Ponešto o putovanjima i moje iskustvo Afrike

Marta Stanić | 7 min | 08.12.2019

Prilike za mlade
Kulturiranje
Aktivni građanin

U današnje vrijeme postalo je in voljeti putovati, pripremati se za putovanja, planirati ih, pričati o njima, u kojem god smislu biti putnik. I to je zapravo logično, svijet nam se pruža na dlanu, udaljenosti za koje bi nam, da ih prijeđemo, nekada trebali dani, danas je moguće proći autom za četiri sata. Putovanje u prekooceanske zemlje, koje je nekad značilo odlazak zauvijek, danas ljudi mogu raditi čisto poslovno, ujutro avionom krenuti i navečer se istim avionom vratiti. Sve u svemu svijet je postao manje mjesto, pristupačnije mjesto, a fotografije koje svatko može vidjeti iz svojeg doma na internetu i avanture o kojima može čitati potakle su ljudsku želju za iskustvom nečeg novog i drugačijeg od onog na što su navikli.

 

Putovanja općenito

Sama putovanja podijelila bih po vrsti i po količini ljudi s kojom se putuje. Po vrsti to bi bila turistička, avanturistička i posebna, a po količini samostalna, u paru i grupna. 

 

Kod turističkih putovanja plaća se vodič i cijeli paket koji uključuje prijevoz do destinacije, smještaj, mjesta koja se žele posjetiti. Prednost ovakvog putovanja je što je poprilično sigurno, organizirano, većina poznatih mjesta u posjećenoj zemlji je uključena u razgled, uz sebe imate čovjeka koji se snalazi po mjestu i za sve nejasnoće mu se možete obratiti. No, mislim da kod takvog putovanja nema baš mjesta upoznavanju kulture, ljudi u državi u kojoj boravite. Kao da gledate mjesto kroz staklenu kutiju, prevrćete tu kutiju po rukama, malo ju protresete, proučavate unutrašnjost, ali nikada ju zapravo ne otvorite. 

 

O avanturističkim putovanjima ne znam puno osim da su ljudi koje sam upoznala, a koji putuju na taj način, kao backpackeri ili autostoperi, uvijek vrlo tople, otvorene i druželjubive osobe. Mislim da je potrebna jedna posebna doza hrabrosti i karaktera za takva putovanja. 

 

Kod samostalnog putovanja ovisite samo o sebi, svojoj moći organizacije, željama i preferencijama, ali isto tako ako ste u nešto nesigurni nemate to s kim prokomentirati, kada se nešto lijepo dogodi nemate s kim dijeliti sreću. Iako da, uz današnju tehnologiju moguće je dijeliti doživljaje i iskustva sa svima, u bilo koje vrijeme no svi znamo kako to nije niti približno isto. To vuče sa sobom i veliku otvorenost prema upoznavanju novih ljudi i prihvaćanju, tada nismo zatvoreni u jednu kutiju svojeg poznanstva i sigurnosti. Djevojka koju sam upoznala na svom putovanju u Afriku i koja je tamo došla sama opisala je to ovako: „Dobiva se prilika za stvaranje osjećaja s kojima prije nismo imali priliku doći u doticaj. Nedostaje ona sigurnost koju čovjek ima dok putuje s nekim poznatim, i primoran je tu sigurnost pronaći bilo u samome sebi, u upoznavanju drugih ili trenutnom okruženju“. 

 

Putovanje u paru ili većoj grupici ljudi daje čovjeku sigurnost kakvu nema sam, olakšava pronalazak zabave i u nekim slučajevima malo otežava dogovore i organizaciju svega (ako se planira putovanje u vlastitom angažmanu). Mislim da se, ako vam je želja kvalitetno putovati, važno okružiti ljudima koji vole jednak način putovanja, s kojima je moguće doći do kompromisa kako bi svi bili zadovoljni, s kojima dobro funkcionirate. Možda zvuči logično da bi tako trebalo biti no začudili bi se koliko je takve osobe teško pronaći.

 

Južna Afrika

Moje putovanje u Afriku spadalo bi pod treću vrstu putovanja. Bilo je organizirano u sklopu Taizé: pilgrimage of trust, a o Taizé-u ako vas zanima nešto više možete pročitati ovdje: https://www.taize.fr/ . Oni su nam omogućili upoznavanje novih ljudi koji su došli iz cijele Afrike, ali i svijeta, mogli smo vidjeti kako izgleda život unutar obitelji u Južnoj Africi, probati hranu koju lokalni ljudi najčešće jedu, pokazali su nam neke svoje običaje, plesove i pjesme.

 

Kada me ljudi pitaju da im pričam kako mi je bilo u Africi, što sam sve radila i što sve vidjela, jako mi je teško bućkuriš u glavi koji je nastao kada je cijelo putovanje završilo posložiti u smislene događaje i iskustva. Svaki dan bio je tako zaseban, poseban i jedinstven da bih trebala prepričavati sve dan po dan, a kada bih krenula tako priča koju sam htjela ispričati ispala bi nekako jednolično i nimalo posebno. Jer… teško je prenijeti sve osjećaje koji te vežu uz događaje i opisati mjesta koja zvuče tako obično, a meni su postala posebna jer sam tamo proživjela djeliće svoga života koji će još dugo biti sveži u mome pamćenju. Stoga sam se odlučila na drugačiji pristup, izabrala sam djeliće putovanja koji su mi ostali posebno urezani u pamćenje i prepričavala njih te su se na njih ponekad nadovezale dodatne pričice koje su dolazile spontano.

 

 

GOSTOLJUBIVOST

Prvo bih se htjela dotaći gostoljubivosti koju sam u Africi susretala na svakom koraku. Tijekom svog boravka tamo bila sam smještena u dvije obitelji, obje su imale skromne domove no nudile su sve što su imale nama koji smo boravili u njihovoj kući na raspolaganje. Naučile su me kako bi trebala izgledati nesebična gostoljubivost. Ponekad kada primamo goste uredimo cijelu kuću, dva puta operemo prozore i prebrišemo pod, uz to ga, naravno i usišemo te ispečemo tri torte i potpuno smetnemo s uma da gosti koji nam dolaze zapravo ne vole slatkiše. Na prvom mjestu bilo nam je što će ti gosti misliti o nama, našoj kući i načinu na koji živimo. Samog gosta zaboravili smo. Na ovom putovanju, s druge strane, susrela sam se sa suprotnošću, s razumijevanjem mojih potreba kao gosta, kao nekog tko je prvi put tako daleko od doma i pomalo uplašen.

 

STRAH

Da, Južna Afrika nije na glasu kao najsigurnija zemlja za posjetiti. Postoje priče o turistima koji su bili opljačkani u taksiju i mladim ljudima koji budu ubijeni jer se ne žele pridružiti bandama. I to nisu jedne od onih prenapuhanih priča, to je njihova stvarnost. Zato odluka da tamo idem nije lako pala. Tu je bio i strah mojih roditelja koji je povećavao moj strah, ne od opasnosti već od njihove brige. No strah ne mora uvijek biti negativna stvar. Zbog njega bila sam opreznija, gradila sam svoj karakter boreći se protiv njega. Na dosta stvari o kojima sam čula priče sam i naišla tamo. Čak i bez toga sam pogled na kućice naslagane jedna do druge, s ogradom i žicom oko svake i budnog paženja naših obitelji da ne izlazimo iz kuća nakon što se spusti mrak, upućuje na to kako postoji razlog za strah. I zbog tog razloga ljudi se tamo više drže zajedno, susjedi brinu jedni o drugima i Crkva je nekako prisnija sa svojim vjernicima. 

 

KITOVI

Jedan dan odveli su nas u jedan gradić iz kojega plove brodići koji voze turiste da vide kitove. Kraj devetog mjeseca je razdoblje kada se oni sele iz jednog oceana u drugi i tada prolaze onuda. Kitove sam do sada vidjela samo na dokumentarcima i slikama, kao i većina ljudi vjerojatno, no isto tako vidjela sam i Zorgone u filmu Zathura, hobite u LOTR-u i jednoroge u seriji Merlin. Vidjeti ih zapravo, kako plivaju u oceanu, blizu brodića te potom nestaju kao da ih nije niti bilo učinilo ih je u mojoj glavi stvarnima. Vjerojatno bi me to puno više veselilo da mi od silnih valova i njihanja broda nije bilo toliko loše da sam pola puta prosjedila žmireći i odbrojavajući u glavi pedeset minuta koliko nam je trebalo da stignemo natrag do obale.

 

JUTRO I VEČER

Ono što mi zbilja nedostaje su jutra i večeri u Africi. I ne, ne govorim to zato što se ujutro umjesto cvrkuta ptica čuje osebujno glasanje neke meni nepoznate ptice. Nedostaje mi mir koji sam osjećala pri lijeganju u krevet i ustajanju. Tih deset dana, svako jutro jedina briga bila je koje stvari ponijeti sa sobom za korištenje tijekom dana jer se kući vraćamo tek navečer. Najvažnije je bilo ponijeti druželjubivost i smiješak jer upoznavanje i dijeljenje iskustava s ljudima bili su srž susreta. Navečer, nakon tako ispunjenog dana san je sam dolazio na oči. Nije bilo onog vrludanja misli i razmišljanja o tome što sve moram napraviti sutra, prekosutra, kroz tjedan, mjesec. Nije bilo nabrajanja obaveza u glavi, sve je to iščezlo i ostalo je samo sabiranje svega što se dogodilo u danu i vrlo brzo san.

Taj život iz dana u dan i potpuna posvećenost svakom danu od jutra do večeri nešto je što bih voljela da sam mogla ponijeti sa sobom kući.

 

Upustiti se u nešto novo

Sve vrste putovanja imaju svoje prednosti i mane no jedna stvar im je zajednička – na koji god način putovali otvaranje novih horizonata i gledanje izvan vlastite kutije, pa barem na kratko su zajamčeni. A to pak sa sobom povlači osobni rast i izgradnju vlastitih pogleda na svijet i različitost ljudi. I ne pašu svim ljudima sve vrste putovanja, to je u redu, tako i treba biti. No ponekad, dobro je priuštiti si promjenu načina na koji pristupamo putovanjima, možda zastrašujuću i nezamislivu s obzirom na naš karakter, ali koja će nas izazvati i vjerojatno promijeniti naš pogled na dosadašnji svijet i nas same.

Marta Stanić

Studentica geodezije i autorica tri romana za djecu i mlade. Voli gledati i čitati znanstvenu fantastiku i fantasy žanr pa tako i pisati. Svira klavir, malo gitaru i ukulele, a uživa i u pjevanju. 


Pogledaj još iz povezanih kategorija:

Prilike za mlade
Kulturiranje
Aktivni građanin