Ovaj članak će biti kritički osvrt na članak, objavljen 13.3. prošlog tjedna na ovome portalu, pod nazivom “Kratka povijest filozofije prava” koji se bavio djelom Tome Akvinskog. Započet ću od manjeg prigovora. Iako bih volio da se mogu složiti s tvrdnjom da je teorija Tome Akvinskog imala najviše utjecaja, stvarnost je drugačija. Kroz moje dosadašnje pravno školovanje, Hugo Grotius je navođen kao glavni predstavnik prirodno pravne škole, dok bi Akvinski bio jedva ili uopće ne bi bio spomenut.
Autorica u tekstu navodi:
„Prirodno pravo sada je postalo djelom božanskog prava i stoga i bića intuitivno znaju što bi trebala željeti.“
Bitno je navesti kako Akvinski razlikuje: vječno pravo, božansko pravo, prirodno te ljudsko pravo. Vječno pravo je, kako dr. Feser sažima relevantan članak iz Summa theologiae (dalje: Summa) (ST I-II. 91.1): „poredak arhetipova ili ideja u božanskom umu prema kojem Bog stvara i providonosno upravlja svijetom“. Božansko pravo se odnosi na Božju volju kako je otkrivena u Bibliji. Toma kaže da je to otkrivenje bilo potrebno iz 4 razloga: ljudima je potrebno božansko usmjerenje kako bi činili ispravna djela; nesigurnost ljudske prosudbe treba provjeru/siguran orijentir; potreban je božanski uvid o stvarima o kojima čovjek nije kompetentan; dokazuje da Bog kažnjava djela koja su izvan mogućnosti biti kažnjenima od ljudskoga prava (ST I-II. 91.4.). Akvinski razlikuje ovdje stari zakon (Starog zavjeta) i novi zakon (Novog zavjeta).
Prirodno pravo „nije ništa drugo nego participacija racionalnog stvorenja u vječnome pravu“ (ST I-II 91.2), odnosno možemo također reći kako je prirodno pravo razumski spoznatljiv dio vječnog prava; prirodno pravo je manifestacija vječnoga prava u prirodnom poretku. Kada ljudi razumom spoznaju dijelove vječnog prava, mogu birati hoće li postupati u skladu s njima ili ne. Dakle, po Akvinskom prirodno pravo nije dio božanskog prava, niti iz njega proizlazi. Prirodno pravo proizlazi iz vječnog prava, a ne postoji kao nešto zasebno od vječnog prava što bi mu trebalo biti pripojeno.
Nadalje, problem kako je prirodno pravo u Akvinskog shvaćeno od autorice članka, ogleda se u dijelu gdje se spominje kako Akvinski moralnost vidi kao ono što dolazi od Boga:
„Prva kritika ove ideje Akvinskog je da nisu svi ljudi čuli za Bibliju, a ni Boga. Pitanje se onda nameće da kako ljudi mogu živjeti prema Deset Božjih zapovijedi ako nisu čuli ni za jedno ni za drugo. Akvinski je doduše vjerovao da nam Bog nikako nije mogao dati Zapovijedi bez da nam ponudi i način kako da ih slijedimo – svi mi. Svoju tvrdnju objašnjava drugom teorijom, a to je da svi u sebi već posjedujemo sve što nam je potrebno da bi uspjeli u ovom naumu. Ova ideja danas je poznata kao prirodno pravo.“
Sukladno prije navedenim definicijama jasno je da Biblija kao i Deset Božjih zapovijedi koje se u njoj nalaze nisu dio prirodnog, već božanskog prava. Nadalje, ako se poslužimo sa ST I-II. 100.1. vidimo da prigovor protiv nemogućnosti slijeđenja Deset Božjih zapovijedi (tj. sedam od deset) ne stoji. Razlog je što Toma kaže kako za određene zapovijedi treba božansko usmjerenje (prve tri zapovijedi), dakle one nisu dio prirodnoga prava. Ako Deset Božjih zapovijedi lišimo prve tri, ostale se mogu spoznati i isključivo razumom kao što znamo iz iskustva. „Ne ubij“, „ne ukradi“, „ne sagriješi bludno“, itd., dio su gotovo svih vjerskih i filozofskih sustava svijeta (osim komunističkog). Taj zajednički nazivnik univerzalno prepoznatih vrijednosti C.S. Lewis u svom „Abolition of Man“ naziva „Tao“. Činjenica da postoji skup univerzalno prepoznatih vrijednosti, u toliko različitih religijskih i filozofskih sustava, govori u prilog tezi o racionalno spoznatljivim vrijednostima nekog univerzalnog moralnog poretka kojeg Toma naziva prirodnim pravom. Važno je napomenuti kako spominjanje Biblije ovdje nema smisla jer tekst implicira da Akvinski smatra da je sve sadržano u Bibliji dio prirodnog prava. Da Akvinski ne smatra sve napisano u Bibliji prirodnim pravom vidljivo je iz već činjenice što Toma piše koje su stvari o Bogu spoznatljive i isključivo razumski (npr. da postoji, da je jedan, da je svemoguć, da je nepromjenjiv itd.). Tako je tomizam dijelom intelektualne tradicije klasičnog teizma iz koje mnogi apologeti crpe argumente filozofa iz različitih religija. Za primjer, lako je moguće da katolik koristi Majmonida za dokazivanje postojanja Boga, židov da koristi Averroesa ili musliman Akvinskog. Uz ovo rečeno, Akvinski navodi primjer članaka vjere koji nisu razumski spoznatljivi, već mogu biti primljeni samo objavom (npr. da je Bog trojstvo, pretvorba kruha i vina u istinsko tijelo, krv, dušu i božanstvo Krista…).
Također, u članku piše:
„Niti ovo podrobnije objašnjenje prirodnog prava i shvaćanja moralnosti općenito nije bilo lišeno kritika. Same ideje većinski su prihvaćene od strane filozofa i znalaca, ali je njihova
provedba u praksi uobičajeno komplicirana.“
U autoričinom nam tekstu nije dano objašnjenje prirodnog prava. Nadalje, kao što sam naveo, tekst do sada ne kritizira prirodno pravo za koje netočno kaže da je postaje dijelom božanskog prava, nego kritizira božansko pravo Biblije i Deset Božjih zapovijedi sadržanih u Bibliji. Navedeno je kako je provođenje ideja u praksu komplicirano, no kompleksnost provedbe ideje nije argument protiv istinitosti iste.
„Da su ljudi prema Akvinskom u suštini dobri i teže ka tome, teorija bi bila vrlo jednostavna. Cijenili bismo pravo na život jer bismo u našem vlastitom mogli prepoznati njegovu vrijednost, naši instinkti bi nas spriječili da naudimo drugom ljudskom biću i shvaćanjem da je vrijednost jednog čovjeka, jednaka vrijednosti drugog, shvatili bismo bazična dobra i došli do osnova prirodnog prava…
… Nije potrebno biti filozof kako bi od cijele teorije naišli na još jednu dilemu i upitali se, ako nam je Bog dao smjernice kako da pronađemo dobro i moralno i mogućnost da to i prepoznamo, zašto onda ljudi neprestano krše prirodne zakone i prava ljudi?“
Ovdje se predstavlja “slamnato strašilo” od Tomine pozicije. Aristotel u Metafizici o uzrocima govori, a Akvinski prihvaća, na četiri načina. Razlikujemo materijalni uzrok, formalni uzrok, djelatni uzrok te finalni uzrok. Uzmimo školski primjer drvenog stola: materijalni je uzrok drvo, formalni uzrok je da ima tri noge i ravnu ploču, djelatni je uzrok stolar, a finalni uzrok da se na njemu blaguje.
Činjenica da je stolu finalni uzrok da se na njemu blaguje ne znači da je stol lišen toga da se po njemu pleše kao što ni čovjek nije imun da umjesto jedinstva s Bogom u vječnoj sreći čini zlo. Iako autorica članka kasnije navodi Akvinčev odgovor da je uzrok što čovjek čini zlo neznanje i potraga za prividnim dobrom, u članku se ignorira da je Akvinski katolik koji vjeruje kako istočni grijeh utječe da čovjek ima slabost koja ga čini ranjivim prema zlu, da istočni grijeh rezultira time da se čovjek vrlo teško odlučuje činiti ono što je ispravno makar je svjestan što je ispravno. Ali to je stvar volje odabrati ispravno djelovati unatoč strastima, ne problem samo spoznavanja prirodnoga prava. Sam Toma u Summi (ST I-II, q.1, a.1) navodi da su ljudske radnje u pravom smislu riječi (actiones humanae) one koje proizlaze iz promišljene volje. One su moralno odredive; dobre ili zle. Toma navodi da je čovjek gospodar svojih čina po razumu i volji, zato se slobodno rasuđivanje čovjeka naziva „odličjem volje i razuma“. Dakle, nije dovoljno spoznati razumom ono što je ispravno (kako se čini da autorica implicira kao Tominu poziciju), već je potrebno voljno u skladu s onim što je ispravno i postupiti.
Povrh toga, citirano ne može biti valjan prigovor na Akvinčevu filozofiju jer, kao što je već iz kazala Summe vidljivo, Akvinski navodi imenom razne vrline, poroke, grijehe, njihove uzroke, što ih pokreće, kako ih ukloniti; što usmjerava volju, o slobodnoj volji, o tome kako čovjek bira svoje djelovanje, itd. Valja se i prisjetiti da je sakrament ispovijedi jedan od sedam sakramenata katoličanstva. Da je kritika doista usmjerena onome što Akvinski zastupa, svi ti dijelovi Summe i sakrament ispovijedi bili bi bespotrebni. Sve navedeno možemo također primijeniti kao protuargument na opaske o reprodukciji i silovanju i o nemogućnosti nekih parova da postanu roditeljima. Kao da kritiziramo nekog ukućana zašto nije otišao u dućan dok ulazi u stan noseći 7 vrećica namirnica. Treba samo pogledati u ruke kako bismo vidjeli da zapravo drže vrećice iz dućana, odnosno Tomine spise da uvidimo kako je o autoričinim pitanjima pisao.
„Ova teorija eventualno neće biti primamljiva ljudima koji ne vjeruju u Boga. Ukoliko odbacimo Boga kao važan element iz cijele priče, podosta je teško nekoga uvjeriti u istinitost teorije“
Vjerujem da se autorica ovdje ne referira na teoriju prirodnog prava općenito jer bismo mogli naći mnogo njezinih barem implicitno poklonika koji nisu vjernici (naprotiv, ateisti poput Christophera Hitchensa i Richarda Dawkinsa), već na prirodno pravo Tome Akvinskog. No reći da se, ako izbacimo Boga iz Akvinčeve teorije, teško možemo uvjeriti u istinitost iste je besmisleno. Jednako besmisleno kao kazati da ćemo nekoga teško uvjeriti u točnost kompleksne matematičke jednadžbe koju je netko ispisao preko cijele ploče ako ju predstavimo nakon što izbrišemo cijeli prvi redak. Naravno da ćemo teško ikoga uvjeriti u točan izračun kada nedostaje prvi korak o kojem ovisi točan izračun svakog daljeg koraka jednadžbe. Kao da uklonimo klip koji drži luster prikvačen o strop pa kad luster tresne u pod slavodobitno uzviknemo “eto, luster ne može sam lebdjeti u zraku!”.
„Također, škotski filozof David Hume teoriju kritizira tvrdnjom da iako smo uvjereni u istinitost određenih stvari i stanja, to nužno ne znači da smo u pravu i da to tako treba biti“
Veleuman zaključak Humea o tome da ljudski um nije nezabludiv u traženju istine! I nije jasno kakve veze njegova tvrdnja o odnosu vjerovanja, istinitosti i znanja, ima s prirodnim pravom? Kad već spominjemo Humea u kontekstu prirodnog prava, preporučujem dr. Edwarda Fesera. Za početak njegov članak o Humeovom viđenju znanosti i religije.
I za kraj: Tekst se naziva kratkom poviješću prirodnog prava, no prikladniji naziv bio bi „kratka kritika tomističke škole prirodnog prava“ jer osim Tome ne daje nikakav povijesni pregled prirodno pravne škole tomističkog usmjerenja. Članak ne predstavlja adekvatno Akvinčevu teoriju, već njeno pogrešno shvaćanje te ne daje reference gdje je Toma navedene navodne misli izložio. Dakle, u tekstu je Akvinčevo prirodno pravo u potpunosti svedeno na pravo koje Toma smatra božanskim pravom, netočno je objašnjeno porijeklo prirodnog prava te se članak filozofijom prirodnog prava ne bavi i time je cijeli tekst poljuljan u temelju, kritike njegovoj filozofiji neadekvatne, a smisao teksta promašen. Autoričinim riječima: „članak nije o Bogu niti protiv njega već o čovjeku i njegovoj potrazi za moralnošću“, a ne o filozofiji prirodnoga prava.
Luka Jurković
