Kad biste upitali vaše prijatelje i poznanike o tome što im je važno u životu, zadovoljstvo vlastitim radom sigurno bi se našlo među odgovorima. Budući da većinu sati tjedno provodimo u nekoj aktivnosti, težimo baviti se onim što volimo. Bilo na poslu, studiju, u obitelji ili volonterskoj aktivnosti, svi mi volimo kvalitetno obaviti neki zadatak i za to primiti pohvale. To nam daje osjećaj poštovanja i uspjeha. Osjećaji napredovanja, uspješnosti i zadovoljstva tijekom posla utječu i na ostale aspekte naših života. No, pogledate li malo oko sebe, zamijetit ćete kako se ljudi sve više žale da su umorni, da sve više rade, a da sve manje toga stignu napraviti, ili barem imaju takav dojam. Od niza razloga koji su utjecali na takvu promjenu izdvojio bih ovaj: utjecaj razvoja tehnologije na shvaćanje čovjeka.
Posljednjih godina vidljiv je rast lošeg oblika perfekcionizma. Moderna tehnologija navikla nas je da je svaka naša želja brzo (ako ne, i trenutno) ostvariva. Uz sve pozitivne pomake koje su došle s njom, kao što su efektivno izvođenje zadataka i dostupnost informacija, vidljive su i negativne posljedice, posebice na mlade. Neracionalna očekivanja mladih prema akademskom i profesionalnom uspjehu, izgledu, osobnim financijama i društvenom uspjehu uzrokuju sve veći rast anksioznosti i depresije. Navikli smo da stroj neki posao napravi bez greške i s vremenom se to prelilo na naša očekivanja prema čovjeku.
Iako je perfekcionizam u malim dozama dobar, pa i poželjan, u slučaju pretjerivanja dovodi do paraliziranosti, osjećaja straha od zadatka, stagnacije i depresije zbog samonametnutog osjećaja nekompetencije. Ljudi koji žive na takav način postaju opsjednuti vlastitim rezultatima jer pokušavaju dobiti odobravanje i potvrditi vlastitu vrijednost kroz nizanje savršeno obavljenih poslova. Istraživanje na 41.000 studenata iz SAD-a, Kanade i Velike Britanije, u razdoblju od 1989. do 2016. godine, pokazalo je velik rast perfekcionizma među mladima. Promatranja su bila usmjerena na tri aspekta nametanja perfekcionizma; samonametnuti perfekcionizam, onaj nametnut drugima i društveno uvjetovan perfekcionizam. Sva tri oblika povećali su se za statistički značajan iznos, što znači da su mladi sve zahtjevniji prema sebi i ostalima i da smatraju kako je društvo zahtjevnije prema njima. Najupečatljivije je što je porast društveno uvjetovanog perfekcionizma dvostruko veći u odnosu na ostale.
Neki od uzroka porasta perfekcionizma koji vodi do depresije i anksioznosti među mladima mogu se potražiti na društvenim mrežama i u medijima. Društvene mreže, na kojima možemo većinom vidjeti samo osmijehe i uspjeh, nameću nam sliku da se samo nizanjem uspjeha i savršeno obavljenih poslova možemo smatrati uspješnima. Otvorite li (pretpostavljam da imate) vaš profil na nekoj od društvenih mreža, vjerojatno će većina objava biti o nekakvom poslovnom ili privatnom uspjehu. I potpuno je normalno da svaki od vaših prijatelja javno želi predstaviti samo uspješne stvari, a da nedoumice, strahove i padove čuva za privatnu sferu. Pridodajte k tome objave u kojima vaši prijatelji objave nešto mudro i objave u kojima dijele vijesti o nekim genijalcima ili iznimnim poslovnim uspjesima drugih ljudi i činit će vam se da velika većina ljudi samo niza uspjehe (a paradoksalno, stalno napominjemo kako ne idemo naprijed kao društvo, što pokazuje manjak zdrave samokritike i osobne odgovornosti pojedinca kao zaostatak iz prošlih vremena).
Samim time stvaramo sliku o genijalcima kao o redovitoj referenci, a ne kao najvećem dosegu; kako je vrijednost našeg rada (iskazana kroz plaću ili nešto drugo) vrijednost nas samih i kako je neuspjeh znak kako s nama nešto nije u redu. Samim time sve je veći broj ljudi koje je strah bilo što započeti jer nemaju jamstvo da će dobro obaviti posao. Strah od neuspjeha ih paralizira, a prokrastinacija im omogućuje da unutar svoje zone komfora odgađaju eventualan neuspjeh. Virtualni svijet koriste kao bijeg od vlastite nesigurnosti i uvjeravaju sami sebe da je divan i uspješan alter-ego kojeg su stvorili u tom virtualnom svijetu ono što će sigurno postati, ali eto samo da se još par stvari posloži. S druge strane, svjedoci smo sve većeg broja preambicioznih ljudi koji svo vrijeme žrtvuju na napredak u jednom vrlo uskom području profesije. Fleksibilno radno vrijeme i službeni mobiteli, laptopi i automobili su im sredstva kojima sami sebe podređuju i zarobljavaju u svijet posla, umjesto da im olakšaju život i učine ga jednostavnijim. Iako je većina velikana nekog područja dobar dio života upravo podredila kako bi postigli to što jesu, mnogo puta mogli smo pročitati kako su rekli da su često imali sumnje i neuspjehe. Uvijek smo pozvani davati najbolje od sebe, no ne moramo činiti ono što nam drugi govore da je najbolje za nas. Iako savjeti izrečeni u dobroj namjeri čovjeku pomažu u donijeti odluku, ona uvijek mora biti upravo njegova.
Postavlja se pitanje o tome kako funkcioniramo kao društvo, i na koji način takve usporedbe, koje su javne i česte, a ipak suptilne, djeluju na pojedinca. S jedne strane, sve je prisutnije zagovaranje stava kako ne postoji ‘bolji’ i ‘lošiji’ pa se svaki kvalitativan sud smatra nepotrebnim, a, s druge, krećemo se u društvu koje velik naglasak stavlja na usporedbu i rangiranje. Takvo okruženje nužno dovodi ljude u shizofreno okruženje, pa iako naizvan izgleda kao da svi prihvaćaju dogmu o deklariranju nečeg kao boljeg od nečeg drugog, ipak se iznova pokazuje kako nam je kvalitativan sud potreban kako bismo normalno funkcionirali. To je posebno vidljivo u školskom sustavu, u kojem je kao mišljenje kako su neka djeca naprosto nadarenija u nekim stvarima nametnuto kao tabu tema, pa imamo ogromnu većinu odlikaša; samim time biti odlikaš nema vrijednost koju je nekad imalo.
Mislim da je dio rješenja u tome da shvatimo kako nešto zaista može biti bolje od nečeg drugog, no i da uzimamo u obzir kako tada gledamo na stvari s jednog aspekta. Kad bismo to ‘nešto’ prenijeli u ‘netko’, znači da kvalitativnim sudom gledamo samo jedan aspekt cjelokupne osobe. Primjerice, neki sveučilišni profesor može biti bolji znanstvenik od drugog, no ovaj drugi može biti mnogo bolji nastavnik. Osobno smatram da je u ovom slučaju naš sveučilišni sustav loše posložen ,jer mnogo više vrednuje znanstvenu komponentu od nastavne, možda zbog toga jer je lakše kvantitativno mjerljiva.
Kako bismo se oslobodili tereta koji si namećemo, prvo je potrebno shvatiti kako neuspjeh nije sramotan. On jednostavno znači kako smo zaista nešto započeli raditi, a nismo samo pasivno čekali. Ako na neki izazov umjesto kao na priliku da u nečemu ne uspijemo gledamo kao na priliku da nešto postignemo i/ili naučimo, otkrit ćemo da smo se riješili velikog dijela stresa i uzaludnog troška energije. Shvatimo li da nas neuspjeh neće prokazati kao lakomislene ili neuspješne, nego nam može dati vrijedno znanje i iskustvo za daljnje djelovanje, s više ćemo poleta napredovati u onom što radimo. Bitno je da međusobno surađujemo i pomažemo jedni drugima, i tako promoviramo kulturu slobode za izvrsnost.
Šimun Lončarević