Na početku ću vas pozdraviti nakon dužeg izbivanja, ali ovo ljeto i nije baš obilovali filmovima koji bi me natjerali u kino.
Joker, još jedan u nizu filmova koji pokušavaju pogledati svijet iz pozicije negativca (je li slučajno da u isto vrijeme dolazi i Malificient 2, prosudite sami). Razlog zbog kojega sam otišla u kino činjenica je da sam ljubitelj Batmana (nisam onaj tip koji zna sve o superjunaku koji mi je drag niti se mogu smatrati nekim velikim obožavateljem) i da sam uživala u trilogiji s Christianom Baleom u ulozi Batmana (odmah ću reći da prva dva dijela smatram kvalitetnima, a završetak jako slabim i umjetnički bezvrijednim).
Jako puno bi se moglo reći o ovom filmu, ali započet ću s tvrdnjom da je ovo postmodernistički film koji se najviše oslanja na modernizam sa svojom polifonošću. U mnogome je film Joker čista suprotnost Batmana i ne znam hoću li uspjeti sve prikazati jer je osvrt oblik koji ne bi trebao biti predug niti skakati s teme na temu. Usputno ću reći da nisam puno ulazila u moguće implikacije samoga filmskoga stvaranja poput toga na koje holivudsko filmsko razdoblje formalno film može ukazivati. Moram spomenuti i da je Joaquin Phoenix odlično tumačio još jednog luđaka u filmskom svijetu (sigurno ga se sjećate iz Gladiatora).
Film je moguće različito tumačiti i jasno mi je zašto bi ga mnogi mogli voljeti, vidjevši upravo potvrdu svojih stavova. Cijeli film igra jako na kontraste. Najveći kontrast ostvaruje se između imena glavnoga junaka i njegovih čina.
Joker, ime, u našem jeziku poprima dodatno značenje (ima ga i u izvorniku, ali je jasnije u našem prijevodu). Joker može biti tek šaljivdžija, kao riječ s korijenom „joke“ – „šala“. Ali kod nas je „joker“ zapravo dvorska luda. A Joker je itekako lud. Film snažno igra s dvoznačnošću imena, a kao što mu je ime dvoznačno i cijeli film je dvoznačan (ili bolje rečeno, višeznačan).
Cijeli je film prožet temom komičnoga, smiješnoga i komičara kao posla. Jedan od likova je televizijski komičar, Arthur Fleck (Joker) želi postati komičar i na početku filma radi kao klaun, a u jednoj sceni ulazi u kino u kojem se upravo prikazuje film Charlieja Chaplina. Unatoč tematiziranju komike, prvi veliki kontrast koji se ostvaruje u filmu je potpuni izostanak komike. Ni u jednom trenutku nisam osjetila želju za smijanjem.
Arthur Fleck radi kao klaun, a pokušava biti komičar, ali on ni u jednom trenutku nije bio smiješan. Njegova izjava na kraju filma kako je komičnost subjektivna u neku je ruku parodija sama na sebe, ali i napad na tv voditelja: snimka Arthurova neuspješnog komičkog nastupa drugima je bila smiješna kao izvor poruge iako nije izazvala smijeh u publici mjesta u kojem je iznosio svoje šale (dakle, on je ipak izazivao smijeh, ali na način koji nije priželjkivao), a ono što je izazivalo smijeh (poruga) u njemu je izazivalo nelagodu i mučninu. U trenutku kad se on smijao, nikome nije bilo do smijeha.
Njegov poremećaj smijanja još je jedan kontrast: on se nekontrolirano smije onda kad je zapravo izrazito tužan i kad bi se najmanje htio smijati.
Film se tako izokreće, „joker“ zapravo nije „šaljivdžija“, „joker“ je „luda“. Film nije komedija, film je drama o ludi, luđaku, a film redovito to naglašava kad negativci govore da je lud ili on, ili njegova majka.
S obzirom na to da je osvrt krenuo u tom smjeru, dotaknut ću se teorije šizoanalize. Šizoanaliza nastala je kao suprotnost psihoanalizi i smatrala je da je psihoanaliza u krivu, da šizofrenija nije bolesno stanje uma nego prirodno stanje uma, a da je „zdravo“ stanje zapravo „bolesno“ stanje uma. Ovaj film se postavio lako tumačljiv svim književnim teorijama pa mislim da ni psihoanaliza tu nije zanemariva (u ovom ću se osvrtu dotaknuti marksističke teorije, feminističke i još par tema).
Ako se oslonimo na ono što sam objasnila, Joker je stvarno jedini zdrav u ludom društvu koje ga zato ne može prihvatiti. Prikaz Arthura Flecka jako se oslanja na cijeli niz romana o ispaćenom intelektualcu. Arthur ima neke sličnosti s Raskoljnikovim, kao što Raskoljnikom ubije lihvaricu jer može, tako i Arthur ubija tri mladića u metrou. Lihvarica je izvlačila novac od ionako siromašnih ljudi, a mladići su maltretirali usamljenu djevojku u metrou prije nego su se usmjerili na njega koji je upravo imao svoj napadaj smijanja. Kao mnogi ispaćeni intelektualci, pokušavao se probiti u nekom poslu iako mu to nije uspijevalo, izbacili su ga s posla nepravedno, ali važno je spomenuti da on uopće nije intelektualac. Film se tako može promatrati i kao parodija na modernistički roman, ali se i može gledati kao nastavak na temu. To je još jedan primjer dvoznačnosti koja se ostvaruje u djelu.
Ludost njegove majke područje je u kojem ulazimo u područje feminističke teorije. Ta ludost može se gledati kao parodija na feminističku teoriju, ali i kao moguću afirmaciju. Feministička teorija mnoge je „luđakinje“ 19. stoljeća tumačila u svome ključu, a jedan od najpoznatijih primjera toga tumačenja luđakinja je iz Jane Eyre. Samu teoriju smatram mogućom, ali ne u sklopu romana Jane Eyre, ipak, skrećem se teme pa ću to ostaviti nedorečenim. Poanta je u tome da su se mnoge žene koje su zbog bilo kojeg razloga bile „naporne“, „napasne“ ili bilo što drugo svome mužu često bile proglašivane ludima. Muž bi ženu proglasio ludom, smjestio je u umobolnicu i dobio mogućnost iznova se oženiti. Slučaj Arthurove majke možemo tumačiti u tome ključu: ona je stvarno bila ljubavnica Batmanova oca, zatrudnjela dok je bila s njime u vezi, a onda su je natjerali da popiše silne papire o usvajanju kao i o tome da neće ništa iznositi u javnost – a onda je naknadno poludjela od teškoga života. Druga je mogućnost da je ona stvarno luda i da je stvarno sve umislila, kao što je i Arthur umislio vezu sa susjedom crnkinjom, a na kraju smo otkrili da se ništa od toga nije dogodilo (kad on stvarno ulazi u njezin stan, ona se prestraši i odnosi prema njemu kao prema strancu jer ga nije nikada ni vidjela osim jedne zgode u dizalu kad nisu zapravo razmijenili ni par riječi). Otkriva se i nemogućnost vjerovanja samome filmu, ono što nam se činilo kao stvarno otkriva se kao tek umišljanje. Koju god teoriju odabrali, obje imaju probleme. Ako je Arthur stvarno sin Penny Fleck i Thomasa Waynea, onda je to ostvarivanje feminističke teorije. Problem je što se tako ostvaruje upravo tradicionalna pripovjedna tema: pozitivac i negativac su polubraća, a to bi u ovom filmu banaliziralo priču. Ali, ako je Penny Arthurova majka, logično je da je naslijedio ludost od nje, ali nasljedstvo podupire priču da je Penny stvarno luda! Nalazimo se u jako čudnoj situaciji. Ako Arthur nije sin Penny Fleck i Thomasa Wayna onda priča zapravo postaje složenija: Arthurov se život izravno ili neizravno vezuje uz Batmana dok se Batmanov život ne dotiče Jokera sve do njihova susreta na suprotnim stranama. Arthur je onda poludio od maltretiranja u djetinjstvu i moguće je da ga je Penny tjerala da se uvijek smije što je rezultiralo time da je razvio reakciju smijanja na tugu. Odjednom nastaje mogućnost prošlosti teških psihičkih mučenja i trauma (a spominje se zapis u kojem piše da su ga pronašli pretučenog zavezanog za radijator). Film tako omogućuje feminističko tumačenje, ali činjenica je da on jako banalizira cijelu priču. Neki će to tumačiti kao ironijski pristup toj temi, ali to ne mora biti tako, lako je moguće da je filmu cilj stvoriti pluralističnost tumačenja i različitih tumačenja, tako stvoriti učinak „ludila“ na samog gledatelja. Gledatelj se gubi u samoj istini, a samo onaj koji pažljivo gleda će to prepoznati. Onaj koji gleda iz jedne pozicije ostaje zdrav i miran, onaj koji gleda iz više pozicija ostaje zatrpan i ulazi u sferu zbunjenosti koja gomilajući se može dovesti do nestabilnosti i na kraju ludila (ne kažem da ćete poludjeti nakon gledanja filma, samo kažem da može ostaviti učinak preplavljenosti koji se može povezati s Jokerovom situacijom).
Pristupajući iz marksističkog tumačenja, može se govoriti o sukobu bogatih i siromašnih, ali i tu nailazimo na probleme. Ako gledamo odnos siromašnih i bogatih, bogati dobivaju potpuno isti tretman poput prosječnog negativca – oni su jednodimenzionalni zlikovci bez i jedne jedine kvalitete. Je li to stvarni prikaz bogataša ili kritički pristup likovima zlikovaca? Napad na jednodimenzionalnost negativaca tako se ne ostvaruje u liku Jokera kako bismo očekivali nego upravo u prikazu nekadašnjih pozitivaca! A ako gledamo i odnos siromašnih i bogatih, što nam govori o otporu siromašnih činjenica da su se oni digli na noge nakon čina ubojstva i opravdavajući ubojstva? Što nam o tom otporu kaže činjenica da slijede luđaka kojem moral ništa ne znači i koji nastupa ne kao anarhija nego kao čisti kaos? Je li ovaj film napad na bogate u tipičnom američkom ljevičarskom stilu ili upravo parodija na taj napad?
Je li ovaj film stvarna priča o Jokeru ili je ovo samo još jedna od izmišljenih Jokerovih priča o njegovim ožiljcima (vidjeli ste kako u Batmanu Joker svakome priča drukčiju priču o tome što mu se dogodilo s licem, tipičan primjer raspada percepcije o prošlosti kod potiskivanja traume)?
Ovaj je film prije svega drama, a tek uvjetno možemo govoriti o trileru.
Mogla bih ulaziti u još cijeli niz pitanja koje film postavlja, ali zato ću postaviti neka pitanja, a vi ponudite vlastite odgovore.
Je li ovaj film onaj koji se naslanja na Batmana i pojačava poruku Batmana ili mu je čista suprotnost? Je li Joker ovdje žrtva ili luđak? Ili oboje? Je li on borac protiv nepravde ili samo donositelj kaosa? Je li komičnost unatoč svoje subjektivnosti nešto što možemo natjerati druge da osjećaju? Možemo li utjecati na tuđu percepciju smiješnoga prema tome što mi smatramo da bi trebalo biti smiješno?
Je li ovaj film podupiratelj moderne američke ljevičarske filmske ideje ili njezina parodija? Ako je parodija, a Joker je negativac, je li cijela ova parodija negativac u filmskom svijetu?
I za kraj… kakva je to parodija koja nije smiješna nego izaziva grč u želucu?
Film slaže sloj na sloj i kad dođemo do povezivanja sa stvarnošću dobivamo izvrnute poruke. Film je zapravo „joker“. Je li ovaj film zapravo šaljivdžija koji djeluje kroz parodiju ili je ovaj film zapravo luda koji nas svojim slojevima i mogućnošću tumačenja dovodi do ludila? Jesmo li mi sudionici na dvoru koji u „jokeru“ vidimo samo ludoga čovjeka koji nas zabavlja svojim ludim izjavama ili iza njih možemo pročitati snažnu ironiju i kritiku stvarnosti pa i nas samih? Prosudite sami.
