Sam se izraz „ljudska prava“ očito odnosi na čovjeka i da se pod „pravima“ može misliti samo na ona koja pripadaju čovjekovoj biti. To je ono što nije uzgredno, što ne dolazi i odlazi prolaskom vremena i pojavljivanjem i nestajanjem moda i stilova i sistema. To mora biti nešto što pripada čovjeku kao takvom. – Charles Malik
1985. godine Međunarodna mreža priziva savjesti odlučuje 15. svibnja obilježiti kao Međunarodni dan priziva savjesti. Cilj tog obilježavanja je podizanje svijesti na svjetskoj razini o važnosti priziva savjesti kao temeljnog ljudskog prava na slobodu savjesti i slobodu mišljenja.
Priziv (prigovor) savjesti tema je mnogih polemika i rasprava u današnjem društvu. Kao pravni institut kakvog ga danas poznajemo, priziv savjesti uspostavljen je u 20. stoljeću, a kao temelj za uspostavu poslužila su Nürnberška suđenja nacistima nakon II. svjetskog rata. Tamo je međunarodnopravna komisija ustvrdila kako „činjenica da je osoba slijedila naredbe svoje Vlade i nadređenih, ne oslobađa tu osobu od odgovornosti koju ima unutar međunarodnog prava, s obzirom na to da je moralni izbor toj osobi bio moguć.”
Što o prizivu savjesti govore međunarodni dokumenti?
Opća je skupština UN-a nedugo nakon suđenja u Nürnbergu pretočila zaključke suđenja u Opću deklaraciju o ljudskim pravima 1948. godine koja u čl. 18. govori da svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti.
(Europska) Konvencija o ljudskim pravima i temeljnim slobodama koja je obvezujuća, dvije godine kasnije gotovo je identično ponovila tu istu odredbu u čl. 9., dok se ista odredba spominje i u čl. 18. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
Slično mišljenje možemo pročitati i u Rezoluciji 1763 Vijeća Europe iz 2010. godine koja u svojem prvom odlomku izričito brani bilo kakvu vrstu diskriminacije prema liječniku ili prema ustanovi koja odluči ne vršiti pobačaje ili eutanaziju. Poziva sve države članice da priznaju pravo na priziv savjesti i da ga sukladno tim reguliraju u svoja nacionalna zakonodavstva. Od europskih država, velika većina pravo na priziv savjesti ima potvrđeno u svojim zakonodavstvima, a među prvima su to učinile Velika Britanija 1967. godine te Francuska 1975. godine u vrijeme kada su legalizacijom pobačaja stvorili protutežu kako liječnici ne bi bili obvezni provoditi pobačaje ako je to u sukobu s njihovim moralnim i vjerskim načelima.
Nacionalno zakonodavstvo o prizivu savjesti
Ustav Republike Hrvatske (dalje: Ustav) spominje prigovor savjesti u čl. 47., no to se odnosi na pravo u vojničkoj službi. Osim toga, Ustav ponavlja odredbu iz Opće deklaracije o ljudskim pravima u čl. 40. u kojem kaže da se svakoj osobi jamči pravo na slobodu savjesti i vjeroispovijedi, a u čl. 17. zanimljivo kaže da čak Niti u slučaju neposredne opasnosti za opstanak države ne može se ograničiti primjena odredbi Ustava o pravu na život (…) te o slobodi misli, savjesti i vjeroispovijedi iz koje proizlazi pravo na priziv savjesti.
U hrvatskom zakonodavstvu priziv savjesti u području medicine javio se tek u 2003. godini kada je izašao novi Zakon o liječništvu koji u čl. 20. kaže da se Radi svojih etičkih, vjerskih ili moralnih nazora, odnosno uvjerenja liječnik ima pravo pozvati na priziv savjesti. Prema istom članku, liječnik je obvezan pravovremeno obavijestiti pacijenta da se poziva na priziv savjesti te ga uputiti drugom liječniku koji to pravo ne upotrebljava, te obavijestiti o tome svog nadređenog, odnosno poslodavca.
Na sličan način kao i gore spomenuti zakon konstruirani su i Zakon o dentalnoj medicini u čl. 26. te Zakon o sestrinstvu u čl. 3. koji apsolutno potvrđuju pravo na priziv savjesti prema kojem liječnik ima pravo odbiti sudjelovati u bilo kakvom tretmanu pacijenta ako se to ne slaže s njegovom savjesti, osim u slučaju kada bi izostanak trenutne njege rezultirao dugoročnim narušavanjem zdravlja pacijenta ili mu ugrožavao život. Pravo na priziv savjesti regulirano je i u postupku medicinski pomognute oplodnje u čl. 44. Zakona o medicinski pomognutoj oplodnji u kojem je sve medicinsko osoblje oslobođeno sudjelovati u postupku pomognute oplodnje ako se to krši s njihovim uvjerenjima.
Pravni slučajevi
U Republici Hrvatskoj je jedan od najpoznatijih slučajeva onaj primalje Jage Stojak koja je 2013. godine dobila otkaz sa svojeg radnog mjesta primalje u odjelu rodilišta kninske bolnice Hrvatski ponos jer je odbila sudjelovati u medicinskim zahvatima namjernog prekida trudnoće. Pravo na priziv savjesti u slučaju primalja nije zaštićeno zakonom, ali se zato spominje u Etičkom kodeksu primalja prema kojem nijedna primalja nije primorana sudjelovati u izvršavanju pobačaja. Slučaj je digao na noge cijelu državu, a Jaga Stojak je ubrzo vraćena na posao čim je inspekcija Ministarstva zdravstva utvrdila sve činjenice slučaja. Tadašnji ministar zdravstva Ranko Ostojić izjavio je: Priziv savjesti je nešto što je definitivno omogućeno svakome. , a u obranu primalje stao je i Ured za pučku pravobraniteljicu koji je utvrdio kako su prava primalje prekršena u ovom slučaju.
Kako društvo gleda na priziv savjesti?
Priziv savjesti kao fenomen postao je središtem zanimanja javnosti paralelno s izmjenom zakona o pobačaju. Često možemo čuti izjave da je problematično što priziv savjesti ima prednost nad pravom na pobačaj.
Liječnici koji se pozivaju na priziv savjesti česta su meta osude medija i javnosti. Glavni argumenti protivnika prava na priziv savjesti su da takav čin ugrožava prava žena, potiče broj ilegalnih pobačaja, očitava licemjerje većine liječnika koji u javnom zdravstvu odbijaju obaviti pobačaj, a to čine u privatnim klinikama i dr. Važno je naglasiti je da je za određene izjave, a posebno za izjavu da većina liječnika vrši pobačaje u privatnim klinikama, potrebno priložiti dokaze te jasno izjaviti tko točno to čini, isto kao što bi se tražilo za bilo koju drugu osudu ilegalnih radnji.
Kada se kaže da priziv savjesti ugrožava prava žena tada se misli na” pravo” žena na pobačaj. Ono što je bitno naglasiti je da se pojam “pravo” može razumjeti na razini nacionalnog zakonodavstva, a ne kao ljudsko pravo zaštićeno međunarodnopravnim sporazumima. Kada ispravno shvatimo “pravo na pobačaj” tada možemo uvidjeti da priziv savjesti ne ide protiv ljudskih prava.
Treba biti oprezan i kod izjave da priziv savjesti potiče rast ilegalnih pobačaja jer žene zbog nedostupnosti pobačaja u obližnjim bolnicama odlaze u privatne klinike, druge države, putuju nekoliko desetaka kilometara i slično. Zanimljivo je da se takve izjave ne stavljaju u kontekst nedostupnosti drugih medicinskih usluga (usluga jer je pobačaj usluga, a ne liječenje), primjerice dostupnosti uređaja za magnetsku rezonancu.
Ako se teži zaštiti ljudski život od začeća do prirodne smrti, onda je moralna dužnost osoba, protiv čije savjesti je ugrožavanje ljudskih života, da slobodnom voljom odbiju na izravan i neizravan način sudjelovati u takvim radnjama. Ako naše društvo njeguje slobodu i demokraciju, ako njeguje ljudski život, ako želi (p)ostati osjetljivo za nemoćne, onda je minimalan zahtjev pravo da se djeluje sukladno vlastitoj savjesti koja teži dobru za drugoga. Naša je zadaća očuvati priziv savjesti kao civilizacijsku stečevinu, kao ljudsko pravo i aktivno djelovati protiv klime u kojoj se ljudska prava relativiziraju i u kojem sloboda isključuje odgovornost.
Za detaljne proučavanje aspekta priziva savjesti preporučujem niz članaka autora Hrvoja Vargića.
