Svjetski savez mladih Hrvatska donosi posljednji dio velike analize dvaju prijedloga zakona o pobačaju

Mimladi.hr | 7 min | 27.02.2021

WYA
O politici

Rasprave o regulaciji usluge pobačaja u Hrvatskoj još uvijek nisu dostigle razinu ozbiljnosti i društvenopolitičke predanosti koju značajno i sudbonosno pitanje poput pobačaja zaslužuje. Obilježavajući četvrtu godinu otkada je Ustavni sud Republike Hrvatske donio Rješenje kojim se očitovao o zahtjevu za ocjenu ustavnosti Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, Svjetski savez mladih Hrvatska donosi analizu dvaju prijedloga tzv. zakona o pobačaju. Pred vama se nalazi posljednji od tri dijela analize. Prva dva dijela možete pročitati ovdje.

 

Prijedlog SDP-a uređuje institut priziva savjesti u tri stavka članka 27. U stavku 1. potvrđuje pravo liječnika i drugih zdravstvenih djelatnika u zdravstvenim ustanovama na pozivanje na prigovor savjesti sukladno propisima koji uređuju obavljanje njihovog zvanja. (čl. 27. st. 1.) Novinu predstavlja stavak 2. koji odgovornim osobama u zdravstvenim ustanovama nameće dužnost zaposlenja liječnika i zdravstvenih djelatnika koji su spremni vršiti uslugu prekida trudnoće, odnosno koji se ne pozivaju na savjest. (čl. 27. st. 2.) Ovdje se radi o potpunom razilaženju s dosadašnjom praksom i zakonodavnim okvirom po kojima je pitanje priziva savjesti isključivo u domeni osobnog života svakog zdravstvenog djelatnika. Naime, jednom kada se zdravstvenoj ustanovi uvjetuje zaposlenje liječnika koji se ne prizivaju na savjest, ta činjenica postaje presudna prilikom njihova zapošljavanja. Postavlja se i pitanje - što ako se pojedini među njima u određenom trenutku predomisle?

 

Prijedlog CESI-ja dotiče se instituta priziva savjesti u članku 22. koji je naslovljen na “Odbijanje vršenja legalnog prekida trudnoće zbog vlastite savjesti i religioznih uvjerenja”. Stavak 1. propisuje obvezu Ministarstva zdravstva da osigura odgovarajući broj i rasprostranjenost osposobljenih ginekologa koji će vršiti prekide trudnoće te da donese “Pravilnik o odbijanju vršenja legalnog prekida trudnoće zbog vlastite savjesti i religioznih uvjerenja”.

U Obrazloženju prijedloga stoji da su ovime propisane “obveze Ministarstva zdravstva koje je dužno osigurati dostupnost, pristupačnost i kvalitetu provođenja medicinskog postupka prekida trudnoće i ne dozvoliti da odbijanje pružanja medicinske skrbi i vršenja legalnog prekida trudnoće… dovede do onemogućavanja pravodobnog pružanja zdravstvene usluge”.

 

Kada se navodi obveza Ministarstva da spriječi onemogućavanje pravodobnog pružanja zdravstvene usluge odbijanjem pružanja medicinske skrbi, implicira se kako je pobačaj na zahtjev žene zdravstvena usluga i dio medicinske skrbi, međutim međunarodni dokument sporazuma (v. prije) koji definira reproduktivno zdravlje, pobačaj na zahtjev žene ne smatra njegovom sastavnicom. Program djelovanja pobačaj ograničeno definira kao uslugu koja može biti uređena samo na nacionalnoj razini. (ICPD 13.14(b)) Ranije je rečeno kako pobačaj nije međunarodno priznato pravo te kako ne postoji nijedan pravno obvezujući dokument koji ga takvim definira i uređuje, zbog čega za državu pa niti njezina tijela ne mogu proizlaziti obveze osiguravanja dostupnosti i pristupačnosti usluge pobačaja. Brojne su zdravstvene usluge nužne za prevenciju i očuvanje ljudskog zdravlja, poput različitih pregleda, testiranja, ispitivanja, kirurških zahvata i dr., a za koje postoje dugačke liste čekanja. Međutim, u javnosti se gotovo ne čuju prigovori kako se time ljude onemogućuje u ostvarivanju njihova prava na zdravlje, već se zaključuje da je jednostavno riječ o nedovoljnoj količini resursa u zdravstvenom sustavu. Primjerice, lista čekanja HZZO-a za magnetsku rezonanciju mozga pokazuje sljedeće: U Zagrebu, broj dana čekanja na MR mozga iznosi 559 dana u KBC Zagreb, a 121 dan u KBC Sestre milosrdnice. Radi usporedbe recimo kako privatna zdravstvena ustanova Poliklinika Medikol, u Splitu i Zagrebu, za istu uslugu nema listu čekanja.[1]

 

Također, nema svaka zdravstvena ustanova u Republici Hrvatskoj rodilište, ali se činjenica da žene putuju do ustanove u prvom većem mjestu kako bi mogle roditi ne problematizira. Znači li zahtijevanje dostupnosti i pristupačnosti usluge pobačaja kako bi Republika Hrvatska, kada bi ovakav zakonski prijedlog bio usvojen, zakonski definirala upravo nju kao javnozdravstveni prioritet, na način različit od svih drugih zdravstvenih usluga i skrbi, uključujući i porođaj? Uz to, nije jasno što bi u kontekstu regulacije priziva savjesti značilo osiguravanje pravodobnosti izvršenja pobačaja na zahtjev žene, budući da u tom slučaju nije riječ o ugrozi života i zdravlja za koje vrijedi: “... zdravstveni radnik... ima se pravo pozvati na priziv savjesti te odbiti provođenje dijagnostike, liječenja i rehabilitacije pacijenta, samo ako time ne uzrokuje trajne posljedice za zdravlje ili ne ugrozi život pacijenta/bolesnika, odnosno samo ako time ne dovodi u opasnost zdravlje i život bolesnika.”

 

Kad se ova zakonska odredba čita imajući na umu iznose kazni predviđene prekršajnim odredbama (v. dolje), očito je kako je riječ o pokušaju zakonskoga pritiska na ravnatelje bolnica (odgovorne osobe) kako bi vršili pritisak na liječnike koji ulažu priziv savjesti, što je nedopustivo budući da se radi o jednom od temeljnih ljudskih prava.

 

Pravo na priziv savjesti temeljno je ljudsko pravo zasnovano na pravu na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti koje je zaštićeno člankom 18. Opće deklaracije o ljudskim pravima, člankom 9. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda - oba dokumenta zaštićuju iskazivanje vjeroispovijesti i uvjerenja, među ostalim, i praktičnim vršenjem, dok potonji predviđa samo onakva ograničenja “koja su propisana zakonom i koja su u demokratskom društvu nužna radi interesa javnog reda i mira, zaštite javnog reda, zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih” - te člankom 40. Ustava Republike Hrvatske: “Jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja”. Pozivajući se na savjest, osoba odbija postupati na propisani, ugovoreni ili uobičajeni način, zbog svojih uvjerenja, bilo moralnih ili vjerskih. U hrvatskom pravnom sustavu, priziv savjesti reguliran je Kaznenim zakonom (čl. 358. st. 4.) i omogućava odbijanje primitka ili uporabe oružja od strane vojne osobe. Prof. dr. sc. Jozo Čizmić, redoviti profesor Pravnog fakulteta Sveučilišta u Splitu i pročelnik Centra za medicinsko pravo, u svojemu radu navodi kako se “Radi svojih etičkih, vjerskih ili moralnih nazora, odnosno uvjerenja zdravstveni radnik (liječnik, doktor stomatologije, primalja, magistra farmacije) ima… pravo pozvati na priziv savjesti te odbiti provođenje dijagnostike, liječenja i rehabilitacije pacijenta, samo ako time ne uzrokuje trajne posljedice za zdravlje ili ne ugrozi život pacijenta/bolesnika, odnosno samo ako time ne dovodi u opasnost zdravlje i život bolesnika.” i dodaje da je “Implementiranje prava na priziv savjesti u ustavni zakon svake države najsigurniji… način zaštite života, savjesti i dostojanstva ljudskog bića na individualnoj i institucijskoj razini.” (J. ČIZMIĆ, Pravo zdravstvenih radnika na „priziv savjesti“, Zb. Prav. fak. Sveuč. Rij. (1991) v. 37, br. 1, 753-786 (2016))

 

CESI određuje da “Članovi/članice komisije mogu biti samo oni ginekolozi/ginekologinje koji/e ne ulažu priziv savjesti, odnosno ne odbijaju vršenje legalnog medicinskog zahvata prekida trudnoće zbog vlastite savjesti i religioznih uvjerenja.” (čl. 19. st. 3.) Smatramo kako bi članovi komisije trebali bi biti oni ginekolozi koji su prije svega stručni u ocjenjivanju medicinskih okolnosti u kojima se žena koja traži pobačaj nalazi.

 

Iskoristili bismo ovu priliku da komentiramo neobičan način na koji je CESI-jev prijedlog  sastavljen kada su u pitanju izrazi koji u jeziku dobivaju obilježje roda. Naime, pisan je suprotno odredbama Jedinstvenih metodološko-nomotehničkih pravila za izradu akata koje donosi Hrvatski sabor (NN 74/2015), a koje navode da se propisi “moraju pisati rodno osjetljivim jezikom, tako da se koristi rodno neutralni oblik, primjerice: podnositelj tužbe, umjesto da se navodi podnositelj muškarac ili žena, podnositelj/ica, odnosno podnositelj ili podnositeljica” (čl. 13. st 1.) Pravila također predviđaju jednostavnu odredbu kojom bi se na početku akta razriješile sve dvojbe, kao npr. “Izrazi koji se koriste u ovome propisu, a imaju rodno značenje odnose se jednako na muški i ženski rod.” (čl 13. st. 3.) CESI je ipak odlučio sve vrste riječi koje mogu imati rodno obilježje pisati u muškoj i ženskoj varijanti (npr. “Članovi/članice komisije mogu biti samo oni ginekolozi/ginekologinje koji/e ne ulažu priziv savjesti...), što je rezultiralo nezgrapnošću rečenica i bespotrebnom složenošću teksta prijedloga zakona. U hrvatskome jeziku "muški je rod neobilježen", kaže jezikoslovac Stjepan Babić. (“Hrvatski jezik, zakonodavstvo i ravnopravnost spolova”, Časopis za kulturu hrvatskoga književnog jezika, Hrvatsko filološko društvo, GOD. 53., BR. 3., 81.–120., Zagreb, lipanj 2006.)

 

Oba prijedloga predviđaju da troškove pobačaja u javnim zdravstvenim ustanovama i drugim ustanovama koje imaju ugovor s Hrvatskim zavodom za zdravstveno osiguranje u cijelosti snosi HZZO. CESI predlaže da “... troškove prekida trudnoće u javnim zdravstvenim ustanovama i ostalim ustanovama koje imaju ugovor s HZZO-om u cijelosti snosi Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje.” (čl. 21.) Prijedlog SDP-a, za razliku od prijedloga CESI-ja, tzv. pravo na besplatan pobačaj pridržava isključivo osobama koje su osiguranici HZZO-a: “Troškove postupka prekida trudnoće... za osobe osigurane sukladno propisu koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje u cijelosti snosi Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje.” (čl. 28. st. 1.) Za troškove pobačaja kod privatnih liječnika ginekologa predviđeno je da se plaćaju sukladno Cjeniku zdravstvenih usluga Hrvatske liječničke komore. (čl. 28. st. 2.)

 

Prava su iz obveznog zdravstvenog osiguranja pravo na novčane naknade i pravo na zdravstvenu zaštitu. Potonje obuhvaća zdravstvenu zaštitu žena[2] koja se odnosi na zaštitu zdravlja žena u vezi sa reproduktivnim sustavom. Naprijed je rečeno da pobačaj nije dio reproduktivnoga zdravlja, a isto vrijedi i u hrvatskom zdravstvenom sustavu - prekid trudnoće na zahtjev žene nije postupak koji spada u zdravstvenu zaštitu i njegovo financiranje ne bi trebalo biti teret poreznih obveznika, odnosno državnoga proračuna.[3]

 

Prijedlozi (CESI-jev u čl. 23. - 25., SDP-ov u čl. 29.) sadrže znatne iznose novčanih kazni predviđene za različite prekršaje koji se u njima navode. Tako SDP-ov prijedlog za odgovornu osobu koja ne osigura izvršenje pobačaja (kirurškog ili medikamentoznog) predviđa kaznu od 50 000 do 200 000 kuna. Prema CESI-jevom prijedlogu zdravstvena ustanova kaznit će se iznosom od 50 000 do 100 000 kuna, a odgovorna osoba koja “... ne osigura neometan pristup ustanovama, ne spriječi moralni ili psihološki pritisak, prijetnje ili zastrašivanje žena koja dolaze u ustanovu na pobačaj, te ne spriječi ometanje rada medicinskog i ne-medicinskog osoblja koje vrši prekide trudnoće” iznosom do 20 000 kuna. Postavlja se pitanje na koji dopušten i zakonit način zdravstvena ustanova ili odgovorna osoba može i smije ispuniti navedene zahtjeve. Sloboda kretanja i sloboda javnoga okupljanja ustavom su zaštićene vrijednosti i malo je vjerojatno kako bi interes pojedinca da pristupi zdravstvenoj ustanovi u izoliranom okruženju pretegnuo nad tim ustavnim vrijednostima. Kazneni zakon jasno definira prijetnju (zastrašivanje) i sankcionira počinitelje[4], neovisno o prostoru počinjenja kaznenog djela, stoga je ovakvo predviđanje prekršajne odgovornosti zdravstvene ustanove i odgovorne osobe u njoj, u najmanju ruku nepotrebno. Za usporedbu, Zakon o zdravstvenoj zaštiti ne poznaje iznos novčane kazne veći od 50 000 kuna za zdravstvenu ustanovu, osim za jedan specifičan prekršaj (ugovor između zdravstvenoga djelatnika i privatne ustanove suprotan zakonu - 100 000 kuna), niti veći od 10 000 kuna za odgovornu osobu, izuzev 3 prekršaja (50 000 kuna).[5] Najveća predviđena novčana kazna u Zakonu o zaštiti prava pacijenata iznosi 50 000 kuna za ustanove, a 10 000 kuna za odgovorne osobe.[6]

 

Od donošenja ZZM-a prošlo je više od 40 godina, biomedicinske znanosti u međuvremenu su napredovale, a Hrvatska je postala demokratska država koja se obvezala štititi civilizacijske stečevine zapadnoga svijeta. Izložena analiza pak pokazuje kako oba prijedloga zakona slijede pravno uređenje usluge pobačaja iz 1978. Selektivno uvažavanje znanstvenih spoznaja - proširenjem osnove medicinski indiciranih pobačaja (CESI-jev prijedlog sadrži i nejasnu osnovu opasnosti za mentalno zdravlje trudnice) i zanemarivanjem znanja o prenatalnom razvoju - te restriktivno uređenje instituta prigovora savjesti, obilježavaju odredbe obaju prijedloga: Osim što CESI mijenja naziv instituta u “odbijanje vršenja legalnoga prekida trudnoće”, i time odbija prihvatiti njegovu prirodu (institut priziva savjesti izraz je slobode misli), prijedlog eksplicitno navodi kako “zdravstvenim ustanovama nije dopušteno odbijanje usluge prekida trudnoće” (čl. 22.), što je u skladu s manipulativnom pretpostavkom o “institucionalnom prizivu savjesti”, iako priziv savjesti može uložiti isključivo pojedinac. Također, prijedlozi drakonskim kaznama kako bolnicama tako i ravnateljima, u slučaju da usluga pobačaja u bilo kojem trenutku ne bude dostupna, dovode u veliku vjerojatnost preferencije onih kandidata koji prilikom zapošljavanja iskažu spremnost na obavljanje pobačaja.

 

Ustavni je sud u Rješenju iz 2017. dao niz savjeta i uputa zakonodavcu za svako buduće pravno uređenje usluge pobačaja te mu naložio da “uz nužne zakonodavne promjene iz naprijed navedenih razloga, u novom Zakonu odredi edukativne i preventivne mjere tako da prekid trudnoće bude izuzetak.” (t. 50.) Kao primjer, uz edukativne programe, Ustavni je sud naveo niz mogućnosti, poput: “primjerenoga razdoblja razmišljanja prije donošenja odluke o prekidu ili nastavku trudnoće u kojem bi... bile pružene sve informacije o trudnoći i uslugama koje... stoje na raspolaganju (primjerice, o savjetodavnim centrima i zdravstvenoj zaštiti za vrijeme trudnoće i poroda, o radnim pravima trudnica i majki, o dostupnosti jaslica, o centrima koji osiguravaju odgovarajuću kontracepciju i informacije o sigurnom seksu, te o centrima u kojima se savjetovanje može obaviti prije i nakon trudnoće)”.  Međutim, oba ova prijedloga zadržavaju se na edukativnim programima. Tako CESI vrlo šturo i općenito predlaže uvođenje zdravstvenoga odgoja, odnosno “znanstveno utemeljene edukacije o spolnosti utemeljene na načelu rodne ravnopravnosti”, u sve razine obrazovanja (čl. 5.), a SDP, i to u okviru zdravstvene zaštite, kao edukativne i preventivne programe predlaže “upoznavanje s metodama i prednostima planiranja obitelji i sa značajem i posljedicama primjene metoda i sredstava za reguliranje vremena i broja porođaja i druge oblike pomoći u vezi s planiranjem obitelji” (čl. 18. st. 2.), prepuštajući sve detalje pravilniku kojega će donijeti nadležni ministri (čl. 26.).

 

Prije parlamentarnih izbora 2020. godine tema pobačaja po prvi put postala je važnim pitanjem u političkoj kampanji u Hrvatskoj. Puno je riječi o tome izgovoreno, iako se ni u kampanji, a ni u razdoblju nakon nje nisu iskristalizirali novi konkretni prijedlozi. Ni ovim konkretnim prijedlozima nije se posvetila znatna pažnja. No, pitamo se - ako neki relevantni društveni akter predloži proširenje dostupnosti pobačaja, proširenje razdoblja u kojem ga se može obaviti, kazne za ravnatelje bolnica koji ne osiguraju dostupnost usluge pobačaja u svakom trenutku (iako na takvo što nisu obvezni) te ignorira izričit naputak Ustavnoga suda o edukativnim i preventivnim mjerama “tako da prekid trudnoće bude izuzetak” - je li takav prijedlog tek izraz pogrešnih i krajnjih (radikalnih) ideja? Novo zakonsko uređenje pobačaja trebalo bi biti rezultat znanstvenoga pristupa toj složenoj problematici, odraz univerzalnih vrijednosti i iskaz vladavine prava.

 

Svjetski savez mladih Hrvatska



[1] http://www.hzzo-net.hr/cgi-bin/e_lista.cgi, stanje na datum: 18.2.2021.

[2] https://www.hzzo.hr/zdravstveni-sustav-rh/zdravstvena-zastita-pokrivena-obveznim-zdravstvenim-osiguranjem/ugovoreni-sadrzaji-zdravstvene-zastite-u-rh/

[3] https://www.hzzo.hr/zdravstveni-sustav-rh/popis-ugovorenih-zdravstvenih-partnera-usluga/

[4] https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2011_11_125_2498.html, čl. 139.

[5] https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2018_11_100_1929.html

[6] https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2004_12_169_2953.html

Mimladi.hr

Uključi se u rad portala mimladi.hr! Piši o aktualnim zbivanjima u kulturi, poduzetništvu i politici. Raspravljaj o
filozofskim postulatima i pitanjima od javnog interesa. Potiči odlučnost među mladima i pomozi stvarati generacije koje su obrazovane o svijetu oko sebe.

Pročitaj više:

Analiza promjene broja učenika Vukovarsko-srijemske županije i projekcije za budućnost

Nakon osamostaljenja Hrvatske, veliki dio Vukovarsko-srijemske županije je bio razrušen, a sama županija je postala centrom iseljavanja što je ostala i danas. U članku pogledajte kretanje broja učenika osnovnih i srednjih škola u posljednjih 10 godina te projekciju za 2025. i 2030. godinu. 

Svjetski dan umjetnosti

Tijekom povijesti mnogi su pokušavali doći do istine o ljepoti. Pitali su se što je to ljepota? Je li uopće izreciva? Koliko je ljepota bitna u našem životu? Zašto je bez umjetnosti nemoguće zamisliti naš život? Saznaj u članku i proslavi s nama Svjetski dan umjetnosti.

APN kao prilika za kupnju stana - Iskustvo bračnog para

Pronalazak stana predstavlja gorući problem za mlade u Hrvatskoj. Pročitajte iskustvo mladog bračnog para koji je taj problem riješio kupnjom stana uz subvenciju države.

Udahnuti novi život starim stvarima

Ekološka problematika oporabe zahtijeva vrijeme koje, pametno uloženo, može donijeti mnoge plodove. U osvrtu saznajte u kojem smjeru usmjeriti svoje napore kako bismo svoju okolinu učinili čistijom i ljepšom.

Ovaj tjedan u bioetici: 5. 4. 2021. - 11. 4. 2021.

U ovotjednom pregledu vijesti iz bioetike donosimo novosti vezane uz prvu transplantaciju ljudskog dušnika iz New Yorka, legalizaciju medicinski potpomognutog samoubojstva iz Novog Meksika i novosti o pravnoj bitci za dijete iz Južnoafričke Republike. Donosimo i vijesti iz Francuske o raspravi za legalizaciju eutanazije i medicinski potpomognutog samoubojstva te vijesti iz Španjolske koje tematiziraju ustavnost zakona o eutanaziji.

Upoznajte Bernardu Brunović - kantautoricu koja je sudjelovala na Dori 2021.

Pročitaj intervju sa sudionicom ovogodišnje Dore i saznaj na koje se sve načine isprepleću note i ljudsko dostojanstvo!


Pogledaj još iz povezanih kategorija:

Poduzetništvo
Kulturiranje