Nezaposlenost mladih jedan je od problema s kojima se susreće Hrvatska, ali i druge članice EU. Kako bi se nešto napravilo po tom pitanju Vijeće Europske Unije odlučilo je u svojoj Preporuci iz travnja 2013. godine upravo fokus staviti na mlade i države članice EU-a potaknuti na uspostavljanje Garancije za mlade.
Riječ je o pristupu koji bi trebao pomoći pri rješavanju problema nezaposlenosti, ali i ostvarenju jednog od ciljeva strategije Europa 2020: podići stopu zaposlenosti stanovništva u dobi između 20 i 64 godina sa sadašnjih 69% na najmanje 75%
Hrvatska je odlučila usvojiti Preporuku i krenula je u uspostavljanje Garancije za mlade.
Uspostavom Garancije nastoji se spriječiti ulazak mlade osobe u NEET status, odnosno omogućiti da sve osobe mlađe od 25 godina (u RH mlađe od 30 godina) dobiju kvalitetnu ponudu za posao, nastavak obrazovanja, naukovanje ili pripravništvo u roku od četiri mjeseca od gubitka ili prestanka formalnog obrazovanja.
NEET osobe u ovom kontekstu su osobe u dobnoj skupini od 15 do 29 godina, koje ne rade, nisu u sustavu redovitog obrazovanja te nisu u sustavu obrazovanja odraslih. Time mogu biti korisnici mjera Garancije za mlade, i to na način da ispunjavaju sva tri navedena kriterija.
Prema podacima Eurostata za 2018.godinu (http://appsso.eurostat.ec.europa.eu/nui/submitViewTableAction.do#) , stopa NEET za dobnu skupinu od 15-29 bila je 15.6%, odnosno od ukupne populacije mladih od 15 do 29, u 2018. godini njih 15.6% više nije bilo u obrazovanju, ali pri tom nisu bili niti zaposleni.
Također, prema podacima Eurostata za 2018.godinu (http://appsso.eurostat.ec.europa.eu/nui/submitViewTableAction.do#) stopa nezaposlenosti mladih u Hrvatskoj 2018.godine iznosila je 17.9%.
Iako se prikazuje da Hrvatska ima najveći pad stope nezaposlenosti mladih treba imati na umu i iseljavanje mladih koji su otišli iz Lijepe naše u potragu za boljom budućnosti.
Kako bi se postigli ciljevi Garancije za mlade, uspostavljene su mjere aktivne politike zapošljavanja s ciljem poticanja zapošljavanja, dodatnih edukacija radnika i očuvanja radnih mjesta.
Trenutno 33 649 osoba koristi navedene mjere (izvor: http://www.hzz.hr/statistika/ )
Prema statistici Hrvatskog zavoda za zapošljavanje u travnju ove godine registrirano je 131 090 nezaposlenih osoba, a od toga je 4 516 osoba koje su postale nezaposlene istekom ugovora o radu na određeno vrijeme.
Od ukupnog broja mladih koji su zaposleni, više od polovice radi na određeno vrijeme.
Mjere aktivne politike zapošljavanja olakšavaju poslodavcima, ali može li se reći da mjere pozitivno djeluju na mlade?
Jedan od primjera je mjera za stručno osposobljavanje za rad bez zasnivanja radnog odnosa (SOR), prema kojoj poslodavci iskazuju velik interes što je navedeno u anketi poslodavaca iz 2017.godine (izvor: http://www.hzz.hr/UserDocsImages/Anketa_poslodavaca_2017_HZZ.pdf )
SOR mladim ljudima koji završe fakultet definitivno ne predstavlja pozitivnu mjeru imajući u vidu da se radi za minimalac koji nije dovoljan za pokrivanje minimalnih troškova života. Radi se zapravo o prekarnom radu i jednoj od mjera koja je obeshrabrujuća za mlade koji nezaposlenost doživljavaju kao najveći problem, što ne čudi jer ona utječe na mogućnost osamostaljivanja, planiranja budućnosti i obitelji.
Problem ne nastaje na tržištu rada, već je problem ukorijenjen ranije, što se vidi kroz sustav visokog obrazovanja gdje je većinom naglasak na teoriji, a prakse je malo. Naravno da se onda poslodavci susreću s poteškoćama pri zapošljavanju novih radnika jer oni traže iskustvo, koje mladi nemaju.
Nezaposlenost mladih trebalo bi rješavati sustavno jer utječe na demografsku, ali i gospodarsku politiku u državi.
Je li Garancija za mlade, uistinu garancija mladima?
Odgovor ostavljam čitatelju na razmišljanje. S jedne strane čitamo hvalospjeve o smanjenju stope nezaposlenosti kojom se Vlada ponosi, a s druge strane se prikriva druga strana medalje, a to je statistika mladih koji su otišli, što je dovelo do smanjenja stope nezaposlenosti.
U interesu države bi trebala biti demografska obnova, poticanje mladih na ostanak i stvaranje budućnosti u svojoj zemlji, pružanje građanima sigurnost i dostojanstven život, ali kod nas je drugačije.
Mjere aktivne politike zapošljavanja nisu apsolutno loše, ali za mlade nisu ohrabrujuće i poticajne. Naši političari dolaskom na vlast zaboravili su na osjećaj odgovornosti prema građanima, pa tako i donose politike bez razmišljanja.
Umjesto klasičnog zaključka, završit ću riječima akademika Ivana Supeka: Moramo se pomiriti s time da će političari biti pretežno osrednje inteligencije i poštenja, a natprosječnih pohlepa za vlašću, slavom i novcem. A smijemo li njima, i samo njima, prepustiti sudbinu svojih država i cijelog planeta?
