“Ne diraj moje krugove.” – slavne su riječi grčkog matematičara Arhimeda poznatog, također, po ležernom trčanju gradom nakon kupanja, iako pretpostavljam da se nakon tog trčanja opet morao okupati. Smatram da je on jedan o prvih ljudi koji je otkrio toplu vodu, ali moguće je da griješim. Arhimed, koliko god davno živio, aktualan je i danas. Arhimed je prva osoba koja je svoje shower thoughts uklesala u kamen povijesti.
Svjesni smo senzacionalizma, mamaca za klikove (clickbait) u medijima koji su rak rana modernog novinarstva čiji se ideal traženja istine iskvario u ideju gollumoida koji trčeći po gradu viče: “Sjedio sam na panju, čuvajući krdo, kada se dogodilo nešto što nećete vjerovati”, umjesto da samo poviče: “Vuk, vuk!”.
Prvenstveno moramo sebe definirati kao pripadnike hyperlink generacije, što u većini slučajeva jest istina. Većina naših informacija dolazi u obliku kratkih vijesti ili reportaža kroz koje prođemo tražeći podebljane riječi ili poveznice. Mediji nam unaprijed određuju na što da obratimo pozornost. Ovog sam problema postao svjestan tek nakon što sam pročitao knjigu Plitko: Što Internet čini našem mozgu autora Nicholasa Carra, koju toplo preporučam. Knjigama nije svojstveno da ad hoc stavljaju jedan pojam ispred drugih podebljavajući ga kako bi se ljudima zadržala pažnja na njemu. Do određenih zaključaka čitajući knjige dolazimo kritičkim umom, razmišljanjem, jer je preduvjet shvaćanja nove rečenice rečenica koja joj prethodi. Osim ako je to prva rečenica u knjizi ili poglavlju, ali sada cjepidlačim. Za kritički um preduvjet je duboko razmišljanje, koncentriranost, nerastresenost što je postalo luksuz postmodernog doba.
Kako je Arhimed poznat po izjavi heureka, sad možemo reći da unatoč lakšem prikupljanju važnih informacija prevladava kultura antiheureke. Krugovi koje ne smijemo dirati oni su koji na slikama i u vijestima određuju naše mnijenje i naš način mišljenja. Zašto bismo o ičemu razmišljali, zašto bismo u išta dublje ponirali kad je već netko dao svoj osvrt na temu ili predodredio što je bitno, ako je u članku sadržana cjelovita priča, no to je preoptimistična misao kada se govori o jednoumlju i političkom opredjeljenju u medijima.
Nisam pobornik teorije zavjera, više sam pobornik teorije o moralnoj entropiji kada se radi o novcu. Vlasnici medija odlučili su zaraditi više novca, a novinari, slagali se s njima ili ne, moraju napraviti svoj posao. S druge strane, iskorištava se prirodna ljudska znatiželja i izvrće se u statistiku koja opravdava velike iznose utrošene na reklame i kampanje. Kako ćemo prikupiti više ljudi kako bismo opravdali svoj status? Stavi mamac, pripremi mentalnu sačekušu i u 200 riječi nemoj ništa napisati. Ili iskoristi hipersenzibilnost mladih ljudi na to kako više brinuti o dva kvadratna centimetra celulita na trenutno trendseterskoj glumici, umjesto da cijevi svojih kognitivnih pištolja upere u zaista bitne društvene probleme.
Veoma jednostavan recept. To nije problem ako se događa godinu dana, to postaje ozbiljnim problemom kada se čitava generacija odgoji na principu upiranja prstom u “važnu stvar” od strane “autoriteta”, a ta je “važna stvar” komad krpe, čudna slika ili izjava, a ne univerzalna istina koja je mjerodavna u životu. Nije čak bitno više razumski objasniti, već je bitan osjećaj, praćenje trendova i povođenje za masom.
Život je prekratak za dvije stvari: čitati plitke informacije koje nam ne oplemenjuju život i za naučiti mandarinski. 干杯!
Marko Ivković
