Branimira Penić, po struci pedagoginja, ali i dugogodišnja volonterka u raznim organizacijama i institucijama diljem Hrvatske, zaposlena u Udruzi Carpe Diem iz Karlovca, dio je tima koji vodi i upravlja Centrom za mlade Grabrik u Karlovcu.
O samom iskustvu rada s mladima u Centru i izvan njega, potrebama mladih i sudjelovanju mladih u razvoju današnjeg društva, ali i njenom osobnom viđenju mogućnosti i potencijala koje mladi imaju u nastavku razgovaramo s Branimirom Penić.
Je li rad s mladima nešto za što si mislila da će biti tvoja svakodnevna preokupacija te koliko iskustva u radu s mladima ili razvoju rada s mladima imaš do sada?
S pojmom „rad s mladima“ susrela sam se negdje u isto vrijeme kad je započeo i moj „NGO life“. Prije 4 godine sam se zaposlila u organizaciji civilnog društva na jednom projektu i nekako u to vrijeme sam naletjela na pojam rada s mladima. Sjećam se da mi je to zagolicalo znatiželju i da sam pomislila da je to prostor u kojem mogu djelovati jer je to novo, neistraženo područje a uvijek sam voljela izazove. Iskreno, nisam se nikad baš planirano mislila baviti s radom s mladima ali kroz svoj rad u civilnom sektoru nekako sam skrenula na te tračnice. Po struci sam pedagoginja pa mi je bilo i prirodno raditi s djecom i prvenstveno mladima kroz različite aktivnosti po projektima. Međutim, nakon nekog vremena rad s mladima je postao moja preokupacija i smjer u kojem se želim profesionalno usavršavati. – ističe Branimira
Centar za mlade Grabrik, pokrenut je 2007. godine, a trenutno njime upravljaju dvije Udruge, Udruga Carpe Diem i Udruga Izvan Fokusa. Što Centar za mlade Grabrik može ponuditi mladima iz Karlovca ili izvan grada?
Branimira ističe kako je Centar za mlade Grabrik, nastao kao rezultat dugogodišnjeg zagovaranja prema lokalnoj samoupravi koja je u jednom trenutku odlučila stvoriti poticajno okruženje za razvoj centra za mlade u Gradu Karlovcu čiji je to i projekt, te pojašnjava:
Centar za mlade Grabrik je projekt Grada Karlovca koji ima za cilj poboljšati organizirano provođenje slobodnog vremena mladih te pridonijeti kvaliteti života mladih u gradu Karlovcu kroz informiranje, neformalno obrazovanje, poticanje kreativnosti i kulture mladih te razvoj volonterstva. Grad Karlovac sufinancira plaće, prostor i režijske troškove dok su udruge koje vode centar zadužene za „punjenje centra“, odnosno za organiziranje različitih aktivnosti za mlade.
Sve aktivnosti projekta imaju za cilj educirati i informirati mlade za aktivno djelovanje u društvu, socijalno uključivanje, izgradnju mreža i suradnje među mladima i udrugama mladih, stjecanje dodatnih kompetencija putem neformalnog učenja te razvoj kulture mladih kao i kvalitetno organiziranje slobodnog vremena mladih. Većinu aktivnosti provode mladi za mlade, a sve te aktivnosti potaknute su od mladih na osnovu uočenih potreba. Kroz organizaciju različitih radionica mladi stječu dodatne kompetencije te postaju aktivni građani koji utječu na probleme u zajednici i društvu, postaju zapošljiviji i konkurentniji na tržištu rada, umrežavanjem i volontiranjem jačaju društveni kapital zajednice, a kroz informiranje dobivaju nova znanja o mogućnostima koje im se pružaju kroz različite programe mobilnosti.
Konkretno, Branimira nas upoznaje s najrazličitijim radionicama koje Centar nudi, kao što su radionica stranih jezika, audio i video montaže, brendiranja i digitalnog marketinga, programiranja, likovne radionice i sl. , a u njemu se nalazi i izložbeni prostor u kojem mladi umjetnici izlažu svoje radove, kao i prostor za organizirano provođenje slobodnog vremena – igranje društvenih i video igara, projekcije filmova, druženja sa stranim volonterima i još mnogo toga što ovaj Centar čini zanimljivim raznim skupinama mladih.
Grad Karlovac je, uvrstivši Centar za mlade Grabrik i Info centar za mlade u Gradski program za mlade, pokazao pozitivan primjer institucionalne podrške radu s mladima u lokalnoj zajednici te „otvorio“ vrata radu s mladima. Što je prema tvom mišljenju ključno za razvoj lokalnog rada s mladima i suradnju lokalne politike i mladih?
Branimira smatra da je za razvoj lokalnog rada s mladima ključna svijest o važnosti rada s mladima i dobra volja i „od vrha“ i „od dna“., te pritom pojašnjava kako je za razvoj lokalnog rada s mladima u Hrvatskoj ključan civilni sektor, odnosno organizacije civilnog društva koje direktno pružaju usluge rada s mladima i koje u hrvatskom kontekstu skoro pa imaju monopol u području rada s mladima.
Važnost civilnom sektoru upravo pridaje iz razloga što je, po njenom mišljenju, bez civilnog sektora koji ima volju i znanje baviti se mladima, vrlo teško informirati, okupiti i djelovati s i prema mladima, ali i bez podrške „od vrha“, odnosno bez podrške donositelja odluka na lokalnoj razini, takozvani „grassroots rad s mladima“ nakon nekog vremena nestaje iz razloga jer se iscrpe ljudski i financijski resursi organizacija civilnog društva.
Kao ključne čimbenike za razvoj rada s mladima i suradnju politike i mladih na lokalnoj razini, ističe:
Također, važna je i svijest o tome što uopće rad s mladima je i na razini donositelja odluka i na razini osobama koje rade s mladima. Još jednom, iz mog iskustva imam dojam da se zapravo svi bave radom s mladima, a mali broj uključenih u rad s mladima razumije što taj rad s mladima zapravo je. Što je problem na nacionalnoj razini jer u Hrvatskoj rad s mladima nije profesionaliziran, kao struka ne postoji, kao ni obrazovanje za zanimanje „youth workera“ što otežava prepoznavanje i vrednovanje važnosti rada s mladima na lokalnoj razini.
Međutim, što ja smatram da je najvažnije u cijeloj toj priči je zaista staviti mlade u fokus u lokalnoj zajednici. Ne kroz floskule „mladi su budućnost“, „mladi su resurs, a ne problem“, već konkretno i tvrdoglavo stavljati mlade na dnevni red aktivnosti organizacija civilnog društva, kao i lokalnih (pa i nacionalnih) politika za mlade i isto tako tvrdoglavo inzistirati na provedbi tih aktivnosti kroz uključivanje svih relevantnih institucija. Kod nas su mladi samo dodatni bodovi u kampanjama, gdje se mladi spominju usput i bez konkretnog plana, poput ukrasne trake kojom se privlači pažnja, a zapravo nema neke druge svrhe. – naglašava Branimira
S obzirom na to da već imaš iskustvo u vođenju Centra s ostalim članovima Udruga, što vam bitno olakšava rad, a koji su to problemi s kojima se susrećete?
Iako osobno nema direktnog iskustva u vođenju Centra za mlade, već radi na projektu koji vodi udruga koja provodi i aktivnosti centra, Branimira iznos svoj dojam o tom pitanju:
Ono što definitivno olakšava rad je dobra procjena potreba mladih u lokalnoj zajednici, jer nema smisla organizirati aktivnosti koje mladima nisu potrebne. Ako se oglušimo na potrebe mladih, dobijemo aktivnosti na kojima nitko ne sudjeluje. Također, samo postojanje Centra olakšava rad s mladima, jer postoji mjesto koje nije niti škola, niti bilo koja druga institucija i čija je jedina svrha biti tu za potrebe mladih. Također, dobra suradnja s lokalnom samoupravom i svim relevantnim institucijama je ključna jer Centar za mlade nije otok za sebe koji neovisno od lokalne stvarnosti provodi svoje aktivnosti. Naravno, financiranje aktivnosti i ljudskih kapaciteta će definitivno oživiti rad s mladima u bilo kojoj lokalnoj zajednici.
S druge strane, Branimira smatra da je upravo ono što olakšava rad s mladima nekada i ono što otežava rad s mladima te spominje važnost upravo osoba koje rade s mladima ističući:
Ako imate kvalitetne i motivirane osobe koje rade s mladima, koje imaju znanje i iskustvo i potrebne kompetencije, to vam može najviše olakšati rad, odnosno otežati ako tih osoba nema. Možete imati prostor, svu opremu ovog svijeta ali ako nemate osobu koja može kvalitetno iznijeti sve što je potrebno da bi se aktivnosti održale, uzalud.
Kao važnu otegotnu okolnosti vidi nedostatak fleksibilnosti ili brzog prilagođavanja zbog velikih administrativnih opterećenja.
Dok skeniram tisuću i jedan nevažni papir i ispunjavam hrpu tablica (a u Hrvatskoj stvarno volimo bespotrebnu administraciju, čak i u jednom neformalnom sektoru), ja to vidim kao gubljenje vremena koje bih mogla iskoristiti puno korisnije, kroz ostvarivanje komunikacije i odnosa s mladom osobom što je presudno za razvijanje aktivnosti. -naglašava Branimira
Branimira smatra kako je veliki problem i činjenica da rad s mladima nije profesionaliziran te da se u njega ne ulaže, prema tome ne ulaže se ni u osobu koja radi s mladima, u njeno obrazovanje i podršku, a od osoba koje rade s mladima pak traži se vrlo širok spektar kompetencija koje moraju imati da bi kvalitetno obavljale svoj posao te su stalno u opasnosti od profesionalnog sagorijevanja.
Naposljetku, izostanak političke volje za provođenje rada s mladima je isto otegotna okolnost te poručuje:
Ako donositelji odluka rad s mladima ne prepoznaju kao nešto bitno i važno, ako same mlade ne prepoznaju kao takve, neće ulagati u aktivnosti, neće oblikovati politike s mladima u fokusu i neće se stvoriti okruženje u kojima se razvija rad s mladima.
Prema najnovijem istraživanju potreba mladih u Hrvatskoj, provedenom u suradnji Zaklade Friedrich Ebert i Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu, samo 5 % mladih u svoje slobodno vrijeme volontira u društvenim projektima, inicijativama i udrugama. Koliko su zabrinjavajuće te činjenice te je li to odraz nezainteresiranosti mladih ili je u pitanju i nešto drugo?
U javnom je diskursu postalo uobičajeno isticati da su mladi apatični i nezainteresirani i to je nešto što mi koji radimo u ovom sektoru možemo i potvrditi i opovrgnuti. S jedne strane mislim da je ta nezainteresiranost odraz opće klime u našem društvu i mislim da je nepošteno od mladih očekivati da će biti aktivni u društvu koje ih prisiljava da pognu glavu i šute. Sami mladi to ističu u jednom istraživanju „Kako mladi razumiju radikalnost“ – mladi ističu da u Hrvatskoj vlada „korozivna apatija” koja koči solidarnost i djelovanje za zajedničko dobro, a za što krive vlastitu pasivnost i lijenost te nekompetentne vlade. Navode kako se osjećaju okovanima u sustavu i kao da nema mogućnosti da se išta mijenja. – govori Branimira
Prema njenom iskustvu mladi se rado uključuju i aktivno sudjeluju u aktivnostima koje im nude, a za to je bitno prilagoditi pristup, način informiranje i aktivnosti koje im se nude te poručuje:
Možda bismo trebali razmisliti o načinima na koji pristupamo mladima i načinima na koje im nudimo informacije. Mladi su brzo promjenjiva skupina, ono što je apsolutan hit za jednu generaciju, već u drugoj može biti potpun promašaj. Mislim da nismo dovoljno fleksibilni kako bi pratili potrebe mladih i odgovarali na njih.
Kao bitan faktor u pogledu aktivnog sudjelovanja mladih u bilo kakvim aktivnostima Branimira ističe i nepostojanje građanskog odgoja i obrazovanja, pri čemu naglašava:
Od mladih očekujemo da imaju razvijenu svijest o svojim pravima, građanski aktivizam, želju i interes za doprinos zajednici, a u tom im području ne nudimo gotovo ništa. Jedno drugo istraživanje pokazuje kako politička pismenost naših mladih nije na razini koju bi očekivali u jednoj demokratskoj političkoj kulturi te snažno zagovaram uvođenje građanskog odgoja i obrazovanja u naše škole.
Kao treći veliki problem u pogledu pitanja nezainteresiranost mladih Branimira ističe pitanje djelovanja i održivosti organizacija civilnog društva, a pri čemu pojašnjava:
U cijeloj je Europi prepoznat trend „smanjivanja prostora za civilno društvo“, gdje se kroz smanjivanje financijske i institucionalne podrške utječe na pitanje opstajanja organizacija civilnog društva koje se (u Hrvatskoj) najviše bave radom s mladima. Organizacije civilnog društva većinom se financiraju projektno, od natječaja do natječaja. Također, ta praksa utječe na ono što sam već spomenula, a to su aktivnosti koje nudimo mladima, a koje su strogo propisane natječajima na koje se organizacije civilnog društva mogu javiti. Uvjeti natječaja su vrlo nefleksibilni i određuju aktivnosti koje bi trebali provoditi s mladima te su kasnije u provedbi izrazito nefleksibilni. Već sam napomenula da su mladi izrazito promjenjiva skupina i što za jednu generaciju funkcionira za drugu ne, te se zna dogoditi da proces odobravanja sredstava toliko dugo traje da dok se dobije financiranje za projekt on više nije relevantan za ciljanu skupinu. Prema tome, provode se aktivnosti koje nisu potrebne, a istovremeno se smanjuju kapaciteti organizacija civilnog društva jer ugovori o radu ovise o projektima. Na primjer, u Karlovcu su mladi s kojima radimo zainteresirani za volontiranje, međutim ne postoje volonterske aktivnosti koje su im interesantne a koje možemo ponuditi baš zbog tog „škripca“ u kojem se nalazi naš civilni sektor.
Prema tome, Branimira ističe kako se problem nezainteresiranih mladih treba sagledati iz šireg spektra, a ne samo optužiti mlade da su nezainteresirani i apatični, a kao mogući razlog tome naglaša kako im nismo pružili niti kompetencije niti okruženje za pokazivanje interesa.
S obzirom na to da Hrvatska ima velik dio ruralnih, nerazvijenih i manje razvijenih sredina koje mladi najčešće napuštaju i to uglavnom u potrazi za egzistencijalnom sigurnošću, a nerijetko i izvan granice Lijepe Naše, uz sigurno zaposlenje koje se pokazalo bitnim faktorom za ostanak mladih, koji su još mogući faktori da zadržimo mlade u državi?
Branimira smatra kako puno pričamo o tome kako mladi odlaze i kako ih zadržati te je i sama kao mlada osoba odselila iz svoje lokalne zajednice jer jednostavno nije bilo prilika za nju te je mišljenja kako je upravo taj nedostatak prilika presudio u njenom slučaju, a i u mnogim drugim slučajevima, iako poručuje:
Čak ni najbolje uređena zajednica neki put ne može pružiti prilike koje mlada osoba treba da bi ostvarila svoj puni potencijal i pobornik sam toga da ih potraži na drugom mjestu (no to bi trebao biti izuzetak a ne pravilo). Ono što smatram da je veći problem jest da većina mladih ne vidi svrhu zašto ostati ili zašto se vratiti jednom kad odu ili zašto uopće pokušati promijeniti nešto u svojoj lokalnoj zajednici a to je dio već spomenute „kolektivne apatije“.
Kad spominje istraživanje mladih Zaklade Fridrich Ebert, Branimira nas upoznaje je i s informacijom kako je prema istraživanju biti neovisan/a najvažnija vrijednost mladih, gdje je čak 86 % mladih izjavilo da im je važno ili vrlo važno biti neovisno te govori:
Ne čudi da su mladi najviše zabrinuti oko vlastite nezaposlenosti. Mladi su jedna od skupina koje su najteže pogođene recesijom i nezaposlenošću. Cijela ekonomska situacija odgodila je pristup mladih tržištu rada, sigurnom i kvalitetnom zaposlenju. Hrvatska je među prvima u EU po postotku prekarnog rada među mladima, što mladima onemogućuje neovisnost, osamostaljivanje (financijsko i stambeno) te profesionalni razvoj. Osim nezaposlenosti, goruće je pitanje i kvaliteta zaposlenja jednom kad se mladi zaposle. Nije važno samo imati posao, već i kakav posao. Prema tome, kvalitetno zaposlenje u struci za koju su se obrazovali može biti jedan od faktora ostanka mladih, odnosno usklađivanje kompetencija koje se stječu kroz obrazovanje i potreba tržišta rada. S tim da ne smatram da obrazovanje treba staviti u funkciju ispunjavanja želja tržišta rada, već da mlade ljude treba bolje i kvalitetnije pripremiti za ono što ih čeka nakon škole.
Branimira smatra kako je važno znati i da naši mladi prestaju biti mladi u trenutku kad se odsele od svojih roditelja, odnosno mladi u Hrvatskoj s roditeljima žive do svoje 31 godine, te naglašava:
Osim nezaposlenosti, odnosno mladi nemaju dovoljno sredstava niti sigurnosti priuštiti si vlastitu nekretninu ili podstanarstvo, problem je i situacija sa stambenim kapacitetima u Hrvatskoj, čime su najviše pogođeni mladi u većim gradovima i u priobalju. Ne postoji regulacija kratkoročnog najma u turističke svrhe (npr. Airbnb) te je postalo gotovo nemoguće naći stan/kuću za dugoročni najam, što isto utječe na odlazak mladih iz roditeljskog doma. Jedan od faktora ostanka mladih bi moglo biti i rješavanje stambene situacije mladih.
Voliš reći kako je dovoljan i jedan čovjek da pokrene promjenu u svojoj zajednici, što to znači za tebe? Jesmo li kao društvo, a time i kao mladi „ zaronili“ previše u more apatije te odustajemo li olako od ostvarivanja potencijala koje imamo kao društvo?
To ću tvrditi uvijek i svugdje! Zbilja vjerujem da jedna osoba može nositi promjenu i to je nešto što viđam svakog dana iznova. Međutim, smatram da je obrazovanje ključ (uz mnoge ostale faktore) kako bi se osnažila osoba za djelovanje. Ulaganje u obrazovanje, strukturne, dugoročne, pažljivo osmišljene i provedene reforme u obrazovanju po mom mišljenju nas mogu izvući iz ove apatije.
U međuvremenu dok se situacija u obrazovanju ne popravi, vraćam se na ono što sam rekla, odbaciti etiketiranje mladih kao nezainteresirane i apatične te im pružiti podršku koja izostaje da bi ostvarili svoj potencijal. Mislim da su kod nas u društvu zakazali sustavi podrške, od svih se nas svakim danom sve više očekuje, životni stilovi se brzo mijenjaju, tržište rada stavlja svakim danom drugačije zahtjeve pred nas, na dnevnoj bazi upijemo more informacija i nije ni čudo da se ljudi osjećaju preplavljeno, a s druge strane ne misle da mogu. – zaključuje Branimira
