informacijske tehnologije, 13% u poslovanju i 6% iz matematike. Udacity je ponudio 26 tečajeva. Broj ponuđenih tečajeva od tada se drastično povećao: od siječnja 2016. Edx nudi 820 tečajeva, Coursera nudi 1580 tečajeva, a Udacity više od 120 tečajeva.
Studentska iskustva
Do lipnja 2012. godine, više od 1,5 milijuna ljudi prijavilo se za predavanja putem Coursera, Udacity-a ili edX-a. Čini se da je, od 2013. godine, raspon prijavljenih učenika širok, raznolik i netradicionalan te koncentriran među govornicima engleskog jezika u bogatim zemljama. Do ožujka 2013., samo je Coursera registrirala oko 2,8 milijuna učenika. Do listopada 2013. godine, upis na tečaj nastavio je rasti, premašivši 5 milijuna, dok je edX neovisno dosegao 1,3 milijuna ljudi.
Koller je u svibnju 2013. godine izjavio da je većina ljudi koja pohađa tečajeve Coursera već stekla fakultetsku diplomu.
Prema studiji Sveučilišta Stanford, aktivni slušatelji (ne samo oni koji su se registrirali), došla je do rezultata da su 64 posto aktivnih slušatelja srednjoškolaca bili muškog spola, a 88 posto njih bili su slušatelji tečajeva za preddiplomske i diplomske studije.
Studija grupe Learning Analytics Sveučilišta Stanford definirala je četiri tipa MOOC studenata: revizore koji su gledali video kroz cijeli tečaj, ali riješili nekoliko kvizova i ispita; završitelji, koji su pogledali većinu predavanja i sudjelovali u većini postupaka ocjenjivanja, neangažirani učenici, koji su brzo odustali od tečaja te učenici koji su samo povremeno gledali predavanja i učili prema uzorku.
Iskustva edukatora
Godine 2013., the Chronicle of Higher Education provela je studiju među 103 profesora koji su podučavali MOOC-ove. »Profesor je tipično proveo više od 100 sati na svojem MOOC-u prije nego li je uopće počeo, snimajući online predavanja i obavljajući druge pripreme.«, premda je priprema nekih predavača trajala »nekoliko desetaka sati«. Profesori su zatim na tečaju provodili 8 – 10 sati tjedno, uključujući sudjelovanje u forumima za diskusiju.
Medijani su bili: 33, 000 upisanih studenata; 2, 600 položenih; i 1 asistentica u nastavi koja pomaže u nastavi. Automatsko ocjenjivanje koristilo je 74 posto predavanja, a 34 posto njih ocjenjivanje vršnjaka. Čak 97 posto instruktora koristilo je originalne videa, 75 posto koristilo je otvorene obrazovne resurse, a 27 posto koristi ostale resurse. Predavanja koja su zahtijevala fizički udžbenik bila su ona od 9 posto, a 5 posto njih zahtijevalo je e-knjigu.
Stope završenih studenata
Iako broj učenika koji pohađaju tečajeve doseže tisuće, samo mali broj upisanih učenika završava tečaj. Prema vizualizacijama i analizama koje je provela Katy Jordan 2015. godine, istraživani MOOC-ovi obično imaju 25, 000 upisanih, iako je broj upisanih dosegao vrijednost od otprilike 230,000. Jordan izvješćuje da je prosječna stopa završetka takvih MOOC-ova otprilike 15 posto.
Jedna internetska anketa objavila je “top deset” razloga za odustajanje od MOOC-a. Na popisu su bili razlozi poput tečaja koji je zahtijevao previše vremena ili je bio pretežak ili se previše bazirao na osnovama. Razlozi koji su se odnosili na loš dizajn tečaja, uključivali su “zamor od predavanja” od tečajeva koji su bili samo videozapisi predavanja, nedostatak odgovarajućeg uvoda u tehnologiju i format tečaja, nezgrapna tehnologija i zlouporaba na diskusijskim pločama. Isto tako, navedeni su i skriveni troškovi iz skupih udžbenika koje je napisao instruktor, a koji su također ograničili pristup učenika gradivu za učenje. Ostali koji nisu dovršili tečaj “samo su kupovali” kada su se registrirali, ili su sudjelovali zbog znanja, a ne vjerodajnica. Ostali razlozi za loše stope završetka uključuju radno opterećenje, dužinu i poteškoće tečaja.
Iskustvo polaganja MOOC-a
A. J. Jacobs u jednom je izdanju New York Times-a ocijenio svoje iskustvo u 11 MOOC predavanja s četvorkom. Svoje je profesore ocijenio s plus četiri, osim »nekoliko nesretnika«, koje je usporedio s pop zvijezdama i “profesorima slavnih na A-listi”. Unatoč tome, interakciju između profesora i studenata ocijenio je s jedinicom, budući da gotovo nije imao kontakta s profesorima. Najvišom ocjenom (peticom), Jacobs je ocijenio gledanje videozapisa u bilo kojem trenutku. Interakcija između učenika i zadaci dobili su četvorke. Studijske grupe koje se nisu sastajale, trolovi na oglasnim pločama i relativna sporost mrežnih razgovora prema osobnim razgovorima smanjili su tu ocjenu. Zadaci su uključivali kvizove i ispite s više izbora, kao i eseje i projekte. Smatrao je da su testovi s višestrukim izborom stresni i vršnjački ocjenjivani eseji bolni. Završio je samo 2 od 11 tečaja.
Plaćanje tečajeva
U poslovnom modelu freemium, osnovni proizvod – sadržaj tečaja – daje se besplatno. »Naplata za sadržaj bila bi tragedija«, rekao je Andrew Ng. Ali »premium« usluge kao ovjeravanje ili plasman naplaćivale bi se naknadom – no financijska se pomoć pruža u nekim slučajevima.
Pogodnosti MOOC-a
MOOC-ovi mogu pomoći demokratizaciji sadržaja i učiniti znanje dostupnim svima. Studentima su dostupni cjeloviti tečajevi koje nude sveučilišta širom svijeta, što je prethodno bilo nedostižno. S dostupnošću pristupačnih tehnologija, MOOC-ovi povećavaju pristup izvanrednom broju tečajeva koje nude svjetski poznate institucije i profesori.
Kritike
Kako je MOOC utjecao na strukturu visokog obrazovanja, lamentirao je Moshe Y. Vardi, koji pronalazi »odsustvo ozbiljne pedagogije u MOOC-ovima«, i to uistinu u cijelom visokom obrazovanju. Kritizirao je format »kratkih, nesofisticiranih video dijelova, isprepletenih s internetskim kvizovima i popraćenih s društvenim mrežama. Osnovni razlog su jednostavni pritisci za smanjenje troškova, koji bi mogli spriječiti naškoditi industriji visokog obrazovanja.
Izazovi koje nam pruža MOOC
Iako je svrha MOOC-a u konačnici educirati više ljudi, nedavne kritike uključuju dostupnost i zapadnjački nastavni plan i program, koji dovode do neuspjeha u dosezanju iste publike marginalizirane tradicionalnim metodama.
