Josip Ivanković je 28-godišnji inženjer elektrotehnike, koji radi u Rimac automobilima. U slobodno vrijeme uči svirati gitaru, nedavno je položio vozački ispit, voli planinariti i družiti se s ljudima. Sve ovo ne bi bilo povod za intervju s njim da Josip nije osoba s invaliditetom – naime, gluh je od rođenja. No, čak ni to nije bilo ključno. Presudno je bilo to što sam ga jednom čula kako pred oko 200 mladih, zdravih ljudi, on, koji je gluh od rođenja, govori o svom životu i kako ti mladi ljudi nakon toga odlaze ohrabreni, motivirani, odlučniji, svjesniji da nešto mogu napraviti u svom životu i odlučniji da to i učine.
Tako sam i ja odlučila da ću ustrajati u pripremi i pisanju ovog intervjua. Pritom je najlakši dio bio dogovoriti se s Josipom. Opušten i srdačan, spremno je odgovarao na sva pitanja. Prvo što me zanimalo bilo je kako napreduje sa sviranjem gitare, s obzirom na to da ne može čuti glazbu koju svira. Otkud mu uopće želja da nauči svirati gitaru?
U sviranju gitare napredujem dobro s obzirom na to da sam u stisci s vremenom. Osim sviranja gitare imam i trening tri puta tjedno i tečajeve hrvatskog i engleskog jezika. Učim svirati preko matematike, vibracije, vida i čitanjem metronoma na mobitelu. To su mi jedini izvori informacija kako bih naučio svirati. Kad bih stavio slušni aparat, čuo bih zvuk titraja gitare, ali samo u niskofrekvencijkom području, a titraj visoke frekvencije ne čujem. Htio sam naučiti svirati gitaru, jer me to opušta i smiruje neovisno o tome što ne čujem toliko dobro. U sviranju osjećam vibracije i čujem nešto zvuka sa slušnog aparata i to mi je sasvim dovoljno da mogu uživati u tome. Ja kao gluha osoba ne prihvaćam ograničenost života tj. biti ograničen unutar kvadrata, nego izvan kvadrata. Pa se pitam zašto ne bih svirao (smijeh).
Bez obzira što si gluh od rođenja, ti jako dobro pričaš hrvatski. Je li iskustvo sviranja gitare slično kao što je bilo učenje govora? Kako si naučio govoriti?
Učenje govora je mukotrpan proces. Kao malo dijete od 4 godine nisam imao razvijen govor, a bio sam hiperaktivan. Moja mama se pitala zašto sam tako hiperaktivno i nervozno dijete koje stalno nešto traži. Jedna logopedica joj je rekla da sam toliko bogat iznutra, no zbog nedostatka jezične razvijenosti ne mogu izraziti ono što želim. Sigurno se pitate kako se uči govoriti, a da ne čuješ ništa. Po zdravoj logici to je praktički nemoguće, jer svako dijete uči govoriti prirodnim putem preko slušanja. Naučio sam pričati dodirivanjem svoje ruke na vratu logopedice. Na primjer, kada je logopedica izgovarala slovo r, osjećao sam vibracije na njezinom vratu i tako sam naučio izgovarati slovo r. Ostala slova sam naučio pomoću vizualne identifikacije s usana. S pet ili šest godina naučio sam izgovarati neke jednostavne riječi, a s vremenom sam uspijevao izgovarati kompliciranije sadržaje. Trebalo mi je punih 20 godina da pravilno pričam u rangu s osobama koje čuju. Zna se dogoditi da me neke osobe ne mogu sve razumjeti, a neke mogu. Sve ovisi o prilagodbi moga govora. Ako me sjećanje dobro služi, izgovor glasa č je najteža stvar za gluhe osobe. Trebalo mi je možda 10 ili 12 godina da bih shvatio kako se pravilno izgovara glas č. Jednom kad sam ga uspio izreći I kad je moja mama to čula, bila je toliko sretna da smo priredili pravu proslavu!
Osim što učiš svirati gitaru, nedavno si položio i vozački ispit! Je li to bilo teško? Kako se snalaziš u prometu? Kakav si vozač?
Polagati vozački ispit za gluhe osobe je možda malo neuobičajeno. Budući da ne čujem, ja drugima čitam s usana, ali to je u ovom slučaju bilo nemoguće, s obzirom na to da ne mogu u isto vrijeme čitati s usana instruktora i pratiti promet. Prije nego što sam krenuo s vožnjom, dogovorio sam se s instruktorom da prstom pokazuje kada treba skrenuti lijevo ili desno i ubrzati ili kočiti. Kada je bilo potrebno skrenuti lijevo, on mi je pokazivao lijevom rukom i tada bih skrenuo lijevo. Kad je bilo nekih problema za vrijeme vožnje, instruktor bi mi znao reći da se zaustavim i tada bi mi davao upute kako se treba pravilno ponašati u prometu. Na taj način smo riješili komunikaciju kod učenja vožnje. U prometu je najveći problem da ne čujem kad mi netko trubi, ali bolje je za mene da se ne živciram na zvuk trube (smijeh). Neovisno o tome, moram imati dobar vidni krug u prometu. Zasad se dobro snalazim i stekao sam samopouzadnje u vožnji, zato što sam dosta radio na tome.
Rekao si mi odmah da ti ovo nije prvi intervju. Pretpostavljam da si najviše intervjua dao zbog svog uspjeha na fakultetu. Kakvo je bilo tvoje iskustvo na FER-u?
Točno se sjećam kada sam završio FER i to je bila kao neka medijska bomba: da sam završio FER kao prva gluha osoba u povijesti. Dao sam intervjue za Večernji list, Deutsche Welle, Zagrebački list, Studenski portal… Iskustvo na FER-u bilo mi je najljepše iskustvo u životu. Ne znam kako bih to opisao. Dobro se sjećam prve godine studija, kako mi je bilo teško polagati predmete iz prvog semestra, jer mi je to bio prevelik skok s razine srednje strukovne škole na razinu FER-a. Išao sam redovito na predavanja prvog semestra i praktički nisam razumio ništa što je profesor govorio, jer je bilo nemoguće čitati s usana u predavaonici koja je bila velika kao sportska dvorana. Nemoguće je čitati s usana stručne fraze s udaljenosti od 10 do 30 metara. Zato nisam ništa naučio na satu, osim čitajući slajdove i prepisujući s ploče. Zamisli situaciju u kojoj profesor nešto piše na ploči i objašnjava okrenut prema meni. Ja gledam kako profesor piše na ploči, a ne čujem i ne vidim što on objašnjava dok piše na ploči. Morao sam sâm shvatiti što to on piše postavljajući pitanja sam sebi: što, kako i zašto? Tako sam morao sam sebi objasniti cijelo predavanje i na taj način sam učio, pomoću logičkog zaključivanja. Kada sam pao prvu godinu FER-a, pitao sam se ima li smisla nastavljati studirati, s obzirom na to da sam jedina gluha osoba koja studira baš taj fakultet.
Tada mi je bilo najteže i razmišljao sam da odustanem od fakulteta. Preko ljeta sam razmišljao o tome, ali mi je mama zabranila da odustanem i tako sam odlučio krenuti sve ispočetka. Kada sam ponovno upisao prvu godinu, bio sam psihički spremniji i tako sam uspješno normalno sam položio sve predmete do pete godine. Položio sam 62 predmeta učeći kod kuće, bez da sam čuo ijednu riječ na predavanjima. Zanimljivo mi je da sam ispit uvijek pao prvi put, ali nikada nisam pao drugi put.
Ima jedna priča koju nikada neću zaboraviti. Kad sam bio četvrta godina studija, u prolazu hodnika sam susreo jednog profesora. To je bio prof. Seršić, koji mi se obratio i pitao me zašto ne idem na predavanja. Objasnio sam mu situaciju: da mi predavanja ne pomažu, jer ne čujem i da zato nema smisla da idem na njih, jer ništa ne razumijem o čemu profesor priča, pogotovo kada nema prezentacije ni ploče. Profesor se pitao kako ja mogu nešto naučiti od njega, a da ga ne čujem te me pozvao na konzultacije. Kada sam došao na konzultacije, zamolio me da mu pokažem kako ja učim na svoje način, bez predavanja. Sjećam se da sam izvadio sve skripte, bilježnice, knjige i zbirke zadataka iz torbe. Kad sam sve to izvadio i stavio na stol, profesor se iznenadio i pitao me kako ja to sve uspijevam shvatiti učeći sam toliko komplicirane sadržaje iz skripte. Rekao sam mu da se trudim koliko mogu i da dajem sve od sebe kako bih svladao svoje poteškoće u učenju bez pomoći predavača na predanju. Profesor se zapanjio i rasplakao. Rekao mi je da ne može vjerovati da je takvo što moguće, da student sam uči iz skripte bez ikakve pomoći na predavanju. To je po logici praktički nemoguće. Praksa je uvijek pokazivala da profesori na predavanjima pomažu studentima usvajati znanja. Naposljetku me profesor zamolio da mu posudim skriptu, a ja sam se čudio što će mu ta skripta. Rekao je da će mi je vratiti idući put. Jednog dana kada sam se ponovno vratio na taj zavod, tajnica zavoda mi je prišla i rekla: „Svaka ti čast, Josipe.“ Pitao sam je što se dogodilo i zašto mi je tako čestitala, a ona mi je rekla da je profesor fotokopirao skriptu i pokazivao svim profesorima na fakultetu kako sam ja učio i vježbao na taj način. Bio sam iznenađen i nisam mogao vjerovati, jer to nisam ni u snu očekivao. Došavši kod profesora, vidio sam njegovu fotokopiju moje skripte. Vratio mi je original skripte, ali fotokopija je ostala na njegovom stolu i nije je pomaknuo. Nakon godinu dana, došao sam ponovno u njegov ured. Nisam mogao vjerovati vlastitim očima, jer je moja fotokopija skripte još stajala na njegovom stolu. Jednostavno sam ostao bez teksta. To je bilo nešto najljepše u mom životu, što nikada neću zaboraviti.
A kakvo je bilo tvoje iskustvo u školi?
Moje iskustvo u školi je bilo nešto drugačije od fakulteta. Bilo mi je teško prilagoditi se u osnovnoj školi, jer nisam imao dovoljno razvijen hrvatski jezik i slabo sam govorio. Bilo je tu nekih problema u prilagodbi, no dobro sam se uklopio u okolinu. Znalo mi se dogoditi u osnovnoj školi da gotovo ništa nisam razumio na satu hrvatskog jezika, pogotovo kada je profesorica objašnjavala padeže, ja ih nisam znao razlikovati. Za mene je bilo mukotrpno razlikovati genitiv od dativa, kako se kaže neka riječ u akuzativu… To nisam imao pojma zbog nedostatka slušanja. Prosječna čujuća osoba prima 10 000 rečenica u jednom danu, a gluha osoba nula. Pomnoži to s 20 godina života i dobit ćeš preko milijardu rečenica, a ja sam ih čuo nula. Zato su padeži za mene najveći problem u hrvatskom jeziku i trebalo mi je 25 godina da ih naučim razlikovati. Profesorica hrvatskog jezika iz osnovne škole je razumjela moju situaciju i tako me pustila da preskačem dio gramatike koji nisam mogao usvojiti. Bilo je i nekih posljedica na ostale predmete: zbog niskog jezičnog razumijevanja imao sam problema u razumijevanju pojedinih tekstova iz fizike, povijesti i geografije. To mi je predstavljalo najveći problem u osnovnoškolskom obrazovanju, no izvukao sam se iz toga svojom upornošćom. Trebao sam upisati srednju tehničku školu Ruđera Boškovića, no nisu me primili, jer sam gluha osoba i smatrali su da bih bio nesposoban završiti takvu školu. Bio sam time šokiran i čak povrijeđen, a nakon te odbijenice upisao sam srednju školu u Dugom Selu, smjer tehničar za računalstvo. Potom su me neki iz škole Ruđera Boškovića zvali kako bi mi se ispričali i rekli da me ipak mogu primiti, no to sam odbio. U srednjoj je bila sasvim druga priča od osnovne škole. Imao sam najstrožeg profesora iz matematike od kojeg su strahovali svi učenici. Dobro se sjećam kada se jednom počeo derati na nas nakon što nam je dao rezultate pismenog ispita iz matematike. Govorio je da smo stvarno jako loša generacija i da nemamo pojma o matematici, da je rezultat ispita katastrofalan i da je čak morao sniziti prag za dva. Većina učenika dobila je jedinice, a ja sam bio jedini u razredu koji je dobio peticu. Profesor se čudio kako je moguće da sam jedini u razredu dobio pet, a nisam čuo ništa što je on objašnjavao na satu.
Koliko je gluhim osobama u Hrvatskoj danas teško snalaziti se u svakodnevnom životu, u prometu, u školi, u društvenim aktivnostima? Jesi li se ti kad osjećao isključenim?
Nažalost, gluhim osobama je teško snalaziti se u svakodnevnom životu. Postoje gluhe osobe koje nemaju razvijen govor i koriste isključivo znakovni jezik. Najveći je problem što čujuće osobe ne znaju komunicirati preko znakovnog jezika i tu dolazi do velike komunikacijske barijere. Znam da neke gluhe osobe nisu dovoljno radile na sebi zbog okolnosti, pa se smatraju isključenima iz svijeta čujućih osoba i kreću se samo u krugu gluhih gdje se osjećaju ugodno. Moje mišljenje je da se treba boriti da se u hrvatsko zakonodavstvo ugrade veća prava za gluhe osobe, kao što je pravo na prevoditelja u obrazovanju (koje već u nekoj mjeri postoji, ali ne osigurava svakoj gluhoj osobi pravo na prevoditelja), stručna pomoć u zapošljavanju i ostala prava koja bi podigla njihovu kvalitetu života. Ja se nikada nisam smatrao isključenim i moj nedostatak sluha ne smatram gubitkom, nego dobitkom. Nedostatak sluha je najveći dar za mene, jer sam naučio dublje promatrati ljude, imam vrlo visoku percepciju i mogu vidjeti ono što je drugim ljudima skriveno.
Sad radiš u Rimac automobilima. Na čemu radiš, koji su najveći izazovi s kojima se tamo susrećeš?
Raditi kod Rimca bilo je nešto što sam najmanje očekivao. Na početku mi je bilo teško, jer se sve radi na engleskom jeziku. To je za gluhe osobe kao učenje drugog stranog jezika, jer nam je već hrvatski kao prvi strani jezik. Tijekom razgovora sa šefom, obećao sam da ću tijekom rada redovito učiti engleski i nakon 2 godine poboljšao sam razumijevanje engleskog za oko 50% zahvaljujući tečaju engleskog jezika i upornosti. Mogu reći da nije lako i jednostavno učiti strani jezik bez mogućnosti slušanja. No shvatio sam da si moram dati više vremena i da se ništa ne može postići preko noći.
Najveći izazov na poslu mi je projektiranje punjača za električni auto. Kad mi je šef dodijelio taj projekt, to je bila zadnja stvar koju sam očekivao, da meni dodijeli takav tip projekta. Bio sam tako počašćen što šef imao povjerenja u mene da mogu raditi takav tip projekta. Na početku projekta mi je bilo jako teško, jer nisam imao prethodnih iskustva s time i morao sam dosta istraživati i eksperimentirati na prototipu, kako bih stekao bolje vještine u projektiranju tiskanih pločica i programiranja za mikrokontrolore. S druge strane, radna okolina mi je odlična i radna filozofija u firmi je da smo svi jednaki i da nema razlike između nas. Svi smo međusobno na „ti“. Sjećam se jednog dana kada sam išao pješke od autobusne stanice prema firmi. Dok sam hodao po rubu glavne ceste, naišao je Rimac u autu, zaustavio se i pozvao me da uđem u njegov auto, pružio mi ruku i pitao me kako sam i što ima novoga. Bio sam iznenađen jednostavnošću te geste. Jednom me i odvezao doma u svom autu marke Rimac i sjećam se kako je odjednom ubrzao do 100 km/h za manje od 3 sekunde. To je sila kao ona koja se osjeća kad letiš avionom. Ja sam se toliko uplašio, a Rimac se nasmijao i rekao mi da je sve pod kontrolom.
Bilo je i još puno drugih situacija koje bih mogao ispričati, ali ne stane ih toliko u ovaj intervju (smijeh). Za mene je rad u Rimac automobilima nešto najbolje što mi se događa u životu.
Dobro, jesi li ti ikad u životu od nečega odustao? Kako si uspio postići sve to?
Ne, nikada u životu nisam odustao, ali bilo je nekih situacija kada mi je bilo jako teško, u kojima sam zamalo odustao. No, srećom nisam odustao zahvaljujući podršci roditeljima i ostalih dobrih ljudi koji su me podržavali. Da nije bilo njih, već bih odavno odustao od svih snova koje sam ikada imao: da ću završiti fakultet i pronaći neki solidan i normalan posao.
Što najviše voliš raditi u slobodno vrijeme?
U slobodno vrijeme volim čitati knjige na hrvatskom i engleskom jeziku. Osim čitanja, volim putovati po svim mjestima u Hrvatskoj, jer sam avanturist u duši. Pogled na prirodu me smiruje i zna me opustiti od stresa. Često posjećujem svoje rodno mjesto u Hercegovini i tamo se često kupam na rijeci Trebižat, gdje je kao raj na zemlji. Volio bih jednog dana postati putopisac i pjesnik i napisati neke pjesme koje bi pratile fotografije prirodne ljepote Hrvatske. Inače sam vrlo društvena i ekstrovertirana osoba i volim poticati ljude da pozitivno razmišljaju i da pronađu razloge za radost.
Mnogi mladi ljudi odlaze iz Hrvatske, idu raditi u inozemstvo. Što misliš o tome? Jesi li i ti pomišljao na odlazak?
Za mene je to vrlo tužna slika. Najlakše je dići ruke i otići raditi u inozemstvo. To je logički način razmišljanja: kad se ovdje ne mogu zaposliti, zašto se ne bih zaposlio u boljim uvjetima u inozemstvu? Razumijem da iz političkih razloga mladi odlaze raditi u inozemstvo, u potrazi za boljim životom, no poanta je u tome da na kvalitetu života ne utječe visina plaće, nego općenito zadovoljstvo života. Znam neke ljude iz južne Dalmacije koji imaju niska primanja, ali imaju dovoljno za osnovne uvjete za život i žive sretni i zdravi. Ja razmišljam ovako: da odem raditi u inozemstvo na 40 godina, kad se vratim u Hrvatsku bio bih 40 godina stariji, s viškom novaca i većim iznosom mirovine. Još bih živio samo 10 godina i onda bih umro, s mnogo novaca. Kome da ih ostavim kad umrem? A ne mogu ni platiti to što sam propustio živjeti 40 godina u Hrvatskoj. Ja bih umro od muke što sam sve to propustio i nema teoretske šanse da odem iz Hrvatske makar bio siromašan. Za Hrvatsku se uvijek treba boriti i žrtvovati neovisno o tome kakvi su političari koji loše vladaju Hrvatskom. Ne želim razmišljati da zbog njih trebam otići iz Hrvatske. Najlakše je odustati – treba se boriti.
Da bi imao više šanse za ostanak u Hrvatskoj treba dosta raditi na sebi, prvo pomozi sebi pa ćeš pomoći i drugima. Ne mogu si zamisliti da odem u inozemstvo i da samo radim i vratim se doma pa natrag na rad i tako u krug. Stvarno bih poludio od toga i znam da je u današnje vrijeme došla nova epidemija, novi oblik stresa, jer poslovni ljudi današnjice pate od psihičkih problema zato što su toliko zauzeti poslovima i zaradom, a nemaju doticaja s prirodom, društvom i zdravom okolinom. To je najveća bolest kod svakog čovjeka. Mladima bih poslao ovu poruku prije nego što odu u inozemstvo: novcem možeš kupiti kuću, ali ne i dom. Novcem možeš kupiti sat, ali ne i vrijeme. Novcem možeš kupiti krevet, ali ne i san. Novcem možeš kupiti lijek, ali ne i zdravlje. Novcem možeš kupiti knjigu, ali ne i znanje. Novcem možeš kupiti položaj, ali ne i ugled. Novcem možeš kupiti krv, ali ne i život. Novcem možeš kupiti ženu/muža, ali ne i ljubav.
Za kraj, imaš li kakvu poruku za mlade u Hrvatskoj?
Znam da je najteže biti čovjek i da je sve teško u životu. Znaj da je život vrijedan svake borbe i uvijek se bori dok si živ. Ako stvarno misliš da je uzaludno boriti se, kada imaš veliki otpor i ne vidiš pomaka, zamisli si veliki kamen koji guraš mjesecima, a nije se ni pomaknuo ni centimetar. Ali, ako si u jednom danu pomaknuo desetinku milimetra, u jednoj godini si pomaknuo jedan metar kamena! Meni se znalo dogoditi da se borim, a nisam imao vidljive rezultate, ali rezultat će biti vidljiv samo kada prođu godine rada i borbe. Nemoj stajati nepomično i kreni u novu životnu borbu!
Lucija Ćorić
