Djeca i mladi danas su kao i uvijek najranjivije skupine u društvu zbog svoje podložnosti raznim utjecajima i neuvježbanosti za kritičko vrednovanje raznih sadržaja koji su im lako dostupni, privlačni i zanimljivi te njihova upotreba ne iziskuje nikakav napor.
Nije ništa neobično da u današnje doba nešto manje od 100 % djece dnevno provodi više od sat vremena na internetu. Prema istraživanju britanske agencije za ispitivanje tržišta Childwise provedenom 2015. djeca od 5 do 16 godine provedu otprilike šest i pol sati dnevno ispred raznih ekrana pri čemu su dječaci u značajnoj većini.[1] Društvo sporije, ali ipak sve odlučnije raznim organiziranim inicijativama i neformalnim edukacijama podiže svijest o važnosti ozbiljnog učenja kako kritički pristupati medijma osobito u obiteljima čija su djeca redovito izložena medijskim sadržajima. Svjetli primjer u Hrvatskoj je Društvo za medijsku i komunikacijsku kulturu koje već sedam godina kontinuirano provode aktivnosti koje doprinose sustavnoj edukaciji o medijima i utjecaju koji imaju na čovjeka i društvo u cjelini. Pornografija je samo jedan od oblika sadržaja koje višestruko utječu na karakter konzumenata odnosno na razvoj njihovih vrijednosti, stavova, vjerovanja i ponašanja.
Nedavna studija „Wellcome Trust“ koju su proveli znanstvenici psihijatri sa Sveučilišta u Cambridgeu pokazala je kako je kompulzivno seksualno ponašanje češće kod onih osoba koje su gledanju pornografskih sadržaja bili izloženi u ranim godinama. K tome, promjene koje u mozgu nastaju uslijed dugotrajnog gledanja pornografije slične su onima koje nastaju kod ovisnika o drogi. Iako znanstvenici naglašavaju kako ovi rezultati ne dokazuju niti da su osobe nad kojima je spomenuto istraživanje provedeno ovisnici o pornografiji niti da pornografija sama po sebi izaziva ovisnost, mnogo značajnija od povezanosti s ovisnostima o drogama je druga činjenica; izlaganje pornografije često vodi do desenzitizacije, fenomena koji se često spominje u psihološkom savjetovanju osoba koje konzumiraju pornografiju.
Desenzitizacija ili smanjena osjetljivost dovodi do iskrivljenog pogleda na stvarnost, a s vremenom i do veće tolerancije prema abnormalnim seksualnim ponašanjima koja su prije izazivala gađenje i odbojnost kod istog tog gledatelja. Ako se uzme u obzir da navika gledanja pornografije izaziva traženje uvijek ‘snažnijih’ doza stimulativnog sadržaja, razumljivo je odakle dolazi opisano ‘otupljivanje’. Otupljivanje i iskrivljena slika stvarnosti u konačnici dovode do toga da se osobe percipira kao objekte reducirane na jedan aspekt njihove čovječnosti, onaj tjelesni, otuđene od vlastitog dostojanstva. U posebnom riziku od takvog doživljaja stvarnosti su djeca čija je kognitivna sposobnost razlikovanja realnosti od fantazije neurološki i psihički u procesu sazrijevanja.[2]
Trenutna Direktiva o audiovizualnim medijskim uslugama Europske unije (koja osim redovnih televizijskih programa regulira i servise koji omogućuju gledanje emisija na zahtjev poput kanala Netflix i Youtube) eksplicitno zabranjuje emitiranje programa koji sadrže pornografiju i previše nepotrebnog nasilja. Međutim, novi prijedlog Europske komisije ublažio bi tu zabranu dopuštajući televizijama emitiranje tih sadržaja sve dok su pod enkripcijom ili roditeljskom kontrolom.
Djeca digitalnog doba primaju informacije na potpuno drugačiji način od prijašnjih generacija, internet je središnji dio njihovog života i, prema spomenutom istraživanju Childwisea, malo je informacija ili sadržaja koji oni ne mogu pronaći. Internet daje djeci mnogo više slobode da istražuju vlastite interese nego što im to pružaju drugi formati, primjerice, televizija. Zapravo, kod djece se nije promijenila navika gledanja televizije nego način na koji ju gledaju; kanal YouTube najpopularniji je servis koji omogućuje gledanje TV emisija na zahtjev, a posljednjih godina sve veću popularnost dobivaju i druge slične platforme poput Netflixa. U svjetlu navedenih podataka i činjenice da je ovdašnja generacija djece informatički pismenija od većine roditelja postavlja se pitanje koliko je vjerojatno da će roditeljska kontrola biti dovoljno pouzdana metoda u osiguravanju od izlaganja štetnim sadržajima. Može li se, u svijetu u kojem se promjene događaju preko noći, očekivati da će roditelji u svakom trenutku biti opremljeni potrebnim alatima da zaštite svoju djecu od svih opasnosti koje im prijete u neograničenim prostranstvima interneta?
Europska unija potiče razvijanje medijske pismenosti u velikom broju projekata koje se provode na nacionalnim razinama čime pokazuje prepoznavanje da je roditeljima i odgojiteljima potrebna pomoć u nošenju s ovim golemim izazovom. Međutim, ako se istovremeno ne potiče davatelje audiovizualnih usluga na proizvodnju kvalitetnih multimedijskih sadržaja koje će proaktivno djelovati na zaštitu najmlađih (što je, primjerice, jedna od preporuka Hrvatskog sabora[3]) već se, naprotiv, smanjuju restrikcije na emitiranje štetnih programa koji očito degradiraju čovjeka i promoviraju stavove koji negiraju ljudsko dostojanstvo svake osobe, donositelji odluka stvaraju i potiču dvostruka mjerila.
Zbog takve nedosljednosti i neodlučnosti u jasnom postavljanju prema štetnim medijskim sadržajima koji nerijetko uzrokuju spomenutu desenzitizaciju, programi prevencije nasilja i nepoželjnog ponašanja kod djece i mladih neće imati puno uspjeha.
Tamara Bodor
[1] http://www.bbc.com/news/technology-32067158
[2] https://www.wya.net/op-ed/exposure-of-children-to-pornography/
[3] http://dijete.hr/attachments/1808_PREPORUKE%20ZA%20TEMATSKU%20SJEDNICU.pdf
