Često čujem da bi Hrvatska trebala raditi na tome da zadrži svoje mlade ljude, pogotovo one visoko obrazovane. Ja mislim da mlade treba pustiti da odu van, da napuste Hrvatsku. Ma što, neka idu glavom bez obzira. Neka idu van, neka se udalje od svakodnevice u Lijepoj našoj pa će vidjeti zašto našu zovemo lijepom. Ljepota se najčešće bolje prepoznaje s odmakom, a za mnoge od nas, jedino s odmakom s par kilometara i dalekozorom. Dok nam je nešto pred nosom, vidimo površinu, a ne vidimo srž. Jer srž je u dubini, a dubina se vidi kad se odmaknemo i pogledamo stvarnost novim očima. Možda su to i jedine ispravne oči, tko zna.
Trebalo bi, dakle, mlade ljude pustiti da odu i da otpuste iz srca sve to što ih u Hrvatskoj brine, muči, ugnjetava. Svijet treba otpustiti i na neko vrijeme maknuti se od njega, kako bismo se mogli u njega vratiti i voljeti ga takvog nesavršenog slobodnim srcem. A osim što je nesavršen, on je i nedovršen. Tako i naša Hrvatska, puno je nesavršena, a još više nedovršena. A tko će ju dovršavati nego mi, zar će Austrijanac doći i učiniti od nje raj na zemlji?
Nedovršenost je u mojim očima ujedno i nekakva savršenost. Savršenost jer otvara bezbrojne mogućnosti kreativnog dovršavanja. Knjigu koja je do pola napisana, možeš nadopisati na bezbroj različitih načina, sve savršenijih i zanimljivijih od prethodnog. No, trebamo se naučiti pisati kreativno i kvalitetno. Tko škraba po papiru, taj ne piše.
Lijepo pisanje je vrlina koja se razvija. Odlazak van na godinu, dvije, tri, čini dobro i mladom čovjeku i Hrvatskoj. Vani se doista može razviti kompetencije, napredovati profesionalno, proširiti mrežu kontakata, a i zaraditi malo više nego kod nas. Sve to je kapital koji jača čovjeka i čini ga sposobnijim za dovršavanje knjige o Hrvatskoj.
A što ako se osoba ne vrati? Ništa, Hrvatska jednako treba i vanjske amabasadore i unutarnje graditelje. Ako zaista postoji nešto dobro u Hrvatskoj, mi to dobro ne možemo zadržavati samo za sebe, nego ga moramo razdati svijetu. Svaka zajednica živi od misije, od donošenja vlastitog dobra drugima. Zatvaranje u sebe donosi umiranje. Ako je sposoban, vrijedan i kvalitetan čovjek, on vani i promovira Hrvatsku. A kad se vrati donosi joj dodanu vrijednost, dovršava ju na noviji i kvalitetniji način nego prije. U mojoj organizaciji, od Bruxellesa do New Yorka, preko Beiruta i Nairobija, do Manile i Mexico City-ja, svi znaju za Hrvatsku. A znaju jer mladi i kvalitetni Hrvati rade dobre i kvalitetne stvari.
Treba, dakle, otići van radi znanja i iskustva, a i radi – što bi se ono reklo – „čeličenja“. Vani je često pustinja i boravak u njoj jača naše sposobnosti. Ujedno, boravak u pustinji čini da jače cijenimo zelenilo koje Hrvatska ima. Nema sumnje, mnoge stvari vani funkcioniraju bolje nego u Hrvatskoj.
Ako hoćeš uređeni socijalni sustav, gdje nema čekanja kod doktora i škola koje prokišnjavaju, gdje svaki najmodavac potpisuje ugovor i vlakovi ne kasne, odi na sjeverozapad Europe. Ipak, na kraju dana shvatiš da je uređen socijalni sustav bitan, ali nije ono što čovjeka najviše brine u životu. Pogotovo zato što da bi sustav funkcionirao, moraš i sam poslati masu papira, platiti puno računa i poreza, progutati mnogo birokracije. Na kraju ti bude uredu ako i prehodaš gripu i ne odeš kod doktora.
Ovo sve ne kažem da bih umanjio probleme kod nas. Ako mlad čovjek nema posla, nema potporu obitelji ili zajednice i trenutno nema kompetencija da si sam stvori posao, on mora negdje i od nečega preživjeti. Korupcija u javnom sektoru, spora administracija, nerazvijena poljoprivreda, visok javni dug – sve to i mnogo drugoga stoji.
No, da se ne zavaravamo, problema ima i vani. Možda drukčijih, ali ih ima. Imaš već plaću, ali radiš dulje; imaš uređeniji sustav, ali lošije međuljudske odnose; imaš više kontakata, ali manje prijatelja; više materije, manje duha. Nećeš sa sustavom slaviti rođendan, ni s kontaktima pričati o obitelji i onom što si baš jučer razmišljao prije spavanja.
Tako počneš cijeniti sve ono materijalno i još više nematerijalno što sačinjava kulturu: jezik, običaje, moral, povijest, ustajanje bakama u tramvaju, kulenovu seku i Vegetu, zajedničke snove i zajednička žaljenja. Postaneš svjestan da je čovjeku nekako najugodnije živjeti u vlastitoj kulturi. Može on i vani, ali doma je ljepše. Jedna meni vrlo bliska osoba koja se bavi psihološkim savjetovanjem u stranoj zemlji, kaže da u pravilu svim Hrvatima koji joj dolaze nedostaje Hrvatska.
Tko zna, možda psiholozi izume dijagnozu kulturalne depresije, kulturschmerz-a za domovinom.Na kraju i shvatiš da gdje god došao bit će neke nesavršenosti, nekog kaosa, neke duboke pogrešnosti. Tako je to u ovoj dolini suza. A kad čovjek napravi račun sa samim sobom, shvati da nešto od toga mora popravljati. Čovjek je biće koje popravlja. Tko ne popravlja, umire. Moraš uzeti neku stvar, reći joj „ti si moja“ i popravljati ju. Ne svaku drugu, nego baš tu koja je tvoja. A tko će Lijepoj Našoj reći „ti si moja“, ako nećemo mi koje je rodila? Tko će popraviti Hrvatsku, ako nećemo sami?
Hrvoje Vargić
