Crno nam se piše, kažu stručnjaci, a prenosi Jutarnji list. Ako mu je vjerovati, nijedno dijete više nikada neće uzeti knjigu u ruku. „Naša škola postaje društvo mrtvih pjesnika“, a stručnjaci su time „zaprepašteni“. Čitanjem članka shvaćamo da su stručnjaci zapravo samo jedna osoba, g. Boris Jokić, a da je povod ovim crnim predviđanjima odluka Ministarstva znanosti i obrazovanja o novom kurikulumu hrvatskog jezika i književnosti koji u svom popisu lektire ne sadrži „nijednog živog i modernog autora“, prema riječima gore spomenutog stručnjaka.
Autorica članka, njen urednik i vlasnik njihovog portala pretpostavljaju da vi nećete pronaći taj popis, već ćete njihova masno tiskana slova uzeti kao neporecivu istinu, zapamtiti da je ta odlluka „sporna“ (što znači da se nekome ne sviđa) i dodati još jednu točku na listu za skupno jadikovanje nad hrvatskom sudbinom. Uz kavu, dakako. No, kad biste to ipak učinili (otvorili kurikulum i pronašli popis obvezne lektire, a ne jadikovali na kavi), tamo biste zaista pronašli zapanjujuće stvari. Na primjer, Ivanu Brlić-Mažuranić i Williama Shakespeara ili strahote kao što su Dostojevski i Baudelaire. Kao da to nije dovoljno, tu su i Šenoa i Goethe. Osim toga, hrvatska će djeca obvezno morati čitati i Andersena, Sofokla i, zamislite, Držića. Jeste li zaprepašteni? Ne? To je zato što niste stručnjak.
Da ste stručnjak, znali biste da je to put u propast hrvatskog društva. Da ste stručnjak, znali biste da su za razvijanje djetetove ljubavi prema čitanju apsolutno neophodni i nužni pisci poput Renata Baretića, Ante Tomića, Ivane Bodrožić, Milana Kundere i Alice Munro, kao i da to proizlazi iz same činjenice da su oni živi i(li) moderni. Da ste stručnjak, znali biste da treba kontaktirati odane novinare i dignuti galamu, dok nije prekasno za spas hrvatske djece i njihove ljubavi prema čitanju, koja je sada ozbiljno ugrožena.
Za nestručnjake
No, čak i ako niste stručnjak, lako možete uvidjeti barem dvije neistine koje zaista bodu oči. Prva vrišti iz naslova članka koji se (prilično ironično) poigrava s naslovom poznatog holivudskog filma i navodi na zaključak, koji kasnije eksplicitno potvrđuje i spomenuti jedini konzultirani stručnjak, da na popisu lektire nema nijednog živog „i modernog“ autora. Osim ako se u međuvremenu, ne daj Bože, nisu preselili na vječna lovišta, Pavao Pavličić i Miro Gavran itekako su živi, a njihova su djela na popisu literature. Ivan Kušan, Nada Mihelčić, Zvonimir Balog i Gabriel Garcia Márquez, neki od autora s tog popisa, još su donedavno bili s nama, a ne znam kako bi se drukčije osim modernima mogli okarakterizirati autori kao što su Grass, Krleža, Orwell i Kaštelan, čija su djela također predviđena za čitanje. Dakle, nije istina da na popisu ne postoje djela živućih i modernih pisaca.
Također nije istina da djeca neće čitati ništa drugo izvan objavljenog popisa, jer kurikulum jasno razlikuje obvezne od izbornih djela i u njemu lijepo piše da se radi o predloženom popisu izbornih djela, kao i da se „preporučuje čitanje suvremenih djela“ i da „učenik čita jedno djelo po vlastitom izboru“. Dakle, nitko ne sprječava nastavnike da učenicima preporučuju, a učenike da čitaju i neka druga djela izvan popisa, pa tako i ona koje uvaženi stručnjak smatra neophodnima za stvaranje čitalačkih navika.
Nakon što se razotkriju te dvije neistine, postaje malo jasnije u kojem grmu leži zec i da se zapravo ne radi o tome tko jest na popisu, nego o tome tko na njemu nije. Preciznije, radi se o tome tko je na popisu bio 2016. godine, kad je bila predložena stručnjakova spasonosna reforma, a sada ga više na tom popisu nema. Da ne biste morali razmišljati koji su to autori, stručnjak vam spremno objašnjava da se radi o „svim djelima i svim piscima i pjesnicima koji su mogli pobuditi želju za čitanjem kod mladih ljudi“, čija je jedina zajednička karakteristika da su rođeni u 20. stoljeću. Dakle, zaista smo u problemu. Sva djela koja su učenika mogli potaknuti da umjesto na svom pametnom telefonu slobodno vrijeme provede čitajući, nestala su s popisa; svi pisci koji su mogli dati vjetar u leđa hrvatskoj čitalačkoj renesansi, više ne postoje na popisu (iako to, podsjetimo se, uopće ne znači da ih djeca na kraju neće čitati).
Zastanimo na trenutak pred tom tužnom sudbinom hrvatskog učenika, od kojeg je jedno djelo Zorana Ferića moglo stvoriti književnog kritičara, ali koji će možda doći u doticaj samo s Puškinom ili Lovrakom i, kao posljedica toga, neminovno zauvijek izgubiti volju za čitanjem. Zamislimo se nad propuštenom mogućnošću da se mlada srednjoškolka od influencerice prometne u knjiškog moljca zato što je pročitala „Tri zime“ Tene Štivičić, a za to sada ne postoji nikakva šansa s obzirom na to da će pročitati samo Čehovljeve „Tri sestre“. Na kraju, pustimo i suzu, jer hrvatska su djeca osuđena na „Suze sina razmetnoga“ Ivana Gundulića, a mogla su uživati u opojnim stranicama „Parfema“ Patricka Süskinda.
Zašto ne čitamo
No, zapravo su jedine (i to gorke) suze koje bismo trebali isplakati one koje bi žalile za čitanjem priča naglas umjesto gledanja crtića u tišini, za poklanjanjem knjiga umjesto najnovijih mobitela, za pisanjem poezije umjesto komentara na društvenim mrežama. Mi nismo „zemlja u kojoj ljudi ionako slabo čitaju“ (u čemu stručnjak, za promjenu, ima potpuno pravo) zato što smo se propustili modernizirati, osuvremeniti i malo osvježiti popis autora, kao da se radi o mijenjanju garderobe ili ažuriranju vijesti na društvenoj mreži. Takav stav, stav prema kojem je nemoguće zainteresirati dijete za čitanje ako mu se ne ulizujemo dopuštanjem da čita samo ono što ga zanima, samo ono što je novo, moderno, u trendu, lako dohvatljivo i lako potrošno, otkriva naš vlastiti stav prema čitanju. Mi ne čitamo, jer smo zaboravili zašto je važno čitati. Naša djeca ne čitaju, jer naši roditelji ne čitaju. Knjige su za nas prastara stvar jer ih čitaju još samo naše bake i djedovi. Djeca ne vole čitanje, jer ga ne vole ni njihovi uzori – roditelji i učitelji.
Ne čitamo, zato što je jedna knjiga puno jeftinija i traje puno duže od jednog tableta, a novci se negdje moraju trošiti; ne čitamo, jer je jedna knjiga puno opasnija od jedne nove aplikacije koja će zadovoljiti našu trenutnu potrebu. Knjiga bi nas mogla naučiti kako misliti, a aplikacija nas redovito nagrađuje kad „razmišljanje“ prepustimo njoj.
Ne čitamo, jer se književnim djelima u školi pristupa kao gnjavaži koju treba sažeti, a ne kao doživljaju kojeg treba produbiti i proširiti. Ne čitamo, jer u školi čitamo samo ulomke, kao da se radi o gorkoj piluli koju je najbolje progutati na dijelove. Ne čitamo, jer profesori ne vide, pa onda ne znaju ni objasniti kako djelo napisano prije sto, petsto ili tisuću godina može imati utjecaj na naš život danas.
Ne čitamo, jer je danas u Hrvatskoj moguće da se jedan od najčitanijih portala zgraža nad klasicima u školskoj lektiri, nazivajući ih mrtvim pjesnicima i implicitno se slažući s tvrdnjom da će oni odbiti djecu od čitanja. Budućnost hrvatskog čitanja možda zaista izgleda crno, ali to je zato što se u njoj ne nazire kraj posvemašnoj neodgovornosti autora, urednika i samog medija, kojima do te budućnosti nije ni najmanje stalo. Dapače, njima je u interesu da se stvori nacija nepismenih i za razmišljanje nesposobnih ljudi koji će poslušno gutati njihova velika tiskana slova u mutnoj juhi svakodnevnog života.
Ljudi nazbilj i ljudi nahvao
Ako im je vjerovati, bilo bi se dobro zapitati tko je ikada zavolio čitanje preko Andersenovih bajki? Je li ikad ikome najdraža knjiga bila „Čudnovate zgode Šegrta Hlapića“? Je li itko ikada probdio noć zbog Raskoljnikovog zločina i razmišljao o smislu njegove kazne? Jesu li ikad ikome pale na pamet Hamletove riječi o državi Danskoj kad je čitao hrvatske novine? Nalazi li itko utjehu u tuđim nevinijim rukama i radost u suncem okupanoj voćki nakon kiše? Prepoznaje li itko oko sebe ljude nazbilj i ljude nahvao?
Sve dok ima onih koji bi na ova pitanja odgovorili potvrdno, moguće je spriječiti da svi pisci i sva djela koja bi mogla potaknuti djecu na čitanje, promijeniti njihov način razmišljanja, utjecati na njihovu osobnu povijest, dati im korijene, učiniti ih ponosnima što žive tu gdje žive, probuditi njihovu hrabrost, dotaknuti njihov duh, oblikovati njihovu svijest kako su to činili stotinama godina u srcima ljudi one civilizacije kojoj pripadamo, ukratko – da svi klasici, jer o njima je, naravno, riječ – ne padnu u zaborav. Jer ako se to dogodi, barem jedno od djela s onog popisa više nećemo morati čitati, zato što ćemo ga doživjeti – Orwellovu „1984.“
Lucija Ćorić
