U šestoj epizodi ciklusa Poezija petkom predstavljamo dvoje mladih pjesnika iz književnog kolektiva Prirok. Priročani se sastaju svaka dva tjedna na radionicama koje svaki put uključuju drukčiji zadatak (čitateljski ili spisateljski). Zadatak za ovaj tjedan bio je napisati pjesmu u prozi.
Marina Katinić (Zagreb, 1984.) završila je studij filozofije te hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskome fakultetu. Apsolvirala je Sustavni studij duhovnosti u organizaciji Hrvatske karmelske provincije sv. oca Josipa, a 2008. godine upisuje doktorski studij filozofije s težištem proučavanja na bioetici i filozofiji odgoja. Dosad je objavila zbirke pjesama Kriptopis bijelog u procijepu zemlje (2013.) i Ptica na ušću smoga (Nagrada Anđelko Novaković 2015.). Upravo Marininom pjesmom Bilanca započeli smo ciklus Poezija petkom.
MIROVNI POSTUPAK
Ja se sa svijetom ne volim jagmiti. Kad se ne slažemo, maknem se od njega i izgradim nov svijet. Na brzinu, rukama ljepljivim od kopanja po staklenki pekmeza. Od pijeska začas nov svijet složim. Što je više neslaganja, više je želje za gradnjom. I evo; arkade novih svjetova uzdižu se niz žal… Ako postanu prkosljivi, zamijenit ćemo ih svijetom drugačijeg oblika i boje. Ako se uzjogune, ostat će udaljeni kao i mirijade svijetova prije njih. Mirovni postupak vječno se ponavlja, oponašajući svemirske posade. Evo me kako koračam mimo arkada: ja, demijuržica lukova i kula.
Marina Katinić
Luka Tripalo (Zagreb, 1994.) studira farmaciju na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu u Zagrebu. Dobitnik je nagrade na 49. Šimićevim susretima za zbirku Theta (2012.) te Hrvatske književne nagrade Grada Karlovca za mlade pjesnike Zdravko Pucak za zbirku Podina (2013.). Član je Društva hrvatskih književnika i pokretač književnog kolektiva Prirok.
SOBE, RUKE, PRAŠNICE
Dok sjediš za svojim samotnim stolom u svakoj od soba svijeta, netko progovara: nazdravlje; ti dižeš plahu glavu, razgledaš: nije li to zrak, nisu li police, nisi li se sam učinio čuti nešto ponad škripe svojih ruku; i kada već pogneš unezvijerenu glavu, ugledaš ljude gdje sjede za svojim samotnim stolovima u svakoj od soba svijeta; za leđima svakome netko, sav od golemih ruku, prosipa pelud po zraku, po policama; od te peludi ruka ti se namah vine, gorda kao da nije od tijela, dok netko, sada već tvojim glasom, izgovara: nazdravlje!
Luka Tripalo
