Gospoda Glembajevi i balet – na prvi pogled neobična kombinacija za koju je teško očekivati da funkcionira, ali je upravo to prikazano na pozornici HNK u Zagrebu. Jedna od najpoznatijih drama Miroslava Krleže nije predstavljena u obliku dramske predstave, već kao balet u režiji i koreografiji Lea Mujića.
Iako mi se balet oduvijek sviđao, nikad ga nisam gledala uživo. Imala sam razna pitanja prije izvedbe ove predstave. Pitala sam se kako će se djelo, u čijoj su srži složeni odnosi među likovima te njihovi unutarnji sukobi, prenijeti u baletnu predstavu. Ono što je u originalnoj drami iskazano riječima, sada mora biti pokazano pokretom. Riječi daju velike mogućnosti kako bi se opisali slojeviti odnosi među likovima. Pitala sam se kako bez njih gledateljima predočiti tako složene odnose kakvi se opisuju u ovom djelu. Uz to, kako će prikazati kontekst cijele drame te povijest obitelji. Pomislila sam ako i uspiju prenijeti sve što se događa u drami, da to neće biti tako uspješno kao kad se prenosi riječima. Ali, moje sumnje nisu bile opravdane.
Na početku predstave osjećala sam se pomalo zbunjeno dok sam pokušavala shvatiti što se točno događa, ali kako je vrijeme prolazilo to je postajalo sve lakše. Nakon nekog vremena riječi više nisu bile potrebne, sve se razumjelo iz pokreta – tuga, bijes, podvojenost, nježnost. Sama predstava je odlično koncipirana, a sastoji se od dva dijela. Za radnju prvog dijela redatelj je koristio prozne tekstove Miroslava Krleže iz ciklusa O Glembajevima. Prikazana je povijest obitelji Glembay, kao i događaji koji su prethodili početku drame Gospoda Glembajevi i objašnjavaju kontekst cijele radnje. Prema legendi Barbóczyjeve prvi je Glembay stekao svoje bogatstvo tako što je opljačkao kranjskog zlatara dok je nosio zlato u varaždinsku crkvu. Nakon toga Glembay je ubio zlatara, a pomoću ukradenog zlata stekao veliki imutak i uzdigao se na društvenoj ljestvici. Od tada su, prema ovoj legendi, Glembajevi prokleti, svi su nestabilni, varalice i ubojice. Gledatelj se upoznaje s članovima ove bogate i ugledne zagrebačke obitelji. Naci (Ignjat Jacques) Glembay (bankar na čelu tvrtke Glembay Ltd.) i njegova prva supruga Irena Basilides-Danielli imali su troje djece: Ivana, Leonea i Alisu. Prikazani su tragični događaji koji su utjecali na odnose unutar obitelji, tj. na odnos između Leonea i njegova oca: prvo se dogodilo samoubojstvo Irene Basilides-Danielli. Ubrzo nakon toga Ignjat se oženio barunicom Charlottom Castelli. Zatim je uslijedila Alisina te Ivanova smrt. Saznaje se da barunica ima svoje tajne – pokušala je i uspjela zavesti mladog Leonea kada je jednom prilikom došao kući s fakulteta na ljetne praznike te je u ljubavnoj vezi sa svojim ispovjednikom dr. Silberbrandtom. Leone nije nastavio obiteljski posao, već se okrenuo umjetnosti, otišao iz kuće i 11 godina putovao Europom. Događaj koji prethodi početku drugog dijela je tzv. slučaj Rupert – Canjeg. Kočija barunice Castelli je pregazila i ubila svekrvu švelje obitelji Glembay. Švelja je nakon smrti svoje svekrve ostala sama a uz to je bila i trudna. Molila je barunicu za novčanu potporu, što je ona odbila. Švelja se, iz očaja, ubila tako što se bacila s balkona vile Glembajevih.
Drugi dio baleta započinje kao i dramsko djelo; večer je, u kući Ignjata Glembaja odvija se proslava svečanog tridesetogodišnji jubilej njegove tvrtke na koju su bili pozvani ugledni gosti. U salonu s portretima obitelji Glembay razgovaraju sestra dominikanka Angelika, udovica Ivana Glembay, i Leone koji se vratio u Zagreb nakon više od desetljeća izbivanja. Tijekom vremena razotkrivale su se tajne obitelji Glembay, napetost je rasla i započeli su otvoreni sukobi među članovima obitelji. Leone u razgovoru s ostalim gostima iskazao svoje mišljenje o obitelji Glembay te ukazao na mračnu stranu obitelji. Započela je svađa između oca i sina. Leone je optužio barunicu i oca za smrt svoje majke i sestre te otkriva ocu da je Silberbrandt baruničin ljubavnik. Uz to, otkrio je kako ga je barunica uspjela zavesti. Zbog svih ovih optužbi Ignjatu je pozlilo. Ubrzo nakon toga se uvjerio da barunica ima ljubavnika, pao na pod i umro od srčanog udara. Položili su ga na njegov krevet, a Leone je sjedio uz njega. Barunica Castelli je od odvjetnika saznala da joj suprug nije ostavio ništa, bijesno ušla u sobu u kojoj se nalazio Leone pored očevog tijela i započela svađu s Leoneom. Na vrhuncu svađe, Leone je iz bijesa zgrabio škare sa stola i ubio barunicu.
Uvjerila sam se da se baletnom predstavom mogu prenijeti svi elementi iz djela, a neki se osjećaji mogu intenzivnije doživjeti kada su gledateljima predstavljeni plesom i glazbom. Pročitala sam dramu tako da sam bila upoznata s radnjom prije gledanja baletne predstave i sve doživljaje pišem iz te perspektive. Postavlja se pitanje kako bi osoba koja nije pročitala dramu ili pogledala dramsku predstavu shvatila i doživjela balet. Temeljne komponente drame kao što su likovi, dijalog i radnja u baletu se predstavljaju na drugačiji način, pokretom, gestama, glazbom, kostimima, scenografijom, rasvjetom. Ples, razni pokreti i geste imaju posebnu ulogu u prikazivanju predstave, jer plesači tako gledateljima prenose radnju. Osim toga, oni su važni za izražavanje karaktera likova pa tako likovi ponavljaju određene kretnje koje predstavljaju njihovu osobnost. Leonea karakterizira niz nervoznih skokova koji predstavljaju njegov unutarnji sukob i nemir. Pojavljivanje barunice Castelli ga uznemiruje, dok ga, s druge strane, prisutnost sestre Angelice smiruje. Barunicu Castelli karakteriziraju senzualne kretnje, često rukama prelazi preko lica i vrata. U kontrastu s tim, Angelicu karakterizira smirenost te kretnja sklapanja ruku i koncentracija u molitvi. Silberbrandt često ima ruke sklopljene u molitvi, ali za to vrijeme pažljivo promatra što se događa oko njega.[1]
Određene scene su mi se urezale u sjećanje upravo zbog odrješitih pokreta plesača, npr. scena svađe Ignjata i Leonea koja mi je ujedno jedna od najdražih . Osim toga, glazba koja prati ples imala je posebnu ulogu u stvaranju cijelog doživljaja, interpretaciji djela i predstavljanju radnje gledatelju. Scenografija i kostimografija također sudjeluju u prenošenju radnje, ali i u karakterizaciji likova. I one su, uz glazbu, bile odlične, što je zaokružilo i upotpunilo cijeli dojam predstave.
Balet Gospoda Glembajevi bio mi je posebno iskustvo koje bih svima preporučila. Prelijep ples, dobra glazba, scenografija i kostimografija – sve je to sudjelovalo u oživljavanju Krležine drame, zajedno čine posebnu cjelinu koja vas uvlači u ovu priču koja vas posve obuzme i u kojoj se izgubite. Možete uživati u ljepoti koja se odvija pred vama u divnom ambijentu Hrvatskog narodnog kazališta.
Ana Lukinac
_________________________________
[1] Brkljačić, M. (2018) ‘Gospoda Glembajevi’: drama kao balet (Vizualni i neverbalni aspekti scenske izvedbe na primjeru baleta ‘Gospoda Glembajevi’ Lea Mujića). Diplomski rad. Zagreb : Filozofski fakultet. Dostupno na: http://darhiv.ffzg.unizg.hr/id/eprint/10441/ (20.8.2019.)
