Svjetski dan knjige i autorskih prava obilježava se 23. travnja. Odabran je taj datum jer ima simboličnu narav. Na taj dan, 1616. godine, su preminuli velikani svjetske književnosti – Miguel de Cervantes i William Shakespeare. Ujedno se tog dana slavi i sveti Juraj kada se po katalonskoj tradiciji darivaju knjige i ruže. Odluku o obilježavanju Svjetskog dana knjige i autorskih prava donio je UNESCO na svojoj Općoj konferenciji u Parizu 1995. godine.
Budući da su ovim datumom združene knjige i autorska prava, prigodno bi bilo da se nešto kaže o figuri autora tijekom razvijanja književnosti. Njegov položaj nije uvijek bio jednak i povoljan, štoviše, došlo je do velikih promjena od početnog poimanja autora u usmenoj književnosti pa do druge polovice 20. stoljeća, a da ne spominjemo suvremeno doba.
Tijekom razdoblja usmene književnosti, budući da književna djela nisu bila nigdje zapisana, utvrđivanje autorstva bilo je poprillično otežano. Tekstovi su se uglavnom prenosili usmenom predajom. Takvi postupci omogućavali su da tekst bude živa tvar, otvorena za proširivanje ili reduciranje. Moglo bi se reći da je svaki recitator bio u neku ruku autor jer je znao mijenjati naučen tekst i prilagođavati ga publici koja ga je slušala. Antička književnost radi pomak u pripisivanju važnosti autora u odnosu na usmenu književnost. O figuri autora počinje se teorijski promišljati. Tako Aristotel u svojoj Poetici daje smjernice kako biti dobar pjesnik. Autor je u vremenu antike imao određenu moć, stvarao je umjetnost i bilo je važno na koji način će ju uobličiti.
Uloga autora i autorstva potvrđuje se u 18. stoljeću kada se autor promatra kao samostalna stvaralačka individua, a također se donosi i zakonski okvir kojim se željelo spriječiti samoinicijativno interveniranje i mijenjanje napisanog djela. Razdoblje romantizma početak je zagovaranja individualnosti i genijalnosti autora. Izražava svoje osjećaje, ponire u sebe, koristi se maštom i ne piše više na zahtjev izvanjskih čimbenika (Crkva, vladari, država itd.), nego zbog potrebe umjetničkog izražavanja. Pojavom realizma došlo je do povezivanja života i umjetnosti. Književni kritičari nerijetko su se fokusirali na autorov život, njegovu biografiju, sredinu i društvene okolnosti, a manje na samo djelo. Autori stvaraju u bliskom doticaju s društvenim i političkim promjenama, daju kritiku i ukazuju na probleme. Ipak, realizam donosi i koncept profesionalnog bavljenja književnošću. Najpoznatiji primjer vjerojatno je onaj Honoréa de Balzaca, koji se smatra prvim modernim profesionalnim piscem. Modernizam ponovno naglašava autonomiju umjetnosti i autora, oslanjanjući se na romantičarske postavke. Međutim, sve više dolazi do odmicanja od empirijskog autora i priklanjanje ideji implicitnog autora, čime djelo dobiva na estetskoj vrijednosti.
Svjedoci smo vremena u kojem je dostupnost pisanoj riječi sve veća i zato je opasnost njezinog neispravnog korištenja u porastu. Internet nam nudi mogućnost beskonačnog kopiranja, prepisivanja i citiranja. Bitno je pritom ne kititi se tuđim perjem i naznačiti čije riječi preuzimamo, ako ih preuzimamo. Naposlijetku, kako je ono rekao slavni naš izumitelj Nikola Tesla: „Ne žalim što su drugi pokrali moje ideje. Žalim što nemaju svoje.”
Valja napomenuti da pojam autora, u smislu u kojem se javio krajem srednjeg vijeka i u renesansi, ne postoji kao ideja u razdoblju antike. Srednji vijek u prvi plan stavlja pojam auctora. Auctor je bio pisac koji je uživao prestiž, njemu se gotovo dogmatski vjerovalo. Auctorom nikako nije mogao biti pisac koji je stvarao na narodnom jeziku. Srednjovjekovni autori većinom su bili anonimni, nisu potpisivali svoje tekstove jer je naglasak bio na kolektivu, na tradiciji i iscrpnom iščitavanju Biblije, antičkih pisaca (koji su imali status auctora) i ostalih autoriteta. U kasnom srednjem vijeku više se prostora daje i književnosti na narodnim jezicima (dotad se pisalo pretežito na latinskom jeziku), a jedan od glavnih i najvažnijih predstavnika vernakularne književnosti je Dante Alighieri.
