Prije današnjih pisanih zakona, sudova, povelja i konvencija, postojalo je vrijeme kada je pravo prvenstveno bilo filozofsko pitanje, a ulogu pravnika imali su filozofi. Filozofija prava dijeli se na nekoliko pravaca od kojih ću se fokusirati na fragment samo jednoga – prirodnog prava, i to kroz teorije i zaključke Tome Akvinskog o spomenutoj temi. Prirodno pravo kompleksna je tema koja mnogima vjerojatno zvuči poznato, ali ne znaju gdje bi ju svrstali.
Ukratko, teorija prirodnog prava iskorištena je kao polazna točka zakona iz kojih su izvedene optužnice nacističkim zločincima na suđenjima u Nürnbergu. Prvotno, suci ni na koji način nisu nalazili način kako optužiti naciste za počinjena djela nad židovskim narodom. Kako je to moguće s obzirom da je jedan narod skoro izbrisan s lica zemlje? Nacisti su se na sudu branili tadašnjom činjenicom – nisu počinili nikakvo zlodjelo jer su djelovali prema pravovaljanom zakonu svoje države. Gledajući na ovu apsurdnu situaciju na način da svaka država zaista ima svoj zakon kojeg se građani trebaju pridržavati, nacisti nisu počinili zločin. Međutim, svi znamo da progon i ubijanje milijuna ljudi svakako nije moralno i da je doslovno tumačenje zakona u ovom kontekstu u najmanju ruku pogrešno. Tužiteljstvo se dosjetilo jednog „starog“ zakona gdje je pronašlo rješenje problema u vidu prirodnog prava. Svi smo upoznati s daljnjim događanjima i razvojem situacije, stoga nacionalsocijalističkoj Njemačkoj više ne bih davala prostora u ovom članku.
Ali što je to zapravo prirodno pravo, definira li ono ljudsko dostojanstvo i određuje li što je to moral? Teorija prirodnog prava, pravna je teorija koja prepoznaje zakon i moral. Moralnost je povezana s onim što je ispravno i pogrešno, a što je dobro i loše. Teoretičari prirodnog prava vjeruju da su ljudska prava definirana moralnošću, a ne autoritetom poput kralja ili vlade. Prema tome, mi smo vođeni našom ljudskom prirodom da shvatimo što su zakoni i da djelujemo u skladu s tim zakonima.
Nešto slično vjerovao je i Toma Akvinski, Talijan, kršćanski redovnik, svetac i jedan od najpopularnijih mislioca 13. stoljeća, koji je svojim filozofskim i teološkim djelima odredio životne (i karijerne) puteve mnogih filozofa, pravnika i redovnika. Kada pričamo isključivo o njegovim moralnim stajalištima, Sveti Toma, kako ga oslovljavaju kršćani, smatrao je da je moralnost neizmjerno bitna za svakog čovjeka. Biti dobar čovjek, prema Akvinskom, Božji je plan za svakoga od nas.
Misao „biti dobar čovjek“ svakako je pohvalna, ne jedino u kontekstu jedne religije već i današnjih društvenih sporazuma. Međutim, ako samo pričamo o moralnosti kakvu je Toma Akvinski tada zastupao, ona se zaista odnosi isključivo na moralnost koja dolazi od Boga, a za koju će se mnogi složiti da je ideja gdje postoji prostor za debatu.
Prva kritika ove ideje Akvinskog je da nisu svi ljudi čuli za Bibliju, a ni Boga. Pitanje se onda nameće da kako ljudi mogu živjeti prema Deset Božjih zapovijedi ako nisu čuli ni za jedno ni za drugo. Akvinski je doduše vjerovao da nam Bog nikako nije mogao dati Zapovijedi bez da nam ponudi i način kako da ih slijedimo – svi mi. Svoju tvrdnju objašnjava drugom teorijom, a to je da svi u sebi već posjedujemo sve što nam je potrebno da bi uspjeli u ovom naumu. Ova ideja danas je poznata kao prirodno pravo.
Postoji mnogo aktualnih teorija i tumačenja prirodnog prava u koje svakako nećemo ulaziti danas. Ova od Akvinskog definitivno je najutjecajnija i najdugotrajnija, pogotovo kod katolika i protestanata. Konstatirao je da je Bog prema prirodnim zakonima stvorio predvidiv i održiv svijet u kojem je postavio temelje koji su suštinski dobri za sva njegova bića. Prirodno pravo sada je postalo djelom božanskog prava i stoga i bića intuitivno znaju što bi trebala željeti. Bazičan primjer su biljke – za život su im potrebni sunce, voda i tlo te ka tome i teže. Ono čemu bi ljudi trebali težiti mnogo je kompleksnije, ali je svakako dosežno. Ljudi se služe instinktima kako bi jedni druge i same sebe održali na životu. Svrhu također pronalaze u reprodukciji i edukaciji svojih potomaka. Gdje Kant kasnije ne pronalazi smisao, Akvinski u fokus stavlja bitnu aspiraciju svakog čovjeka – potragu za Bogom. Ironično, francuski filozof Jean-Paul Sartre slagao se s Akvinskim oko ovog pitanja, međutim, sam Sartre je bio ateist pa stoga njegov zaključak proizlazi iz njegovih uvjerenja da iako je potraga za Bogom esencijalna, ona nikada ne može biti ispunjena. Sljedeće dobro čovjeka, društvenu interakciju, isticao je i sam Aristotel dok će zadnja dva dobra Akvinski okarakterizirati kao težnju ka znanju i pravilo da nikoga ne osuđujemo za njegove postupke.
Niti ovo podrobnije objašnjenje prirodnog prava i shvaćanja moralnosti općenito nije bilo lišeno kritika. Same ideje većinski su prihvaćene od strane filozofa i znalaca, ali je njihova provedba u praksi uobičajeno komplicirana. Da su ljudi prema Akvinskom u suštini dobri i teže ka tome, teorija bi bila vrlo jednostavna. Cijenili bismo pravo na život jer bismo u našem vlastitom mogli prepoznati njegovu vrijednost, naši instinkti bi nas spriječili da naudimo drugom ljudskom biću i shvaćanjem da je vrijednost jednog čovjeka, jednaka vrijednosti drugog, shvatili bismo bazična dobra i došli do osnova prirodnog prava.
Nije potrebno biti filozof kako bi od cijele teorije naišli na još jednu dilemu i upitali se, ako nam je Bog dao smjernice kako da pronađemo dobro i moralno i mogućnost da to i prepoznamo, zašto onda ljudi neprestano krše prirodne zakone i prava ljudi? Akvinski je na ovo pitanje dao dva odgovora: neznanje i emocije. Neznanje u vidu da su ljudi ponekad u potrazi za lažnim dobrom isključivo radi vlastitog neznanja i emocije koje neupitno igraju ulogu u donošenju ispravnih odluka. Akvinski nam kaže da je zapravo Bog moralnost i da moralna svijest dolazi od njega. Također, Bog nam daje razloge da budemo moralni i instinktivno prepoznamo dobro. Samim time, ljudski životi postaju bolji i kvalitetniji.
Ova teorija eventualno neće biti primamljiva ljudima koji ne vjeruju u Boga. Ukoliko odbacimo Boga kao važan element iz cijele priče, podosta je teško nekoga uvjeriti u istinitost teorije. Također, škotski filozof David Hume teoriju kritizira tvrdnjom da iako smo uvjereni u istinitost određenih stvari i stanja, to nužno ne znači da smo u pravu i da to tako treba biti. Prirodni zakon tvrdi upravo suprotno. Kao primjer mogu navesti da je mišljenje Akvinskog, ali i većine populacije prema reprodukciji općenito pozitivno. Međutim, postoje ljudi koji svoj seksualni nagon iskorištavaju za loša djela poput silovanja. Ako i zaobiđemo činjenicu da se takvo što događa, prema prvotnoj teoriji Akvinskog, ljudi bi trebali imati i odgajati svoju djecu. Što se onda događa s ljudima koji djecu jednostavno ne žele ili s ljudima koji ih žele, ali ih na prirodan način ne mogu imati?
Toma Akvinski zlatna je sredina priče o prirodnom pravu i ljudskom dostojanstvu. Ova tema protezala se od Antike pa sve do danas, a vjerojatnost da će biti aktualna i godinama poslije je neupitna. Postoje mnoga „rješenja“ i mišljenja kada govorimo o ljudskoj moralnosti i prirodnom pravu. Svoje stajalište „tri sata kave mi nije dovoljno da sve iznesem“ ću zadržati za sebe, ali samo za kraj želim naglasiti da ovaj članak nije o Bogu niti protiv njega već o čovjeku i njegovoj potrazi za moralnošću (bilo svjetovnom ili duhovnom). Ne utvaram se da sam u ovom kratkom vremenu odgovorila niti na jedno od pitanja koja su morila i more mnoge filozofe, ali se nadam da sam barem za vas čitatelje ostavila nekoliko otvorenih pitanja za daljnje istraživanje i promišljanje.
Patricia Pondeljak
