Emerich Coreth, austrijski isusovac i filozof, profesor i rektor Sveučilišta u Innsbrucku u drugoj polovici 20. stoljeća, uvodi nas u povijesni pregled pojma slobode konstatirajući kako je sloboda temeljni zahtjev čovjekovog života te postavljanjem pitanja što ona znači? Taj pojam, primjećuje, u svakodnevnom diskursu tumači se na razne načine. U ovom ogledu prikazat ću Corethov članak „Smisao čovjekove slobode“, pri čemu ću nastojati potkrijepiti misao autora s primjerima filozofskih i društvenih problema koje smatram aktualnim.
Pojavom svijesti o slobodi razlikuje se politička i etička sloboda. Napravili smo velik povijesni pomak od slobode privilegiranih do slobode svakog čovjeka. Dostojanstvo koje je intrinzično u svakom čovjeku kršćanski je novum koji je iz religiozne svijesti, kako je Hegel primijetio, usađen u svjetsku bit. Intrinzično dostojanstvo koje, zahvaljujući tome, prepoznajemo u svakom pojedincu, osiguralo je vanjsku, tj. političku slobodu kakvu danas uživamo.
Taj smjer, kojim ljudi nastoje biti oslobođeni, nastavlja se, između ostalog, i u postmodernoj misli koja iskon pronalazi još u Ockhamovom nominalizmu. Čovjek kao „samostvarajuće jastvo“ uistinu je primamljiv koncept, ali konačni rezultat tog pravca je reduciranje slobode isključivo na pitanje jedne ljudske sposobnosti – volje. Ideologija koja proizlazi iz samovoljnog poimanja slobode uvijek završava u distopiji. U tom smjeru otvara se put prema raspadu kulture, jednog ustrojenja koje smo stoljećima gradili kako bismo stvorili sigurno okruženje koje će omogućiti vanjsku (objektivnu) i poticati unutarnju (subjektivnu) slobodu. Zato unutarnja sloboda mora biti utemeljena na nečemu što je objektivno, a to je moral koji proizlazi iz mudrosti utvrđene na ljudskom djelovanju, odnosu s okolnim svijetom i promatranju posljedica međuljudske interakcije tijekom milenija. Sloboda uređena moralom postaje sredstvo za izvrsnost, sreću i ispunjenje ljudske sudbine. Takva, konkretna sloboda preduvjet je za odabir mudrog i dobrog djelovanja.
Slobodna volja i odlučivanje u sebi nosi mogućnost krivog odabira ili izabiranja zla umjesto dobra. Zato je sloboda neodvojiva od odgovornosti, kako za nas same tako i za druge koji su unutar opsega našeg utjecaja. Posebice danas, u globaliziranom svijetu, još veća potreba za preuzimanjem odgovornosti proizlazi iz činjenice da nikada prije u povijesti čovječanstva pojedinac nije imao toliku moć, nikada prije nije mogao govoriti toliko glasno i njegova djela nisu imala toliki utjecaj. Zbog tako goleme, pluralistički distribuirane moći, uz potencijalno dobro, izloženi smo i opasnosti društvenog kaosa.
U aktualnoj, strogo mehanicističkoj slici svijeta prema kojoj je sve prožeto nužnošću prirodozakonskog kauzaliteta, subjektivna sloboda mnogostruko se niječe jer se čini kako nema mjesta za slobodno djelovanje. Kako bi situacija bila još nepovoljnija, podiže se zahtjev za još većom objektivnom slobodom u obliku ukidanja zabrana koje bi omogućile još jednostavnije nominalističke obrate. Taj glasoviti liberté koji odzvanja još od Francuske revolucije odnosi se na apstraktnu slobodu, tj. onu koja se oslobađa od konkretnih vezanosti koje su određene stvarnim stanjem, dakle, od biološkog tijela ili stvarnih društvenih mogućnosti. U ime takve slobode odbacuju se autoriteti, norme i tradicije utemeljene na kompetenciji i čvrstim, ali implicitnim racionalnim razlozima što znatno otežava obranu istih vrijednosti.
Takva sloboda ne težeći za izvrsnosti reducira se na samovolju. „Ona uopće ne dostiže bit i smisao konkretno ljudske, smislom ispunjene slobode koja je upravo takva zbog toga što je vezana za vrijednost i normu.“ Na primjerima totalitarističkih režima u 20. st., tj. njihovim rezultatima – samovoljnosti, nasilju i zločinima (proizašlim iz moralnog relativizma) – vidljiva je bezvrijednost slobode koja nije utemeljena i vezana za istinske vrijednosti i moralne norme.
Upravo na neizmjernu važnost morala upućuje nas Kant ističući da je moralna dužnost neposredno dana u čovjekovoj svijesti te da se ona obraća slobodi, a ne obrnuto. Također, naglašava da sloboda nema ništa zajedničko s proizvoljnom samovoljom. Sloboda je zato nužno moralna sloboda koje smo svjesni isključivo kao uvjeta moralnog htijenja. Još u starogrčkoj misli bila je razumijevana kao preduvjet moralnog djelovanja, a kršćanski je shvaćana kao sposobnost za dobro. Kantovom terminologijom, sloboda je transcendentalni uvjet mogućnosti moralnog djelovanja. Tako shvaćena, ne ostavlja prostora za odvajanje od moralnog. Hegel, nadalje, oštro razlikuje slobodu i samovolju. Potonja se uglavnom vodi za nagonima i sklonostima te upravo zato ona nije slobodna, već zavisna od prirodnih poriva i okolnosti. „Bit duha je sloboda“ – sloboda, duh i razum u biti su jedno te isto pa se sloboda vodi uvidom u ono što je dobro i što treba činiti. Zbog toga su pravo, moral i socijalne dužnosti pozitivni uvjeti slobode, a ne negativna ograničenja.
Objektivna sloboda u jednom je smislu ohrabrenje za ostvarivanje subjektivne slobode, dok u drugom smislu ona sama proizlazi iz subjektivnih sloboda mnoštva, koje se, ako je vođeno moralnom istinom, uspješno ujedinjuje u kulturi.
Mogućnost slobode uopće, Scheler je uočio, proizlazi iz čovjekove biti u kojoj on posjeduje temeljnu slobodu (grundfreiheit) koja prethodi svakoj slobodi htijenja i djelovanja, i subjektivnoj i objektivnoj. Temeljnu slobodu čovjek ostvaruje radi njegove nevezanosti za neposrednost (unmittelbarkeit) kao rezultata odmaka (abstand) kojim je omogućena sloboda od uvjeta danih okolinom (umweltfrei) ili od nagona kao životinjskog dijela svoje biti (triebfrei). Tako je čovjek otvoren za svijet, odnosno bitak (weltoffen – seinsoffen). Uvid u takvo razumijevanje slobode, tijekom povijesti filozofske refleksije o čovjeku, provlači se od Aristotela, preko Tome i Hegela, sve do današnje antropologije i bihevioralne psihologije.
Egzistencijalistička misao, kasnije, na dobrom je tragu kada primjećuje da je čovjek „nedovršen“ (unfertig). Naime, on nije biološki specijaliziran, već suštinski otvoren za prilagođavanje i razvoj, što ga oslobađa od vezanosti za određene okolišne uvjete. On uistinu o svom ponašanju mora sam odlučivati, ali to ne znači da smije odlučivati potpuno proizvoljno. Radikalni nominalizam kao put prividne slobode, završava u robovanju životinjskoj dimenziji čovjeka, iz koje ujedno i izvire.
No baš suprotno, uvjet slobode je istina, kao što je i uvjet za spoznaju istine sloboda. Budući da je čovjek slobodan da svoj život sam oblikuje, nužno je da se orijentira prema uvidu u istinu, odnosno prema istinskoj spoznaji. Znanje i znanost stoje u službi cjelokupnog ljudskog života, a ne samih sebe. Istina shvaćena kao opis materijalne stvarnosti, radi rigorozne paradigme koja isključuje ostale, za čovjeka bitne vrijednosti, nije jedini vid istine koji je relevantan za čovjeka, kao što danas rašireno, scijentističko mišljenje pretpostavlja. Istinu ujedno zanima i što čovjek treba činiti, a ne samo opis svijeta iz kojeg se, kako već Hume primjećuje, ne mogu zaključiti etičke istine.
Sloboda se, naposljetku, treba shvatiti u smislu temeljne slobode vođene razumom koja se ostvaruje u slobodi odlučivanja i djelovanja s ciljem samoostvarenja koje ne proizlazi iz imanentnog zatvaranja u sebe već iz iskustva uzajamne subjektivnosti, odnosa Ja-Ti u buberovskom smislu – spoznavajući i nadilazeći samog sebe kroz druge. Istinski odnos Ja-Ti ostvaruje se u shvaćanju drugog čovjeka kao svrhe, a ne kao sredstva. Paradoksalno, što se čovjek više nadilazi, to se više ostvaruje i pronalazi svoju istinsku bit.
Ljudska sloboda, dakle, podliježe moralnoj dužnosti. Kao takva, ona je uvjet mogućnosti ljudskog i međuljudskog života. Ona se praktično, već u misli Ksenofona, ogleda u biranju najboljeg mogućeg izbora u danoj, konkretnoj situaciji. Sloboda shvaćena kao konkretna sloboda, vezana moralnošću, stječe se navikavanjem na ispravne odluke koje će proizaći iz osjećaja odgovornosti. Zato je sloboda nužno vezana uz odrastanje koje se, prema Kantu, veže uz fenomen prosvjetiteljstva – „Kako bismo bili slobodni moramo nadići samonametnutu maloljetnost.“
Ivan David Dogan
