U desetoj epizodi ciklusa Poezija (ponekad i proza) petkom predstavljamo mladu pjesnikinju Ružicu Eterović (Split, 1989.). Ružica je završila komparativnu književnost i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te pravo na Pravnom fakultetu u Splitu. Trenutno je na poslijediplomskom studiju znanosti o književnosti, pohađa glumački studio Kubus i članica je književnog kolektiva Prirok. U nastavku pročitajte njenu kratku priču Mogu li htjeti ići tamo?
Mogu li htjeti ići tamo?
Velika bijela pjena bezobzirno kipi i ponekad se čini da se više radi o stihiji nego o ljepoti, ukoliko ljepota po sebi nije prije svega stihija, a onda sve ostalo. Ako je pustiš, obuzet će te u središtu svega i neće biti mjesta za pregovore s ciljevima. Svaki dan on čini plavo drugačijim, reljef kojega sačinjava nikada nije potpuno isti. Sasvim je neobjašnjivo kako mu se samo tolerira ta nestalnost, više nego i jednom drugom biću.
Jer ovima što su slični njemu, i djeci pa i psima, pušta se da hoće samo za sebe, dogovoreno je da njihova nesvjesnost odiše šarmom, odlučeno je da trpanje u sebe bude izraz istinitog bivanja i da je njihovo neznanje u neznanju u neznanju, u nekom krugu koji sam oko sebe kruži i nalik je buhtli ili obrazu.
Ali ni njima se nije dozvolilo da vrše svoju volju u prostoru, neukrotivom i većem od ljudi. Njihov nekontrolirani smijeh barem uvijek padne na pod, u tlo, pod zemlju, dok ovaj, ovaj najčešće baulja po prostoru, a čak i kad je miran, on toliko teži da pritišće i moćnije od sebe.
A kakav je to tek nered – to prskanje, to zapljuskivanje, ući će mi kosu i nitko me neće doživljavati ozbiljno, ovlažit će mi kosti, smočit će mi planove more.
Preusmjerit će mi pogled, zalijepit će me za kamen, drugi će mi ljudi biti dragi, a dragi će mi ljudi biti daleko.
Lako se zalijepiti za lijeni kamen, posebno kad je sunce koje grije iznad i ne treba ti skrovište ili pokrivač te ispod pa nema zapreke da se obaviješ njime.
Želim znati – može li takav prizor biti dekor jednog čestitoga grada?