Kao aureolska rečenica mog prvog Taizé-a poslužit će sljedeća: „Čovjek ne može otkriti novi ocean ako nema hrabrosti izgubiti iz vida obalu“. Još davnih dana sam načula nešto o Taizé-u kada mi je kolegica s faksa pričala da je u jednom netipičnom ambijentu proslavila tu slavno iščekivanu večer Nove godine. Pričala mi je o radionicama i molitvama i o puno mladih iz cijelog svijeta koji se svi zajedno druže tijekom pet dana u nekom od europskih gradova. I stvarno, zagrizla sam udicu, međutim u meni je čučao onaj strah od nepoznatog jezika, od straha da se neću moći sporazumijevati. I zato je početak ovog teksta izvrstan opis mojih početaka upoznavanja svijeta, jer sam si dopustila izgubiti iz vida obalu.
Kada sam u prošlu Novu 2019. zakoračila u toplini doma, činilo mi se da će takav biti i ostatak godine. Tipičan, bez nekih većih događaja i promjena u mome životu. Ali, prevarila sam se. Pa čak da se nije dogodilo baš ništa sem tog Taizé-a, bilo bi dovoljno. No, rekle bi moje prijateljice kako je naš Nebeski Tata poprilični šaljivdžija, i kako uvijek obilno daruje kada se najmanje nadamo.
Krajem listopada iste godine, prijateljica me nagovorila da se prijavimo na Taizé koji se održao u Wrocławu, u Poljskoj. I tek tada sam se ponovno podsjetila one priče s početka i počela malo više o tome čitati. Dakle, radi se o ekumenskom europskom susretu mladih koji dolaze iz različitih dijelova svijeta kako bi zajedno slavili Isusa Krista okupljajući se na zajedničkim molitvama, radionicama i usputnim stanicama.
A kako je izgledao naš susret u Wrocławu pokušat ću dočarati utisnuvši u svaku rečenicu dašak one emocije koju sam osjećala i osjećam tijekom tih i sadašnjih dana. U petak, 27. prosinca, krenuli smo s autobusnog kolodvora Zagreb na put koji je trajao oko 12 sati. Stigavši u Wrocław, bili smo lijepo dočekani, zatim smješteni u župe i po obiteljima. Naša župa je bila u Oławi, oko tridesetak kilometara udaljena od Wroclawa, a zatim smo došli u jednu predivnu obitelj, gdje smo mogli osjetiti ono gostoprimstvo koje bi svaki gost poželio. No, brzo smo morali na vlak za Wroclaw, jer istu večer kao i svaku koju smo proboravili tamo, imali smo večeru i zajedničku molitvu u 19 sati u jednoj od crkvi ili dvorana u gradu. Kada smo stigli na mjesto molitve, obuzeo me izniman osjećaj poštovanja i čudesnosti. Druga večer molitve je u meni pobudila možda najviše onih tankoćutnosti, jer, počela sam se pitati iznova, tko si Ti Isuse, zapravo? Možda me čak i sam pitao (Lk 9,20). Ovo nije nešto o čemu te poučavaju, ovo je nešto što doživiš ili ne. Jako je jednostavno. A to je i smisao Taize-a: jednostavnost. Možda sam po prvi put na svoje oči vidjela i srcem shvatila onu „Bog jednako voli sve ljude.“ Nije bitno odakle si, čime se baviš, kolika su ti primanja, koji si akademski stupanj postigao, gdje radiš, tko su ti roditelji, koje su tvoje aktivnosti, jesi li ekstrovert ili introvert, znaš li pjevati , plesati ili ne. Jedino je bitno da si tu, da postojiš i vrijedan si samim time, i takvog te želim upoznati – egzistencijalnog, postojanog, ljubljenog. Da, to nam je Tata svima poručio.
Treća večernja molitva je bila u crkvi Presvetog Imena Isusovog u kojoj kao da je s moje duše pao jedan veo. Kada sam ušla, kao da sam pala u svoju dušu. Zaklopila sam oči i otvorila i kao da sam još dublje ponirala u svoju dušu. Da, ta crkva opisala je moju dušu kroz svoje vitraje, freske, figure, kipove, svjetlo, tamu, cvijeće, oltar, propovjedaonicu, slike. A i nije čudo, jer u domovini Ivana Pavla II. niša manje ni ne očekuješ, a on sam je i rekao: „Suradnja između Crkve i umjetnosti, kad govorimo o čovjeku, oslanja se na činjenicu da obje žele osloboditi čovjeka od ropstva, žele da on stekne svijest o sebi samom.“ Bome sam i stekla!
31. prosinca u 15 sati smo imali regionalni susret Hrvata u dominikanskoj crkvi sw. Wojciecha koji je započeo uvodnim predstavljanjem Taizé-a, a završio Euharistijom što je iznovice doprinijelo osjećaju kao da sam u svojoj domovini (u sebi, doma, kod kuće, sa svima svojima, najbližima, najdaljima, istima, a opet tako različitima). I tako sam čak tada istinski shvatila geslo ovogodišnjeg susreta koji glasi “Uvijek na putu, nikad iskorijenjeni”.
Vrhunac je novogodišnja večer kada je svatko bio u svojoj župi, u crkvi u kojoj smo molili za Mir, i dočekali 00.00 sati. Nakon čestitarenja, uputili smo se u školsku dvoranu gdje smo imali tzv. „Festival naroda“ čija je bit bila da se svaki narod predstavi s autohtonom značajkom zemlje iz koje dolazi. Naplesali smo se, dobro zabavili, upoznavali, stekli neka nova prijateljstva, neka nova poznanstva. Svi tako različiti – fizički, psihički, duhovno, a opet tako isti i ujedinjeni u toj različitosti, ujedinjeni na tom Hodočašću povjerenja na zemlji, gdje se povjerenje nije samo očitovalo kroz otvorena vrata naših predragih domaćina, kojima beskrajno zahvaljujemo, nego i kroz sklapanja prijateljstava s drugačijima od nas samih. I kaže se: „Naša nada nije u novoj godini, nego u onome koji sve čini novim.“ I tako, Isus je obnovio naš odnos i upoznala sam Ga na sasvim jedan drugačiji, poseban način i kojeg ću upoznavati još dugo, te poput Marije pohranjivati sve te događaje i prebirati ih u svome srcu (Lk 2,19).
