NEW YORK – Svjetski savez mladih osuđuje usvajanje Opće napomene 36 koja pogrešno tumači kako pravo na život u međunarodnom pravu uključuje pobačaj i potpomognuto samoubojstvo.
”Izrazito je razočaravajuće što je Odbor za ljudska prava prihvatio tumačenje prava na život koje je proturječno samom izrazu”, izjavila je direktorica zagovaranja Svjetskog saveza mladih Nadja Wolfe. ”Promicanjem pobačaja i potpomognutog samoubojstva, odbor je prekoračio svoju nadležnost i umanjio vrijednost prava o kojem sva ostala ljudska prava ovise.”
Odbor za ljudska prava Ujedinjenih naroda nadzorno je tijelo (engl. treaty monitoring body, TMB) za Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima. Sastaje se redovito u Ženevi u Švicarskoj. Takvi odbori daju prijedloge državama kako se pridržavati svojih obveza vezanih za ljudska prava. Nemaju nadležnost stvaranja međunarodnoga prava. Međutim, njihove djelatnosti mogu biti vrlo utjecajne. Stoga je odluka Odbora za ljudska prava da usvoji tekst koji uključuje odlomke koji obuhvaćaju pobačaj i potpomognuto samoubojstvo duboko uznemirujuća. Detaljna analiza jezika prikazana je niže.
Službena izjava iz Ureda visokoga povjerenika UN-a za ljudska prava nije priopćila je li bilo glasovanja kada je odluka donesena, 30. listopada 2018. Svjetski savez mladih žali što je dopušteno da takav štetan dokument bude izglasan u odboru. Predstavnici Odbora za ljudska prava čine stručnjaci iz Paragvaja, Tunisa, Latvije, Sjedinjenih Američkih Država, Egipta, Francuske, Južnoafričke Republike, Crne Gore, Mauritanije, Kanade, Ugande, Grčke, Italije, Portugala, Izraela, Surinama i Njemačke.
Odlomak 8, u potpunosti citiran niže, sugerira da pravo na život uključuje pravo na pobačaj.
Iako države članice mogu usvojiti mjere koje reguliraju dobrovoljni prekid trudnoće, takve mjere ne smiju biti u sukobu s pravom na život trudne žene ili djevojke, ili njezinih ostalih prava prema Paktu. Stoga ograničenja mogućnosti žena ili djevojaka da traže pobačaj ne smiju, između ostalog, ugroziti njihove živote, izložiti ih fizičkoj ili psihičkoj boli ili patnji koja krši članak 7., diskriminirati ih ili se proizvoljno miješati u njihovu privatnost. Države članice moraju pružiti siguran, zakonit i učinkovit pristup pobačaju u slučajevima kad su ugroženi život i zdravlje žene, i u kojem bi iznošenje trudnoće do termina uzrokovalo ženi ili djevojci znatnu bol ili patnju, prije svega u slučaju kada je trudnoća posljedica silovanja, incesta ili nije održiva. [8] Nadalje, države članice ne mogu regulirati trudnoću ili pobačaj u svim ostalim slučajevima na način koji je suprotan njihovoj dužnosti da osiguraju da se žene i djevojke ne smiju izlagati nesigurnim pobačajima, i moraju izmijeniti zakone u skladu s tim. [9] Na primjer, ne bi trebale provoditi mjere poput kriminaliziranja trudnoća neudanih žena ili primijeniti kaznene sankcije protiv žena ili djevojaka koje se podvrgnu pobačaju[10] ili medicinskih pružatelja usluga koji im pomažu u tome, jer takve mjere prisiljavaju žene i djevojke pribjegavati nesigurnim pobačajima. Države članice ne bi trebale uvoditi nove prepreke i trebale bi ukloniti već postojeće prepreke koje uskraćuju učinkovit pristup sigurnom i zakonitom pobačaju ženama i djevojkama [12], uključujući i one prepreke prouzročene prizivom savjesti pojedinačnih pružatelja medicinskih usluga. [13] Države članice bi, također, trebale učinkovito štititi živote žena i djevojaka od psihičkih i fizičkih zdravstvenih rizika povezanih s nesigurnim pobačajem. Osobito, trebale bi osigurati ženama i muškarcima, i posebno, djevojkama i mladićima, [14] pristup kvalitetnim informacijama temeljenim na dokazima i obrazovanje o seksualnom i reproduktivnom zdravlju [15] i širokom rasponu dostupnih kontracepcijskih metoda, [16] i sprječavanje stigmatizacije žena i djevojaka koje traže pobačaj. [17] Države članice trebale bi osigurati dostupnost i učinkovit pristup kvalitetnoj prenatalnoj i post-pobačajnoj zdravstvenoj skrbi ženama i djevojkama [18] u svim okolnostima, i na povjerljivoj osnovi.” [19]
Ovaj odlomak iznosi zabrinjavajuće pretpostavke i tvrdnje. Zahtjev koji kaže kako države mogu ”regulirati” pobačaj sugerira kako ga ne mogu zabraniti. Međutim, primarni međunarodni ugovor, Program djelovanja Međunarodne konferencije o stanovništvu i razvoju, izričito prepoznaje da odluke o dopuštanju pobačaja mogu biti donesene samo na nacionalnoj razini – ne međunarodnoj (ICPD ¶ 8.25). Unatoč tome, tekst također poziva države da uklone postojeće prepreke pristupu pobačaja, uključujući ostvarivanje prava na priziv savjesti pružatelja medicinskih usluga koji se protive pobačaju.
Naglašavanje ”nesigurnog” pobačaja poznat je argument među zagovornicima prava na pobačaj, koji ga koriste kako bi implicirali da su zakoniti pobačaji sigurni, a nezakoniti nisu. Međutim, zdravstveni sustav koji se bori s provedbom redovnih porođaja neće biti u stanju pružiti pobačaje koji su sigurni za majke samo zato što je procedura zakonita. Odlomak također ukazuje kako bi mogli postojati negativni zdravstveni učinci zbog ”nesigurnih pobačaja”, ali zanemaruje kako je ono što bi moglo biti najtraumatičnije ženama i djevojkama koje se odluče na njih povezano sa samim činom, a ne načinom na koji su do pobačaja došle.
Odlomak također kaže kako je pristup pobačaju potreban u nekim uvjetima, no zatim to odmah dezavuira elastičnim odredbama koje bi dozvolile pobačaj na zahtjev. Poziva na dekriminalizaciju svih sudionika u pobačaju, uključujući i one koji obavljaju pobačaj. Takvim činom sva ograničenja postaju prividna. Sugerira kako ograničenja pobačaja predstavljaju mučenje ili ponižavajući odnos prema ženama po članku 7 istoga sporazuma. Tekst također zamagljuje liniju između onoga što je stvarno opasno po život i onoga što je subjektivno, moguće izlječivo ili privremeno iskustvo, poput boli i mentalne patnje. To okreće žene protiv svoje djece u svojevrsnoj borbi za prava koja u konačnici ne uspijeva poštovati dostojanstvo nikoga od njih.
Naposljetku, odlomak premašuje tekst sporazuma i ovlaštenje Odbora za ljudska prava kada poziva na posebne metode planiranja obitelji i obrazovanja o reproduktivnom zdravlju. Oni su predmet nacionalnih zakonodavstava i opširnije opisani u drugim sporazumima, uključujući poštovanje kulturnih i religioznih vrednota.
Odlomak 9 sugerira kako potpomognuto samoubojstvo može biti prihvatljivo uz dovoljnu zaštitu.
“Prepoznajući ključnu važnost osobne autonomije za ljudsko dostojanstvo, države bi trebale poduzeti odgovarajuće mjere, bez kršenja ostalih obaveza iz Pakta, kako bi spriječile samoubojstva, osobito među pojedincima u ranjivim situacijama, [20] uključujući i pojedince lišene slobode. Države članice koje dopuštaju zdravstvenim djelatnicima pružanje tretmana ili medicinskih sredstva kako bi olakšali prekidanje života unesrećenim odraslim ljudima, poput terminalno bolesnih, onih koji doživljavaju tešku fizičku ili psihičku bol i patnju i onih koji žele umrijeti s dostojanstvom, [21] moraju osigurati postojanje snažnih zakonskih i institucionalnih zaštita kako bi se osiguralo da zdravstveni djelatnici rade u skladu sa slobodnom, informiranom, izričitom i nedvosmislenom odlukom svojih pacijenata, s ciljem zaštite pacijenata od pritisaka i zloupotreba.”
Odlomak upućuje da bi država trebala spriječiti samoubojstva, a istovremeno tretira samoubojstva s medicinskom pomoći kao prihvatljiva. Pružanje sredstava za samouništenje smatralo bi se nemoralnim i često nezakonitim u mnogim slučajevima. Ipak, Odbor za ljudska prava spreman je to prihvatiti onda kada je osoba najranjivija: blizu smrti, moguće u patnji ili u strahu od patnje, zavisna o drugima, i izražava želju koja bi u drugačijim okolnostima dovela do pružanja sredstava kako bi joj se pomoglo. Pod tim okolnostima teško je utvrditi je li pristanak uistinu informiran i dobrovoljan. Ne postoji zaštita koja bi mogla spriječiti temeljnu poruku potpomognutoga samoubojstva, kako neki životi nisu vrijedni življenja, da postane uvriježena. To je potpuno u suprotnosti s dužnosti koju države imaju prema zaštiti svojih građana, čak i kad oni ne prepoznaju vlastitu vrijednost.
Usvajanje ove napomene uznemirujući je razvoj događaja, ali Odbor za ljudska prava nije posljednji arbitar međunarodnog prava. Države nemaju dužnost prihvatiti neobvezujuću interpretaciju tijela koje nadzire sporazume. Svjetski savez mladih poziva države članice da odbace ovaj opasan i štetan dokument.
Ako želite saznati više o reproduktivnom zdravlju i zdravlju majki u međunarodnom pravu i politikama, pogledajte WYA bijele knjige.
Izvor: wya.net
