Kapetanica Marvel feministička je alegorija uz usput zapakiranu temu izbjeglica. Neke od karakteristika koje dijeli s Alitom su veliki budžet i gubitak pamćenja koji povlači za sobom problematiku identiteta, a očito dijeli i kvalitetu same priče (ili nekvalitetu, da budemo precizniji).
Feministička alegorija počinje od prve scene vježbe borbe Yon-Rogga i žene koju tada znamo kao Vers. Yon-Rogga traži od nje da isključi emocije dok se bori, ali i da se bori bez upotrebe svojih moći, što se može tumačiti kao njegov pokušaj da je odgoji kao neka vrsta zamjenskog oca koji od nje želi napraviti muškarca. Želi je kontrolirati braneći joj da koristi svoje sposobnosti koje su već ograničene jer je uvjeravaju da ih ne može kontrolirati – jasna slika pokušaja ograničavanja potencijala koji će joj pomoći da se ostvari kao ona sama i nametanja Yon-Roggove percepcije ratnika koji se može povezivati s nametanjem maskulinosti. Moguće je to i povezati s feminističkim tumačenjem kako se žene definiralo samo kao osjećajna bića bez razuma pa je Yon-Rogg na sebe preuzeo ulogu da je oslobodi te slabosti, ali može se povezati i s modernim teorijama (među kojima je i feministička) koje sve više naglašavaju ulogu emocionalnosti za stvaranje pravednoga svijeta.
Vrhovna inteligencija se može tumačiti kao neka vrsta upozorenja o tome što će sve umjetna inteligencija moći, ali ako pratimo već prokušani feministički ključ, Vrhovna inteligencija bi se mogla tumačiti kao figura Boga koji je samo sredstvo u službi kontrole, tipično marksističko tumačenje kojemu feministička kritika jest sklona.
Sjećanje je ovdje ključ kojim će se Vers uspjeti ostvariti kao žena jer će se uspjeti izdići iznad svih poteškoća koje je doživjela čime se pokazuje da se žena može ostvariti prihvativši svoju prošlost i odlučivši se boriti u sadašnjosti protiv društva koje je sputava. Jedini muški lik koji je podupire je Fury koji je koristan samo zbog svoga znanja i snalaženja na Zemlji, ali nikada nije prikazan kao ravnopravni suborac naše glavne junakinje – posebno vidljivo u ruganju njegovoj ideji (korištenjem selotejpa i prenošenja otiska prsta na očitavač koji otvara vrata) prokazavši je kao beskorisnu kada Vers (koja se polako otkriva kao Carol) svojim moćima uništi bravu. Jedine osobe koje su joj u nekom trenutku bile nadređene ili ravnopravne su dvije žene, Lawson i Maria Rambeau, a i njih toliko nadmaši da joj nitko više nije ravan. To je zasigurno još jedna problematika, zašto stvoriti lika koji je toliko nadmoćan svima ostalima? Junakinja nije morala proći nikakav poseban zadatak osim izboriti se sama sa sobom, a i ta borba nije bila nešto dojmljivo jer jedino što je trebala za to bilo je prisjetiti se svojih sjećanja. Treba li spominjati koliko su izgubljena sjećanja i problematika identiteta postali česti u filmovima? Dovoljno je baciti oko na moj prošli osvrt, Alitu. Kao i u Aliti, povratak sjećanje povezan je s nadmoćnošću koja nikada nije potpuno opravdana. I kako motor koji nije uspio ubrzati letjelicu da uspije pobjeći od druge letjelice uspije biti dovoljan da podari našoj glavnoj junakinji sposobnosti koje su toliko iznad svega što smo ikada vidjeli?
Likovi koji su se na početku činili kao neprijatelji pokazuju se kao izbjeglice koji samo traže novi dom. Carol upravo u pomaganju njima dobiva pomoć zauzvrat, a slušanjem snimke iz crne kutije (crna kutija iz letjelice kojom je upravljala i koja je pri bijegu od druge letjelice pala te su svi mislili da je Carol poginula zajedno s doktoricom Lawson) otključava sva svoja sjećanja, prisjeća se svoje prave mentorice, doktorice Lawson, i odlučuje slijediti njezinu viziju. Tema izbjeglica ovdje je ubačena u skladu s modernim političkim strujanjima, a ni ružan izgled sigurno nije takav bez razloga nego simbolizira „drugost“ te rase i potiče se na to da ih se ne gleda samo kroz ružnoću nego da se sagledaju njihove teškoće. Način na koji se navelo gledatelje da stanu na stranu izbjeglica je prilično dobro napravljen koristeći humor (mačku izbjeglice gledaju kao opasan element) i humanizaciju likova pokazujući susret s obitelji i spremnost na žrtvovanje da bi se pomoglo onima koji su ih primili (naravno, Carol i njezinoj družini).
Ali vratimo se na feministički ključ, bitno je ponovno pogledati u sjećanja koja su joj se vratila. Otac je opresivna figura koja Carol stalno govori da nije dovoljno dobra, da sve radi krivo, da je nesposobna i da ništa od nje neće ispasti. Jedan je od problema što se ovakve stvari govore onome od koga nešto očekujemo pokušavajući ga potaknuti da ojača, makar i to ne bilo na način pun ljubavi (trener u teretani koji svojem klijentu viče da je debeo i mlohav ne čini to jer ne vjeruje da je nesposoban smršaviti, a o ljubavi ne možemo govoriti jer mu je to samo posao). Dio sjećanja s vožnjom go-kart vozila pokazuje da njezin otac nije htio da ih vozi, a ona mu je odvratila da je dječaku, za kojeg ne znamo tko je, dopustio i potaknuo ga to čini. Očinska figura tako je svedena samo na filmsko sredstvo kojim se prikazuje patrijarhalni pritisak koji želi ugušiti u njoj sve ono što se ne smatra prikladnim njezinom spolu, a Yon-Rogg je samo nova verzija toga koji je potiče na razvoj i govori da joj pomaže da stvori najbolju verziju sebe. Problematično je to što je ta „ najbolja verzija sebe“ ona koju on želi za nju, a ne ona koju ona sama želi.
Carol nadvlada i Vrhovnu inteligenciju potpuno odbacivši kontrolu i aktivirajući svoje moći za koje su je uvjeravali da ih ne može kontrolirati bez njihove pomoći. Tako možemo u marksističkom ključu (ali i nekim drugim) reći da je odbacila represiju religije i tako se potpuno ostvarila prešavši preko svih ograničenja koji su je odvajali od njezinog pravo sebstva.
Yon-Rogg se razotkriva u posljednjoj sceni kad joj kaže da se treba boriti s njime pošteno, bez svojih moći, namećući joj ponovno svoje viđenje kako se mora ponašati i tako je pokušavajući kontrolirati i, na kraju, u trenutku kad je svjestan da se ne može boriti s njome jer je toliko nadmoćna. Žena je tako pokazana kao nadmoćno biće koje je bilo podređeno samo zato što je muškarcu dopustila da je ograniči svojim viđenima kako se treba ponašati.
Kapetanica Marvel tako je još jedno od sredstava moderne političke propagande koja je našla nove načine da se uvlači u umove ljudi, a to je učinila preko popularne kulture. Na njihovu žalost, ljudima ipak nije tako lako upravljati pa su ocjene publike na Rotten Tomatoes, na primjer, niže nego ocjene kritike. Je li ovdje slučaj da publika nije uspjela iščitati genijalnost koja se skriva ispod površine, a koju je kritika uspjela iščitati? Ne, situacija je upravo obrnuta. Obični gledatelj je lako prepoznao prikrivenu poruku koja mu se nameće i film to čak ni ne čini dovoljno suptilno da bi se moglo tumačiti na druge načine. Ovaj trivijalni film tako je nastavio tradiciju političke propagande koju su superjunački Marvelovi filmovi baštinili od svojih početaka.
