Demografi predviđaju, ako se ovakav trend nastavi, da će u Hrvatskoj 2050. g. živjeti tek oko 3 milijuna stanovnika. Osim što Hrvatska gubi stanovnike iseljavanjem, gubi i time što se mladi ljudi koji ostaju sve teže odlučuju na roditeljstvo i na stvaranje obitelji. Pošto sam u svojim aktivnostima uglavnom okružena mladim ljudima, iskoristila sam to da ih pitam o razmišljanjima o stvaranju obitelji i razlozima koji im unose nesigurnost i koji ih koče da se odluče na taj korak. Postavljeno pitanje bilo je: ”Čime ste najviše nezadovoljni što se tiče funkcioniranja u našoj državi i što bi za vas bila velika promjena na bolje?“
Uglavnom su se ponavljala 4 odgovora, odnosno razloga, a to su:
1. NEDOSTATAK POSLA/STRUČNO OSPOSOBLJAVANJE
Prvo i najvažnije je osigurati mladima financijsku neovisnost nakon školovanja. Problem su česti ugovori na određeno, koji su čak postali i pravilo. Čovjek koji mora svako dva-tri mjeseca tražiti novi posao i strepiti hoće li mu se ugovor produžiti, sigurno nema volje planirati proširenje obitelji ako je i sam primoran možda ovisiti o pomoći svojih roditelja i opet tražiti novi posao.
Što se tiče stručnog osposobljavanja, mjera je pozitivna utoliko što je određenom broju mladih ljudi ipak kasnije osigurala posao i tu prvu godinu iskustva, međutim, iznos koji se prima ne dozvoljava nikakvo osamostaljivanje jer jednostavna računica pokazuje da taj iznos pokriva stanarinu i režije, a za ostale potrebe opet ovisite o roditeljima. Interes mladih za mjeru stručnog osposobljavanja s godinama opada, a jasno je i zašto.
2. PRAVNA (NE)SIGURNOST I SPORO SUDSTVO
Što se pravde tiče, mladi ljudi gledaju kako nasilno privodite baku koja je prešla na crvenom, a čovjeka koji je usmrtio četvero ljudi za volanom puštate da slobodno šeta, i što je još strašnije – da vozi, jer je sinkopa valjda razumno opravdanje. Od silnih višemilijunskih afera vezanih za državni proračun – tko je osuđen? Samo Čobanković da guli krumpire.
Svi se čude aferi Agrokor. Čemu se čuditi? Todorić je samo radio onoliko koliko su mu država i institucije dopuštale. Žalosno je što više na spomen hobotnice nitko ne pomisli na onu ispod peke, dok negdje uživate na dalmatinskom suncu, nego na onu korupcijsku kojoj kraja nema, a očito je svoje krake proširila i na sudstvo. Ovih dana imamo najsvježiji primjerak na portalima. Tko takvim pojedincima daje osjećaj moći i slobode nego loše hrvatsko pravosuđe i hrvatski zakoni. Mali čovjek strepi, a ”šerifi” rade što žele jer znaju da za to neće biti kažnjeni, a ako se ikad prepadnu da će biti kažnjeni, samo iznesu ”sinkopa” ili ”ne sjećam se” obranu i oslobodili su se sumnje i krivnje. Još će se sudovi početi ispričavati što su ih gnjavili da dolaze na ročišta.
Sudski procesi traju vječno, pored silnih pravnika i sudaca, pravda se čeka čak i desetljećima kad vam više i nije do pravde, ako ste uopće još i živi. U saboru već godinama nema nekog sposobnog i voljnog da taj problem riješi. Ako mladi ljudi govore da im je muka od našeg pravnog sustava i (ne)pravde, o kakvoj budućnosti države uopće pričamo?
3. BIROKRACIJA
Imamo ideje, imamo volju, pa gdje je onda zapelo? Vjerojatno na nekom šalteru. Papiri, papiri i još malo papira. Ljudi žele otvarati firme, zapošljavati ljude, a moraju gubiti vrijeme i živce na beskonačnu papirologiju. U 21.stoljeću, gdje nema toga što tehnologija ne može, mi još uvijek stojimo u redovima, čekajući da nas vrate po samo još jedan papir. Predsjednica nam viče da Hrvatska može biti bogata i prosperitetna država. Može. Al’ nek’ stane u red i donese još samo jedan papir.
4. OBRAZOVNI SUSTAV
Vremenima se treba prilagođavati, a mi još uvijek imamo zastarjeli obrazovni sustav koji nas uči bubati napamet hrpu nepotrebnih informacija, umjesto da nas uči razmišljati i adekvatno pripremi za tržište rada. O informatici kao obveznom predmetu još uvijek raspravljamo, dok u srednjoj školi učimo ”kako upaliti računalo”.
Upisne kvote i potrebe tržišta rada su neusklađene. Srednjoškolce se dovoljno ne educira i ne informira o deficitarnim i suficitarnim zanimanjima. Škole nazivate ”ODGOJNO-obrazovne ustanove”, a građanski i spolni odgoj su tabu teme, pa škola svoju odgojnu ulogu valjda zadovolji činjenicom da učenici kažu ”dobar dan” kad profesor uđe. Dok god imamo obrazovni sustav koji ne otkriva talente, ne potiče uspjeh i ne ide u korak s vremenom, nećemo ići naprijed jer je dobar obrazovni sustav osnova svakog napretka države u cjelini.
I da zaključim. Iznenađena sam izjavom demografa koji je rekao da probleme nataliteta treba riješiti državni vrh jer se na lokalnoj razini ne može učiniti ništa. Ne slažem se s tom izjavom jer državni vrh i ministarstva ne mogu znati sve probleme na najnižim razinama uprave. Aktivizmom i promjenom svoje okoline i mjesta u kojem boravite direktno mijenjate i kvalitetu života u Hrvatskoj općenito. Dužni smo kao pojedinci uočavati probleme u lokalnoj zajednici, prijavljivati ih nadležnima, te nuditi rješenja i biti uporni dok se ne riješe. Apatija sigurno nije rješenje, niti će itko drugi obaviti vašu dužnost djelovanja osim vas. Vlada bi napokon trebala provesti neku od većih reformi, a ne samo kozmetičke preinake da bi ljudi stekli dojam da se nešto radi. Stranke silno žele na vlast, nude ideje i rješenja, onda dođu na vlast, ne naprave ništa, pa pred nove izbore kukaju kako su im 4 godine bile malo da bi se išta veće napravilo i tako već 25 godina. Zar nije dosta ustaša-partizan rasprava u saboru, vaše nekulture i međusobnog vrijeđanja kojim prikrivate svoje neznanje i nesposobnost? Vrijeme je da shvatite da vremena za takve stvari više nemate. Nikoga ne zanima gdje ste vi bili prije 25 godina, zanima nas samo u kakvoj državi živimo sada i u kakvoj želimo živjeti sve nadolazeće godine.
Iva Barbir
