Često se kaže da sa velikom moći dolazi i velika odgovornost, stoga svi oni koji podučavaju, prenose svoje znanje i iskustvo, vlastita i tuđa viđenja, već izgrađene i oblikovane stavove i dohvaćene spoznaje, imaju veliku moć oblikovati nove mlade umove koji će nastaviti graditi tamo gdje njihova gradnja prestaje. Ako se takva gradnja započne na tlu koje se u svakom trenu može odroniti, ne možemo očekivati da će bilo koja građevina ostati na njemu dulje vrijeme. Ljudsko dostojanstvo je objektivna vrijednost svakog ljudskog bića, ali i stvarnost koju je nemoguće graditi na pijesku. Kroz stoljeća gradile su se civilizacije i politički sustavi s vrlo jakim stupovima, no svaki takav sustav, koji je zanemario prioritet ljudskog dostojanstva, bio je osuđen na propast.
Jednako je opasno kada čovjek stavlja svoje emocije na prijestolje te time zanemaruje ono što mu govori razum kao što je opasno djelovati isključivo prema razumu, ne dopuštajući da u naša djela uđe i dašak naše osobnosti. Ako se čovjek ne posluži svojim grudima u prepoznavanju objektivnih vrijednosti, njegova percepcija će biti iskrivljena pa tada ni djela koja proizlaze takvih spoznaja ne mogu biti drugačija nego iskrivljena. Ljudi će često primijetiti kada takva iskrivljenost uzme maha u umjetnosti, npr. u kazališnim predstavama u kojima se na očit način izruguje nečija vjera i simboli te vjere, no primjećujemo li kada se takva iskrivljenost pojavi u obrazovanju? Najčešće ne primjećujemo jer iskrivljenost u tom kontekstu nije nametnuta kako bi bila očita, već ponuđena kao jedno od mogućih ”ispravnih” rješenja. U takvom obrazovanju naš razum postaje zatrpan mogućim rješenjima, emocije biraju ona rješenja koja najviše odgovaraju upravo nama, ali grudi, onaj centar koji treba javiti grešku prije nego što se ona realizira, one ostaju prazne.
Svaki čovjek ima potrebu za dostojanstvenim životom, ali ono ne stanuje ni u razumu ni u emocijama (potrebama) , ono stanuje isključivo u grudima i potrebni su mu najstroži kriteriji , ono najbolje što čovjek može dati i biti kako bi se očuvalo. Zbog pokušaja oslabljivanja tih kriterija, čovjek je konstantno osuđen na borbu koja je presudna za njegovo življenje, a ne samo preživljavanje. Čovjek prilikom izabiranja pojedinih mogućnosti (borbi) kroz koje se želi ostvariti, istovremeno ostavlja prostor za istu takvu borbu neke druge osobe jer borba za nas same nema nikakvu vrijednost ako nije istovremeno i borba za “Ja-Ti”. Naime, ”Ja-Ti” odnos označava uzajamnost odnosa koje čovjek može ostvariti sa drugim bićem (ljudskim ili duhovnim). Izgovarajući ”Ja” uvijek mislimo na jedan od dva odnosa :”Ja-Ti” ili ” Ja-Ono”. ”Ja –Ti” uvijek izgovaramo punim biće, dok ”Ja-Ono” nikad ne možemo izgovoriti punim bićem. Time čovjekova ”vječna muka” postaje ujedno i njegova sloboda, ali i više od toga; ona postaje njegova odgovornost! Zbog toga svaka čovjekova borba koja ne podrazumijeva bilo koji “Ja-Ti” odnos jest unaprijed izgubljena borba.
Sloboda, kao i ljudsko dostojanstvo, duboko je ukorijenjena u samoj tajni čovjekovog postojanja odnosno bivanja jer nadilazi sve ono materijalno što čovjek posjeduje, njegov društveni status ili mišljenje koje ima o sebi ili kojeg toliko uporno želi stvoriti o sebi. Kada bismo slobodu, a time i ljudsko dostojanstvo, uvjetovali bilo kakvom kulturom, religijom, ideologijom ili ju jednostavno smjestili u empirijski svijet u kojem može biti kontrolirana pomoću znanosti, tada sloboda više ne bi bila sloboda nego ”paket slobode” koji trenutno možete koristiti, dok netko ne odluči drugačije ili dok ne odlučite sami potražiti više slobode. Kada bi neka zajednica nekog multikulturalnog i multireligijskog društva krenula u takvo potraživanje više slobode bez odgovornosti, ubrzo bi izbio rat. Upravo se to događa u današnjem svijetu. Iskrivljena slika o slobodi podloga je za svakodnevne progone kršćana, ali i pripadnika bilo koje druge vjere, također je i izlika za ”prava” na eksperimentiranje nad jajnim stanicama, ljudskim životima u razvoju itd. Iz toga vidimo da je ispravno shvaćanje ljudske slobode najprije ključno za ispravan rast i razvoj svakog pojedinca, pa time i svakog društva, posebice multikulturalnog i multireligijskog koje upravo zahtjeva slobodu za, odnosno mudrost i odgovornost življenja, prepoznavanja objektivnih vrijednosti u sebi i u drugima, shvaćanja da čovjekova unutarnja i istinska sloboda ne ovisi o njegovoj boji kože, religiji, kulturi, dobi i spolu nego o njegovoj spremnosti i težnji da se ostvari kao ljudsko biće.
Ako se pitate je li takva sloboda uopće moguća , odgovor na to pitanje daje George Weigel u svom tekstu Dvije ideje slobode. Sloboda za izvrsnost je prema Wiegelu jedina ispravna sloboda, tj. sloboda koja prepoznaje ljudsku osobu kao biće koje ima volju, ali istovremeno i odgovornost za svijet oko sebe. Čovjek je slobodan u onolikoj mjeri koliko je sposoban prepoznati zakon koji vlada u svim bićima i proteže se kroz prirodu i čitav svemir, isti zakon koji ga istovremeno povezuje, ali i razlikuje od ostalih ljudskih bića. Prepoznavanjem vrijednosti koje svaki od tih fragmenata posjeduje, čovjek postaje slobodan u svom promišljanju i djelovanju. Sloboda se naime ne događa bez naše spoznaje da naše biće ima izbor… onaj isti izbor zbog kojeg traju ratovi, isti izbor zbog kojeg netko gladuje, izbor koji uništava čitave narode zbog njihove religije, zbog njihovog izbora. Kada ovako gledamo na činjenice, najradije bismo se odrekli te slobode i izbora koja čovječanstvu zadaje toliko problema. Pa koji je onda smisao postojanja takve slobode i mogućnosti izbora? Jedina sloboda koja ne uništava jest sloboda za izvrsnost. No ona je i više od toga. Sloboda za izvrsnost je aktivna sloboda, kojoj nije dovoljno samo naše kimanje glavom kada se slažemo, već zahtjeva predanost i borbu za ono što je najvrijednije u čovjeku – njegovo dostojanstvo.
Viktor Frankl, slavni psihijatar, u svojoj knjizi o iskustvima iz koncentracijskog logora Čovjekovo traganje za smislom, ističe ideju da je život taj koji nas propitkuje o smislu u svakom trenutku, iako je naše traganje upravo obrnuto. Sloboda za izvrsnost, upravo je odgovor na to pitanje; svjestan pristanak da ostvarimo ono najbolje što možemo biti, svjedoci da ljudsko dostojanstvo postoji bez obzira na vanjske čimbenike, nije dodjeljivo niti uništivo bilo kakvim ideologijama, političkim ustrojima, nije ograničeno vremenskim i prostornim dimenzijama, postoji dokle god mi postojimo, a na nama je da ga branimo. Konačno, zaključujemo da postoji lijek za trulež koja zahvaća čovjekovo življenje i pokušava zanijekati važnost svakog ljudskog života: Budimo slobodni, ali i odgovorni! Budimo izvrsni!
Tea Jurinčić
