„Bubamara“ je udruga osoba s invaliditetom sa sjedištem u Vinkovcima, a osnovana je kako bi promovirala izjednačavanje mogućnosti za osobe s invaliditetom kroz efikasan i visoko kvalitetan sustav usluga. Jedna je od najvećih organizacija civilnoga društva u Hrvatskoj sa više od 1400 članova iz cijele županije i okolice te više od 200 zaposlenih (među kojima su psiholozi, socijalni radnici, defektolozi, logopedi, itd.).
„Bubamara“ ima dugogodišnje iskustvo u provedbi socijalnih usluga namijenjenih osobama s invaliditetom i trenutno provode čak 14 projekata. Razgovarali smo s voditeljem najpoznatijeg projekta „Buba bar“, Paolom Bogdanom.
Ideja Buba bara u javnosti je najviše odjeknula kada ste započeli crowdfunding kampanju, možete li nam ispričati pozadinu ove nevjerojatne priče?
Činjenica je da mnoge osobe s invaliditetom žive u uvjetima siromaštva, a s tržišta rada posebno su isključene one koje žive u ruralnim područjima. Pokretanjem Buba bara odlučili smo to promijeniti. “Projekt “Buba Bar” radimo u ime svih 1495 članova Udruge osoba s invaliditetom “Bubamare” te u ime 500.000 osoba s invaliditetom u Hrvatskoj koje žele raditi. Buba bar će biti mjesto najbolje kave servirane sa najtoplijim osmjehom, prostor u kojem će na prvom mjestu biti osnovno ljudsko pravo – pravo na rad. Buba Bar je za Bubamarce ispunjenje njihovih snova te prilika da dokažu da su ravnopravni dio društva.
Kako je sve počelo?
Moja sestra osoba je s stopostotnim invaliditetom i kako Istra nije bila pogodna za život osoba s invaliditetom, cijela obitelj se preselila u Vinkovce i tako smo došli do Udruge. Predsjednik Bubamare je bio u Škotskoj gdje je naišao na sličan princip rada. Tako smo uz jutarnju kavu došli na jednostavnu ideju da našli članovi kuhaju i prodaju kavu u ostalim uredima u zgradi gdje se nalazi naša udruga. Ja sam u struci konobar tako da je ideja bara bila najlogičniji početak priče. Napravili smo prezentaciju te ideje, organizirali party na koji se odazvao velik broj ljudi i vidjeli smo potencijal da ovo postane ozbiljnija priča. S vremenom smo uvidjeli da je to nešto veliko što će promijeniti bitne stvari u Hrvatskoj.
Što je to veliko što se mijenja?
Mijenjamo stvari na bolje za osobe s invaliditetom – javnosti želimo pokazati da osobe s invaliditetom mogu doprinijeti zajednici. Veća stvar je da mijenjamo loše zakone koji su trenutno na snazi.
Na koji način Buba bar funkcionira?
Kroz socijalno poduzetništvo. Plan je da projekt bude samoodrživ, tj. da osobe s invaliditetom imaju priliku raditi i dobiti plaću, a ne da vlasnik Bara vozi bjesne aute. Svi ostali prihodi ulažu se u poslovanje objekta i za daljnje potrebe udruge.
Koliko ljudi je uključeno u rad Buba bara?
Sedam članova je zaposleno, a koncept bara osmišljen je tako da oko 15 ljudi budi uključeno jer osobe sa sindromom Down ne mogu raditi puno sati, ali na temelju satnice će biti plaćeni. Ostatak udruge je jednako uključen, omogućujemo osobama s invaliditetom da pokažu svoje mogućnosti. Nisu svi korisnici uključeni jer ne mogu svi raditi posao konobara, ali trudimo se kroz nove ideje zaposliti ostale korisnike i kroz projekte im osigurati zaposlenje.
Prije zaposlenje educirate radnike, kako izgleda jedna edukacija zaposlenika?
Radimo to na zabavan način, dođemo do cilja kroz prijateljski odnos – uvijek bude zanimljivih situacija, nešto padne, nešto se prolije, ali nakon svake vježbe oni dobiju samopouzdanje i moram istaknuti da na pravom poslu još nisu imali niti jednu nezgodu. Godinu i pol provodimo edukacije i zaposlenici su jako zadovoljni. Često im moram reći da edukacije ne traju cijeli dan i da ćemo nastaviti drugi dan. Uživaju raditi.
Vjerujemo da su osobe sa sindromom Down agenti osmjeha i da su u tome nezamjenjive. Vi s njima provodite veliki dio vremena, koji Vam je najdraži dio posla?
Raduje me rad s članovima – kad vi vidite da jedna članica za koju su svi bili uvjereni da ne priča, počne pričati samo zbog vaše prisutnosti, to je neopisivo. Kad sam počeo raditi i kad sam postao voditelj poludnevnog boravka, djevojka je počela pričati, čuli smo njen glas i tada shvatite da je nekome dovoljno samo da ste tamo. Tu sreću nikakav novac vam ne može nadoknaditi.
Što vam je predstavlja izazov u radu na projektu?
Rad sa zdravim ljudima – formalne stvari, izvješća i sl., ali nije teško kad znate da to činite za osobe s Downovim sindromom.
Buba bar je zapravo mobilan, gostujete na različitim događajima. Gdje ste do sada bili i koji su vam daljnji planovi?
Radimo na cateringu, Ministarstvo turizma nas često angažira kad su u blizini. Radimo na promociji, usavršavanju – prvo smo počeli s kuhanjem pa nošenjem kave pa smo došli i do pravilnog posluživanja hrane. Usudio bih se reći da su naši konobari toliko profesionalni da im mnogi mogu zavidjeti. Konstantno napreduju malo po malo, imamo vrhunske konobare i veliku želju za rad. Do sada smo radili na humanitarnom koncertu Marinfest, vodili smo organizaciju klizališta na ovogodišnjem Adventu u Vinkovcima, za vinkovačke jeseni imali smo pivnicu i naši konobari točili su pivo. Novi događaj je u kolovozu, radit ćemo na Rockabilly Festivalu i pozivamo vas da nas posjetite. U principu ima puno ugostitelja koji nam pomažu i koji nas prepoznaju kao dobre ugostitelje.
Kako okolina reagira na uključivanje osoba s invaliditetom u ugostiteljstvo?
Vrlo pozitivno, no ima i negativnih komentara, ali oni su rijetkost. Dobro smo podržani od strane lokalne zajednice, ali i šire.
Zašto je bitno uključiti osobe s invaliditetom na tržište rada?
Tko je na marginama društva, zatvara se u sebe i nema mogućnosti biti koristan član društva te postaje teret. To je izraženo kod osoba s invaliditetom jer ih se obilježava kao nesposobne za taj doprinos. Buba bar je primjer da svatko tko želi može naći zaposlenje i biti koristan član zajednice.
Koje su prepreke u ostvarenju tog cilja?
Predrasude, većina ljudi, koji u osobnim krugovima ne poznaju osobe s invaliditetom, ne vidi potencijal tih osoba. Ponašaju se kao da one ništa ne mogu, a mogu – na računalu, u telefonskoj centrali, za blagajnom i sl. Tim osobama se ne daje nikakva prilika i zakonski ih se natjeralo da ne rade, stoga se nadam da će aktivnosti Buba bara promijeniti to gledište i da će drugi poslodavci uvidjeti korist osoba sa sindromom Down kao zaposlenika.
Kako okolina može pomoći?
Treba promijeniti zakone za osobe s invaliditetom, povećati osobnu invalidninu koja je samo sredstvo za prelaženje prepreke invaliditeta (lijekovi i sl.) i gledati osobe s invaliditetom kao svaku drugu osobu. Ako se prema toj osobi ponašate kao da joj stalno treba pomoći, to ima kontra učinak – treba ih pustiti da sami pređu prepreku. Generalno ne treba ići na tu stranu da su jadni, oni su prvenstveno osobe kao i svi drugi. Zdravu osobu uvijek pustimo da sama svlada prepreku – to treba učiniti i s osobama s invaliditetom.
