Jesmo li zaista izgubili 15 godina razvoja? Usporedba Hrvatske s drugim postsocijalističkim zemljama

Ivan Majstorić | 14 min | 23.09.2020

Dana 5. kolovoza 2020. u Kninu je proslavljen Dan Pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja odnosno 25. godišnjica pobjedničke vojno-redarstvene operacije Oluja (1). Toga dana je predsjednik Vlade RH Andrej Plenković u svom govoru, između ostalog, istaknuo: „S više od 20.000 poginulih i 15% stambenog fonda porušenog, pretrpjeli smo ogromnu ratnu štetu zbog čega je Hrvatska izgubila 15 godina razvoja. (1)“  Ukratko, predsjednik Vlade Andrej Plenković u toj je rečenici istaknuo broj izravnih žrtva i tek dio materijalne štete iz Domovinskog rata. Ipak, premda za ratnu štetu postoje mjerljivi pokazatelji, ona je u mnogo čemu nemjerljiva. Pri tome, mislimo ponajprije na izgubljene ljudske živote.

Usprkos činjenici da je početkom 1990-ih bio rat, tadašnji uvjeti postali su temelj budućeg razvoja zemlje. Zato nam se tvrdnja o izgubljenih 15 godina razvoja i učinila zanimljivom, pa ćemo u nastavku tu tvrdnju dovesti u širi europski kontekst, razmotriti sadašnji stupanj razvoja Hrvatske kroz usporedbu različitih pokazatelja  i sve uokviriti u današnju/buduću sliku Europske unije.

Naravno, treba naglasiti da nećemo pokušavati precizno izračunavati je li Hrvatska doista izgubila 15 godina razvoja, niti ćemo izračunavati korelacije među pokazateljima, već ćemo usporediti trenutno stanje s europskim tranzicijskim zemljama koje na početku 1990-ih nisu prolazile kroz rat (ili u određenoj mjeri jesu). U prilog tomu možemo se poslužiti usporedbom povijesnih zbivanja u Hrvatskoj i Sloveniji. Naime, slovenski parlament je početkom srpnja 1990. godine prihvatio deklaraciju o suverenosti. Potkraj iste godine proveden je referendum o neovisnosti, koja je proglašena 25. lipnja 1991. (kao i u Hrvatskoj). Nakon toga su uslijedili višednevni sukobi slovenskih snaga i vojske JNA koji su okončani Brijunskim sporazum od 7. srpnja 1991. (2). Nepunih 13 godina nakon toga, dana 1. svibnja 2004. Slovenija je postala punopravna članica Europske Unije (2). S druge strane, za razliku od Slovenije, Hrvatska je mogla u „normalan“ razvoj tek u drugoj polovici 1990-ih (iako je rijetko što tada moglo biti normalno). Stoga, ako je pokazatelj razvoja učlanjenje u EU, a jest, Hrvatska je službenu potvrdu dosega svog razvoja dobila 9 godina  i 2 mjeseca nakon Slovenije, tj. 1. srpnja 2013. godine. Kasnije ćemo na konkretnim pokazateljima usporediti Hrvatsku i Sloveniju, nekada najrazvijenije republike bivše Jugoslavije.

Osim Slovenije, pažnju ćemo posvetiti i drugim bivšim socijalističkim zemljama, današnjim članicama EU. Zašto ovaj put izostavljamo usporedbu s ostalim zemljama unutar EU? Prvenstveno jer je usporedba Hrvatske i zemalja članica koje su u EU (EZ) pristupile prije 1. svibnja 2004. predvidljiva. Zato smatramo da je za ove potrebe korisnije i zanimljivije Hrvatsku usporediti s Bugarskom, Češkom, Estonijom, Latvijom, Litvom, Mađarskom, Poljskom, Rumunjskom, Slovenijom i Slovačkom. Iako su  zbog zajedničke prošlosti ove zemlje slične, one su se kroz desetljeća oblikovale u različite političke i ekonomske sustave (3). Na početku ovog stoljeća tvrdilo se da ne postoje regije u svijetu u kojima su se sustavi razlikovali više nego u Istočnoj Europi i istočnije (3). Ranije, u razdoblju kasnog komunizma, zemlje Istočne Europe su se također socio-ekonomski više razlikovale nego što su bile slične (4).  Nakon sloma komunizma, zajedničko obilježje ovih 11 zemalja je bila činjenica da su sve težile europskim integracijama. Doduše, tadašnja EZ je bila manje sklona proširenju na istok, no argumenti za proširenje su bili snažni: pristupanje Španjolske, Portugala i Grčke u EZ, unatoč relativnom siromaštvu, nedugo nakon što su se oslobodile diktatura (4). Mladen Klemenčić, hrvatski geograf i leksikograf, razlike među tranzicijskim zemljama objašnjava na slikovit način. Naime, u vrijeme tranzicije i integracije za svaku od tih zemalja EU (EZ) je predstavljala središte interesa - poput Sunca usred Sunčevog sustava. Oko Sunca kruže planeti, pa su tranzicijske zemlje imale odnos s EU kao i planeti Sunčevog sustava sa Suncem. Udaljenost između Sunca i svakog pojedinog planeta je proporcionalna ostvarenom stupnju integracije svake tranzicijske zemlje. Drugim riječima, što je pojedina zemlja bila uspješnija u tranziciji i integraciji prema EU bila je među planetima koji su bliži Suncu (5). Tim rječnikom možemo spomenuti i utjecaje iz drugih dijelova „galaksije“ - one Ruske Federacije i SAD-a, pa se u ovom dijelu Europe preklapaju višestruki geopolitički interesi (6).

Navedene zemlje s razlogom nazivamo tranzicijskim ili bivšim socijalističkim zemljama s obzirom na veličinu geografske regije Istočne Europe koja se i ranije sastojala od drugih regija. Međutim, zahvaljujući hladnoratovskom političkom kontekstu pojam Istočna Europa je dominirao diskursom. Nakon sloma komunizma mijenja se diskurs, pa se upotrebljavaju političke konstrukcije poput ovih: „Istok je na Zapadu“, „Nova Europa“, (4). Jesu li geografski smještaj i položaj, prirodna obilježja, jezik, religija ili što drugo ključne odrednice u određivanju regije ili postoji utjecaj subjektivnih percepcija uvjetovanih političkim ozračjem, možda najbolje opisuje sljedeća priča:

„Možda pronalaženje prave kombinacije termina ne znači puno. Ipak to može biti i neprestana borba oko prave riječi. To sam prvi put shvatio u Moskvi 1984. sjedeći u pivnici blizu našeg prenoćišta, s oduševljenjem sam naklapao sa svojim slovačkim prijateljem Janom o seminaru o istočnoeuropskoj književnosti koji sam slušao na Harvardu. „Istočnoeuropska književnost – što bi to moglo biti?“ čudio se on. Kundera! Kiš! Milosz! Ja sam nastavio brbljati sve dok me on nekako osorno nije prekinuo: „Čehoslovačka je Zapadna Europa, Istočna Europa – to je Indija. Janova je geografija očigledno bila ekstremne vrste. Međutim, svaki posjetitelj Regije izoštrenijeg sluha danas će zamijetit istu nelagodu oko riječi „Istočna Europa“ ili  „Balkan“: One konotiraju zaostalost ili ruskost. „Srednja“ je omiljeniji termin – ili, još bolje, samo „Europa“ (4).“

 

Iz toga nam je jasno da oko ovog pitanja ne postoji konsenzus, ali i da postoje geografski, kulturni, politički i drugi kriteriji u određivanju neke regije. Međutim, ne možemo nijekati postojanje Istočne, Srednje i Jugoistočne Europe bez obzira na današnje političko ozračje. Uglavnom, tijekom 1990-ih u svim bivšim socijalističkim zemljama odvijao se proces tranzicije (na političkoj, pravnoj, gospodarskoj  i drugim razinama). Istodobno, u svakoj od tih zemalja odvijali su se jedinstveni događaji, među kojima se ističe Domovinski rat na tlu Republike Hrvatske. Dok su se druge tranzicijske zemlje mogle posvetiti složenim tranzicijskim procesima i ujedno integracijskim procesima s ciljem pristupanja u EU, Hrvatska se (uz prvo i prije drugog) najprije morala obraniti od velikosrpske agresije.

Reforme i privatizacija (transformacija) iz tog vremena suviše su kompleksni (i nerijetko neshvatljivi) da nećemo u dubinu. Dovoljno je reći da su podrazumijevali uspostavu demokracije i tržišnog gospodarstva. Međutim, isti su praćeni i negativnim procesima kojima je uspostavljen kroni-kapitalizam (sintagma koja u Hrvatskoj ima više sinonima premda svaki ima svoje uže značenje: ortački kapitalizam, rođački kapitalizam, tajkunski kapitalizam, dogovorena ekonomija). Ponegdje se spominje i  kao kapitalizam za najbliže (3). Pojam se pripisuje Paulu Krugmanu koji je pojmom kroni-kapitalizam opisao specifičan ekonomski i politički sustav koji je uzrokovao financijsku krizu u Aziji (3). Dakle, nisu takvi sustavi bili prisutni samo u ovom dijelu Europe. Kroni-kapitalizam je posljedica autoritarne države, slabe države i rezultat razvojne države (3). Drugim riječima, politička nestabilnost je temeljni uvjet njegova razvitka (3). Zajednička obilježja kroni-kapitalizma u Hrvatskoj i svijetu su: potiskivanje vladavine prava, uspostava personalnih odnosa političke vlasti i privatizacijski pobjednici (3). U konačnici, sve zajedno se u svakoj od bivših socijalističkim zemljama odvijalo na jedinstven način i različitim intenzitetom, što znači da posljedice tog desetljeća nisu samo samostalne i suvremene  države, slom komunizma, ekonomski prosperitetnija i politički stabilnija društva, nego i sve negativne pojave koje nisu prestale, koje su se produbile i nagomilale do današnjih dana.

U tom kontekstu, za razmatranje uspješnosti tranzicije možemo govori o tri elementa društveno-političkog poretka: normativnom (uređenje zakonskog okvira), institucionalno-političkom (višestranačje, slobodni izbori i dr.) i društveno-kulturnom (7). Prva dva elementa društvenog-političkog poretka formalno  su zadovoljeni članstvom u EU. Međutim, onaj treći (društveno-kulturni) nije, pa se s pravom može reći da tranzicija jest formalno ostvarena, no u svojoj biti nije dovršena (7). Dakako, govorimo o vrijednostima i ponašanju ljudi u cjelini, kao i unutar struktura vlasti, institucija i gospodarstva (7). Prema tome, iako je Hrvatska 2011. ocijenjena kao funkcionalna demokracija, zemlja vladavine prava, zemlja koja štiti dosegnute europske standarde zaštite ljudskih prava i koja ima konkurentno tržišno gospodarstvo (3), čini se da je u praksi drugačije.

Ne ulazeći u „egalitarni sindrom“ i kritiku teorije hrvatskog sociologa Josipa Županova (7)(8), valja konkretno istaknute negativne pojave na koje mislimo. Neki autori tvrde da su vrednote i neformalne norme iz socijalizma naslijeđene iz ranijih razdoblja (8), drugi ih eksplicitno nazivaju svjetonazorskim nasljeđem komunizma (7). Ovdje je dio popisa na one koje mislimo: nedostatak inicijative, antiintelektualizam i antiprofesionalizam, zastarjeli obrazovni sustav, nedefinirana politička kultura, manjak poduzetničkog duha, birokratizacija, golema, neučinkovita i često korumpirana administracija, klijentelizam, davanje prednosti političkoj lojalnosti naspram stručnih kompetencija i osobnog moralnog integriteta, nepotizam, mito, autoritarni pristup vođenja političkih stranka, zalaganje za partikularne, a ne opće interese, prevladavanje državnog vlasništva, monopoli itd. (7). Uz sve to, i ranije spomenuti kroni-kapitalizam, tranzicija i nije mogla proći bolje, pa je jasno zašto Hrvatska toliko zaostaje za drugima, ne samo za društvima u kojima je izostao socijalizam, nego i za onima u kojima nije izostao.

Kako ne bismo otišli u nedogled s neiscrpnim temama, u nastavku ćemo pokušati usporediti Hrvatsku i gore navedene zemlje koristeći se različitim pokazateljima. Naravno, s pretpostavkom da su svih ranije istaknuti fenomeni umanjili potencijale ljudskih napora odnosno razvoj zemlje te time znatno umanjili visinu tih pokazatelja. Pretpostavljamo da je značajan utjecaj imala (i ima) siva ekonomija (skrivena, neregistrirana), ali u manjoj mjeri nego ranije. Naime, tijekom 2001./2002. prosječni udio sive ekonomije u 22 tranzicijske zemlje iznosio je 38,0 % BDP-a, dok je prosječni udio radne snage u sivoj ekonomiji (u postotku od stanovništva u radnoj dobi) tijekom 1998./99. iznosio 30,2%. Pojednostavljeno, uzroci tolike zastupljenosti sive ekonomije bili su veći teret poreza i doprinosa za socijalno osiguranje te povećana državna regulacija. (9). Preciznije, procjene govore da je u Hrvatskoj udio sive ekonomije u BDP-u 1990.—1993. prosječno iznosio 24,6 %, a 2000.-2001. čak 32,4 % te da je 1998.-1999. prosječni udio radne snage aktivne u sivoj ekonomiji bio 27,4 % (9). Spomenimo Sloveniju sa 22,9 %, 26,7 % i 21,6 %. Zemlje s najvišim udjelima sive ekonomije tih godina bile su Bugarska, Rumunjska, današnja Sjeverna Makedonija, a posebice bivše sovjetske republike (za BiH i tadašnju Jugoslaviju nema podataka) (9).

Stoga, Indeks ljudskog razvoja, kao prvi među odabranim pokazateljima, dovoljno govori. Indeks ljudskog razvoja obuhvaća podatke o očekivanom trajanju života pri rođenju, očekivanom i prosječnom trajanju školovanja i BDP-u po stanovniku. Najveću vrijednost indeksa ljudskog razvoja od promatranih zemalja ima Slovenija 0.902 i nalazi se na 24. mjestu u svijetu, slijedi Češka s 0.891 (26. mjesto), Estonija  s 0.882 (30. mjesto), Poljska s 0,872 (32.mjesto), Litva s 0.869 (34. mjesto), Slovačka s 0.857. (36. Mjesto), Latvija s 0,854 (39. mjesto), Mađarska s 0.845 (43. mjesto), Hrvatska s 0.837 (46. mjesto) te Bugarska i Rumunjska koje dijele 52. mjesto s vrijednošću od 0.816 (10). Preporučujemo usporediti svaki pojedini segment. No, sam poredak, koliko god brojevi bili neznatno različiti, opisuje kako Hrvatska danas stoji. Potvrdit ćemo ova razmišljanja u nastavku.

Usporedbom indeksa demokracije kojeg na temelju 60 pokazatelja za 165 država i 2 teritorija izračunava britanska agencija The Economist Intelligence Unit svjedočimo sličnim odnosima. Indeks demokracije obuhvaća pet područja: izborni proces i pluralizam, funkcioniranje vlasti, političku participaciju, demokratsku političku kulturu i građanske slobode. Konačnim izračunom bodova (0-10) zemlje su svrstane u četiri skupine: pune demokracije, nepotpune demokracije, hibridni režimi i autoritarni režimi (11). Među promatranim zemljama, najbolje stoji Estonija koja je na 27. mjestu sa 7,90, slijedi Češka koja je na 32. mjestu sa 7,69, Slovenija je na 36. mjestu sa 7,50, Litva na 37. mjestu sa 7,50, Latvija je 38. mjestu sa 7,49, Slovačka je na 42. mjestu sa 7.17, Bugarska na 47. mjestu sa 7.03, Mađarska na 56. mjestu sa 6,63, Poljska na 57. mjestu sa 6,62, Hrvatska na 59. mjestu sa 6,57 i Rumunjska na 63. mjestu sa 6,49 (11). Zanimljivo je da su sve ove zemlje svrstane u skupinu nepotpunih demokracija. Iako ne možemo utvrditi koliko su ovakva istraživanja nepristrana, riječ je o donekle očekivanoj procjeni. Međutim, kao i kod svih poredaka poželjno je, uz ukupno bodovanje, provjeriti i bodovanje pojedinih segmenta koji su promatrani.

Posebno zanimljivo je izvješće Doing Bussines 2020. koje provodi Svjetska Banka s ciljem ocjenjivanja poslovne klime u čitavom svijeta (pokretanje posla, dodjele građevinskih dozvola, pribavljanje kredita, pribavljanje priključka za struju itd.). Litva stoji najbolje te je na 11. mjestu, Estonija je na 18. mjestu, Latvija na 19. mjestu, Slovenija na 37. mjestu, Poljska na 40. mjestu, Češka na 41., mjestu, Slovačka na 45. mjestu, Hrvatska na 51. mjestu, Mađarska na 52. mjestu, Rumunjska na 55. mjestu, a Bugarska na 61. mjestu (12). Kao i ranije, sam poredak nije važan koliko rezultat svakog vrednovanog segmenta (0-100). Tako je Hrvatska najbolja u prekograničnoj trgovini (100) i prilično dobra u pokretanju posla (85), ali takvih je puno. S druge strane, rješavanje nesolventnosti je jako loše (56,6), kao i pribavljanje građevinski dozvola (57,8), a najgori rezultat je u pribavljanju kredita (50) (13). Pozitivno je to što usporedbom ovog izvješća s onim iz ranijih godina uočavamo da sve bolje stojimo. Ali, sve bolje stoje i drugi.   

Tome u prilog možemo spomenuti da Hrvatska u 2019. ima udio izravnih stranih ulaganja u BDP-u od 1,937 %, što je najmanje od svih 11 zemalja (14). S druge strane, u istoj godini ima udio novčanih doznaka u BDP od čak 6,675 %, što je uvjerljivo najviše od ostalih zemalja (14). Kako znamo, u slabijim gospodarstvima kućanstva znatno ovise o novčanim transferima svojih članova (i ne samo njih) iz inozemstva. Ironija je u tome da Hrvatska srećom ima puno iseljenih.

Zato nastavimo s pokazateljem životnog standarda - BDP po stanovniku izraženog standardom kupovne moći (SKM) odabranih zemalja u 2019., ali u odnosu na prosječni BDP po stanovniku (SKM) u EU-27. Možemo uočiti da sve ove zemlje imaju životni standard ispod prosjeka EU (EU=100): Češka 92, Slovenija 88, Estonija 84, Litva 82, Slovačka 74, Poljska i Mađarska 73, Latvija 69, Rumunjska 69, Hrvatska 65 i Bugarska 53 (15). Drugim riječima, jasno je da je Hrvatska na samom dnu EU po pitanju životnog standarda. Zanimljivo, u razdoblju 2007.-2017. Hrvatska je ostala na istim vrijednostima, a jedino je Slovenija bilježila pad (16). Međutim, treba imati na umu da postoje regije (NUTS 2 - statističke regije) koje o ovih vrijednosti mogu odstupati. Tako u najrazvijenijoj Češkoj regija Praha ima vrijednosti od čak 188, a regija Severozapad 64 (15). S druge strane, u Rumunjskoj regija Bucuresti – Ilfov ima 148, a Nord-Est svega 40 (15). Isto je u Hrvatskoj, ali nije moguće utvrditi stvarno stanje budući da se u dosadašnjoj podjeli na Kontinentalnu i Jadransku Hrvatsku u prvu uvrštavao i Grad Zagreb koji je svojim BDP-om po stanovniku znatno utjecao na isti u regiji Kontinentalna Hrvatska (17). Takav tretman imao je itekako štetnu posljedicu - manju mogućnost korištenja EU fondova u slabije razvijenim područjima (17). U prijevodu – produbljivanje regionalnih nejednakosti, što je u suprotnosti sa svrhom regionalnih politika.


FOTO: Osobna arhiva Ivan Majstorić

 

Dodatno, s obzirom da u analizu nismo uvrstili tzv. stare članice EU, možemo ukazati na iste podatke za regije koje su činile nekadašnji DDR. Naime, jedino regija Berlin (122) ima životni standard iznad prosjeka EU. S druge strane, primjerice Hamburg ima 196 (15). Dakle, na primjeru Njemačke možemo vidjeti razmjer regionalnih razlika u ekonomskoj razvijenosti nekadašnjeg europskog Zapada i Istoka. U svakom slučaju, ovo je poslužilo kao primjer kako postoje regionalne razlike, a u nastavku ćemo se držati odabranih zemalja.

Uzmimo u obzir još jedan materijalni pokazatelj - prosječne godišnje ekvivalentni neto prihode (predstavljaju ukupne godišnje prihode kućanstva umanjene za poreze i druga davanja i podijeljeno s brojem članova kućanstva). U 2018. stanje je bilo sljedeće: Slovenija 13.244 €, Estonija 10.524 €, Češka 9.088 €, Latvija 7.333 €, Hrvatska 6.659 €, Poljska 6.574 €, Mađarska 5.424 €, Bugarska 3.590 € i Rumunjska 3.284 € (18). Zaista, ovo je jedan od pokazatelja prema kojem Hrvatska drži solidnu poziciju. No, ne možemo ne uočiti dvostruko veću vrijednost u susjednoj Sloveniji dok se prisjećamo priče o Domovinskom ratu i 9 godina i 2 mjeseca kasnijeg učlanjenja u EU.

Usprkos relativno dobrom životnom standardom, ukupno zadovoljstvo životom ne možemo svesti tek na njega. Zbog toga ćemo se u nastavku provjeriti kakvo je stanje s ukupnom zadovoljstvu života građana navedenih zemalja u okviru kvalitete života (subjektivni pokazatelj). Prema Eurostatu, kvalitetu života određuju različiti čimbenici i aspekti, pa je čine: materijalni životni uvjeti, stambeni uvjeti, radni status, obrazovanje, zdravlje, raspolaganje vremenom, društveni odnosi, sigurnost, upravljanje i okoliš. Sve te dimenzije zajedno određuju ukupno zadovoljstvo životom (18).

Ukupno zadovoljstvo životom u 2018.  Izgledalo je ovako: u Poljskoj 7,8, Češkoj 7,4, Rumunjskoj i Sloveniji po 7,3, Slovačkoj 7,1, Estoniji 7,0, Latviji 6,7, Mađarskoj 6,5, Litvi 6,4, Hrvatskoj 6,3 i Bugarskoj 5,4 (18). Premda smo bili optimističniji, ovaj pokazatelj dovoljno objašnjava kako ljudi percipiraju ukupnu kvalitetu života u Hrvatskoj u odnosu na druge zemlje. Je li ono odraz objektivnog stanja? Teško je prosuditi jer smo u ovom tekstu naglasak stavili na materijalne aspekte kvalitete života. Teško je doprijeti i do svakog stanovnika zemlje. Međutim, budući da materijalni životni uvjeti doista jesu slabiji nego drugdje, ove ocjene nam mogu poslužiti za promišljanje. Naravno, opet treba naglasiti da se kvaliteta života razlikuje ne samo od regije do regije, nego i od susjedstva do susjedstva te da ju različito percipiraju različite društvene skupine.


FOTO: Osobna arhiva Ivan Majstorić


Stoga, dio teksta moramo posvetiti mladima. S obzirom na kontekst vremena u kojem živimo, među raznolikim podacima koje objavljuje Eurostat, smatramo važnim ukazati na stopu zaposlenost osoba između 20 i 34 godine koje su u tranziciji iz obrazovanja na tržište rada odnosno koje su 1-3 godina ranije završile svoje obrazovanje. U 2019. takvih osoba najviše je bilo zaposleno u Češkoj - čak 87,1 %. Slijedi Slovenija s 86,0 %, Mađarska 85,2 %, Latvija i Slovačka 84.0 %, Poljska 83,7 %, Estonija 83,4 %, Bugarska 80,8 %, Litva78,8 %, Rumunjska 76,0 % i Hrvatska 75,6 % (19). Pri tome se treba prisjetiti da je najznačajnija zaposlenost u Zagrebu, zbog čega bi postojanje ovakvih podatka na nižim prostornim razinama pokazalo i lošije stanje.

FOTO: Osobna arhiva Ivan Majstorić

 

No, takvo stanje nije novost, poznato nam je da je sustav obrazovanja zastario, da nije usklađen s tržištem rada, da sustav stručnih praksi tijekom obrazovanja uglavnom ne funkcionira. Pitamo se hoće li mladi gimnazijalci vlastite sposobnosti, talente i interese podređivati željenom studiju ili će biti obrnuto, hoće li mladi koji su završili strukovne škole nastaviti iseljavati zato jer nisu studirali, a oni koji jesu - studenti – hoće li radi zaposlenja i dalje odgađati diplomiranje kako bi zadržali studentska prava? Pa, kako onda opravdati kvote na društvenih i humanističkih studijima? Takvo stanje je bilo i prije gospodarske krize, pa je u novoj krizi kasno za značajnije promjene. Zanimljivo, prije prošle gospodarske krize, stope zaposlenosti u 2008. osoba između 20-34 koje su bili u tranziciji bile su više nego u 2019. Dakle, posljedice nerješavanja sustavnih problema danas bi mogle još više produbiti probleme. No, kriza je uvijek prilika, pa se očekuju konkretniji potezi izvršne vlasti u vezi zapošljavanja i zadržavanja mladih u Hrvatskoj, posebno u slabije razvijenim područjima, kao i glede cjelokupnog položaja mladih u Hrvatskoj. Inače, iseljavanja mladih teško da će se ublažiti. U prilog tome možemo spomenuti da je gotovo u cijeloj Njemačkoj stopa zaposlenosti iste dobne skupine nakon obrazovanja veća od 90 %. Štoviše, u statističkoj regiji Niederbayern u Bavarskoj ona iznosi 98,2 % (19)! Kako je moguće da je ova tema zanemarena u javnosti? Tema o tranziciji na tržište rada ima svoje psihološke, demografske, ekonomske i druge posljedice. Ona je istovremeno posljedica i uzrok ozbiljnih društvenih problema. Upravo jer zaslužuje veću pozornost, više ćemo joj se posvetiti drugom prilikom.

Zato podsjećamo da smo u izvješću DZS-a dobili potvrdu o razmjerima utjecaja pandemije COVID-19 na gospodarstvo: „Prva procjena pokazuje da je tromjesečni BDP u drugom tromjesečju 2020. realno manji za 15,1% u odnosu na isto tromjesečje 2019. To je najveći realni pad tromjesečnog BDP-a od 1995., otkada se počela provoditi tromjesečna procjena BDP-a (20).“ Možemo vidjeti kakvo je stanje u ostalim zemljama: Bugarska -8,2 %, Češka, -10,7 %, Latvija -9,6 %, Litva -3,7 %, Mađarska -13,5 %, Poljska – 7,9 % i Rumunjska -10,5 % (za Estoniju i Sloveniju nisu objavljeni podaci) (20). Nažalost, Hrvatska je u odnosu na ostale zemlje imala značajniji pad BDP-a. Možda to govori o pretjeranoj ovisnosti o turizmu. U svakom slučaju, ne usudimo se ni prognozirati kako će izgledati stope nezaposlenosti idućih mjeseci, poglavito mladih.

 

Na završetku, čini se da redoslijed zemalja prema indeksu ljudskog razvoja s početka najbolje sažima sve dosad izneseno. Doduše, radi se o objektivnim pokazateljima, ali mogu nam poslužiti kao zaključak da je Hrvatska prema gotovo svim pokazateljima tamo gdje joj je i mjesto – uz Bugarsku i Rumunjsku. S druge strane, gledajući subjektivno, naravno da bismo htjeli da je drugačije, da smo bliže Sloveniji i zemljama Višegradske skupine, premda geografski jesmo. Međutim, stvarno stanje ukupnog razvoja  je drugačije. To je i očekivano s obzirom na ratne devedesete, na učinjeno i neučinjeno te sve negativne fenomene, zbog čega  je tvrdnja o „izgubljenih 15 godina razvoja“ približna istini. Pitamo se možemo li na takvo stanje upotrijebiti usporedbu sa Sunčevim sustavom? Bi li u tom slučaju Hrvatska, Bugarska i Rumunjska bile poput Saturna, Urana i Neptuna koje zbog svog položaja imaju najduže revolucije oko Sunca? Naravno, mislimo na revolucije u astronomskom rječniku. U prenesenom značenju, duljinu revolucija bismo mogli usporediti s duljinom demokratizacije i odgađanjem dubinskih reformi triju zemalja (za druge dvije zemlje možda griješimo).

Trenutno, tijekom trećeg tromjesečja 2020. godine u jeku pandemije, ipak smo skloniji razmišljati da su početne pozicije ravnopravnije nego ikad, posebice u odnosu na početak devedesetih, ali i u odnosu na politički kontekst posljednje gospodarske krize. Bez obzira na veći pad BDP u prethodnom tromjesečju (i neostvarena slovenska, češka i druga noćenja), moglo bi se reći da Hrvatska po prvi put neće imati izgovor (doduše, opravdan) za vlastiti budući razvoj i zaostajanje za sličnima. Hoće li se to ostvariti, saznat ćemo u idućim godinama, posebice na kraju 2027. kada završava novo financijsko razdoblje EU ili, pak, krajem desetljeće kada obično zbrajamo iseljene i doseljene. Nije li, zato, prava prilika za iskorak? Nije li to razdoblje dovoljno za odmicanje sa začelja EU? Posebno jer ni drugi ne stoje ništa bolje. Ako nije, da bi se taj iskorak ostvario možemo sve nastaviti odgađati i pričekati proširenje EU (koje nije na vidiku).

No, imaju li uopće smisla ovakve analize? Radi li se o nekoj vrsti natjecanja? Kada bi stanje bilo bolje možda se ne bismo ni bavili ovakvih pitanjima. Ipak, nismo sigurno da puno razvijenijima nije važno kakvo je stanje kod sličnih - puno razvijenijih. Dakle, kroz usporedbe s drugima uočavamo što bismo mogli naučiti od drugih sa sličnim kontekstom i potiču nas na aktivno promišljanje kako bismo mogli pravilno djelovati u skladu s vlastitim kontekstom. Posljedica promišljanja i djelovanja po uzoru na druge može biti određeni iskorak u razvijenosti, to znači i potencijalno bolji materijalni uvjeti i ukupna kvaliteta života.

Pitanje koje iz toga proizlazi je: tko će djelovati i ostvariti taj iskorak? Možda je zgodno i drugo: kako djelovati kada sustav odnosno ljudi u njemu sprječavaju  promjene? Dugoročno to ovisi o svim mlađim generacijama. Ali, općenito u svemu tome najvišu odgovornost ima izvršna vlast, i to za svaki potez, kao i posljedice tih poteza. To i inače vrijedi, ali posebno u vremenima kriza - u hrvatskom kontekstu je to gotovo pa stalno.  No, ne treba zaboraviti na osobne poteze i posljedice istih. Alexander Havard govori o donošenju ispravnih odluka naspram ispravnog donošenja odluka, Stephen R. Covey o pristup iznutra prema van, a William McGurn o ljudskom kapitalu koji je omogućio razvoj Hong Konga. Danas i ovdje, Europska unija se priprema za izazove sljedeće generacije. Nisu li upravo njezini začetnici bili ljudi promjena, vizionari nadahnuti idealima o blagostanju i miru u Europi? U prijevodu, osobni potezi su odlučujući, tako da učinjeni osobni napori i zajedničke inicijative danas mogu biti početak inicijativa korisnih za širu zajednicu sutra.

Naravno, to je idiličan scenarij. Ali, u protivnom, ne krenemo li od sebe i nastavimo li postupati po naslijeđenim negativnim obrascima ponašanja, ne samo u ovom dijelu Europe, nego općenito svojstvenih ljudima, nemoral će se produljivati i nastaviti ugrožavati međuljudske odnose, društvo, politiku, gospodarstvo i okoliš. U takvom moralnog kaosu koji nije nemoguć nakon pandemije, posljedice bi mogli biti novi Ljudi bez grudi, kako ih naziva C. S. Lewis. U tom slučaju se vraćamo na staro, sve već nabrojano, na neučinkovite i netransparentne institucije, nepovjerenje prema njima, kršenje ljudskih prava protivna ljudskom dostojanstvu, prevladavajući negativni utjecaj medija, njihove manipulacije i zanemarivanje važnih tema, međusobne netrpeljivosti, govor mržnje, nasilje, zagađenje okoliša i devastaciju prostora. Izvor sve toga je u čovjeku, ljudima, u njihovom manjak karaktera, nečasnosti i nedosljednosti. Za posljedicu to ima nastavak nazadovanja koje šteti svima.

Trebamo li se stidjeti tog nasljeđa – nasljeđa korupcije i dužeg popisa nemoralnih djelovanja? Trebamo li osuditi takvo djelovanje? Trebamo li nastaviti takvu praksu i istovremeno iščekivati bolje sutra? Trebamo li korupciju suzbijati drugom nemoralnom aktivnošću? Sve su to pitanja koja upućuju na uzrok problema, problema koji se ne rješavaju. Rješavaju se tek njihove posljedice. Uvjet za to je sasvim drugačiji pristup - vrednovanje ljudskog dostojanstva svake osobe, koji je temelj autentičnog razvoja u kojem se teži prema osobnoj izvrsnosti i osobnom moralnom integritetu. Primjerice, kod nas zakoni postoje da bi ih se zaobilazilo i kršilo. Zapravo, tako su i osmišljeni, pa ih krše i najistaknutiji pojedinci. Što očekivati od ostalih? Prema tome, ako bi izvrsni, moralni i dosljedni ljudi došli do izražaja u politici, gospodarstvu, društvu, kada bi dominirali javnim diskursom, bi li to imalo kakvog povoljnog učinka?

Danas, u trećem desetljeću 21. st. kad smo zahvaćeni povijesnim izazovima, pitamo se jesu li naši preci tijekom mračnog 20. st. mogli znati što čeka buduće generacije? Jesu li imali pristup informacijama kakve mi danas imamo? Jesu li mogli javno govoriti o problemima kao što mi možemo? Jesu li uslijed siromaštva, kakvog mi ne možemo pojmiti, mogli slobodno i „jednostavno“ iseliti? Jesu li mogli sudjelovati u oblikovanju javnih politika? Jesu li mogli utjecati na budućnost?

Teško je na ta pitanja odgovoriti iz naše perspektive, ali znamo mnoge jednako važne, male i velike vizionare koji su se izborili za slobodu, mir i blagostanje. Stoga smo dužni odgovorno čuvati nematerijalna i materijalna dobra koje smo od njih naslijedili. Sredstava koja su nam na raspolaganju, a naraštaji prije nas nisu imali, trebamo pomno birati kako bismo postigli cilj - ukupni razvoj - koji će svima koristiti. Dakle, jasno je da je čovjek u središtu društvenog, političkog i gospodarskog razvoja (21). Čovjek je nositelj boljeg i pravednijeg društva, održivog i uključivog razvoja. Ako hoćete, i pametne i zelene ekonomije. Ljudi su temelj razvoja društva, a obrazovanje je temeljni element da bi se ljudi izrazili i doprinijeli tom razvoju (21). Pristupom koji bi uvažavao ljudsko dostojanstvo, koji vrednuje svaku osobu u svojoj biti, stvorili bi se preduvjeti za autentični razvoj. Autentični razvoj podrazumijeva stvaranje društvenog, političkog i gospodarskog okruženja koje svakoj osobi omogućuje ostvarenje punog fizičkog, duhovnog, mentalno i emocionalnog potencijala (21). Kada bi se ostvario autentični razvoj, ne bi postojao indeks kojim bi se takva kvaliteta života mogla izmjeriti.

Na kraju je manje važno jesu li problemi iz vremena prije socijalizma, iz njega ili nakon njega, jer svima jasno da ih ima poprilično, a vrijeme prolazi. Važniji je pitanje: što ćemo učiniti? Hoćemo li graditi kulturu života, rada i dokolice ili ćemo ju narušavati putem uhodanih nemoralnih praksi? Hoćemo li naraštajima iza nas ostaviti čvrste temelje neophodne za daljnji razvoj ili nagomilane ruševine koje nismo bili u stanju ukloniti? – „15 godina“ je zaista previše.


__________________________________________________________________________

Literatura i izvori

(1) Vlada RH, 2020: Oluju obilježavamo u znaku pobjede, zahvalnosti i ponosa, uz osjećaj pomirbe i pijeteta, https://vlada.gov.hr/vijesti/oluju-obiljezavamo-u-znaku-pobjede-zahvalnosti-i-ponosa-uz-osjecaj-pomirbe-i-pijeteta/30080

(2) Slovenija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 8. 9. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=56693>.

(3) Ivanković, Ž., 2018: Slučaj Agrokor – privatizacija i crony kapitalizam, Jesenski i Turk, Zagrebs

(4) Kenney, P., 2005: Breme slobode: Istočna Europa nakon 1989., Srednja Europa, Zagreb

(5) Klemenčić, M., 2001: Croatia between The Balkans and Europe, u : Eureopean integration for the 21the century, ur: Šakić, V., Lipovčan Kaliternam LJ., Institut društvenih istraživanja Ivo Pilar, Zagreb

(6) Kurečić, P., 2018: Inicijativa triju mora: geografske odrednice, geopolitička utemeljenja i budući izazovi, Hrvatski geografski glasnik, 80(1), str. 99-124.

(7) Haramija, P., 2017: Prisutnost i posljedice svjetonazorskog nasljeđa komunizma, Bogoslovska smotra, 87(4), str. 863-883.

(8) Šonje, V., 2020: Šest godina nove rasprave o egalitarnom sindromu u Hrvatskoj, Ekonomski Lab, https://arhivanalitika.hr/blog/sest-godina-nove-rasprave-o-egalitarnom-sindromu-u-hrvatskoj/

(9) Schneider, F., 2003: Veličina i razvoj sive ekonomije i radne snage u sivoj ekonomiji u 22 tranzicijske zemlje i 21 zemlji OECD-a: što doista znamo?, Financijska teorija i praksa, 27(1), str. 1-29.

(10) UN, Human Development Index 2019, http://hdr.undp.org/en/content/human-development-index-hdi

(11) The Economist Intelligence Unit, Democracy Index 2019, https://www.eiu.com/topic/democracy-index

(12) World bank, Doing Business 2020, https://www.doingbusiness.org/content/dam/doingBusiness/pdf/db2020/Doing-Business-2020_rankings.pdf

(13) Ekonomski Lab, 2019: Doing Business 2020: napredak do 51. mjesta je povratak na staro, https://arhivanalitika.hr/blog/doing-business-2020-napredak-do-51-mjesta-je-povratak-na-staro/

(14) World Bank Open Data, 2020, https://data.worldbank.org/

(15) Eurostat, 2019, Statistics, https://ec.europa.eu/eurostat/databrowser/view/TEC00114__custom_2992/default/table?lang=en

(16) Ekonomski Lab, 2018: Eurostat potvrdio: Rumunjska ispred Hrvatske, samo Bugarska ostaje, https://arhivanalitika.hr/blog/eurostat-potvrdio-rumunjska-ispred-hrvatske-samo-bugarska-ostaje/

(17) Vlada RH, 2019, https://razvoj.gov.hr/vijesti/predstavljena-studija-o-izradi-prijedloga-nove-nuts-2-klasifikacije/3945

(18) Eurostat, 2020, Quality of life indicators, https://ec.europa.eu/eurostat/statistics-explained/index.php?title=Quality_of_life_indicators

(19) Eurostat, 2020, Education and training statistics at regional level, https://ec.europa.eu/eurostat/statistics-explained/index.php?title=Education_and_training_statistics_at_regional_level#Transition_from_education_to_work

(20) DZS, 2020, Učinci pandemije bolesti COVID-19 na društveno-ekonomske pokazatelje, https://www.dzs.hr/Hrv/Covid-19/bdp_2_q.html

(21) World Youth Alliance, 2020, Declaration on Development, https://www.wya.net/publications/declarations/declaration-on-development/



 

Ivan Majstorić

Ivan Majstorić je student diplomskog istraživačkog studija geografije. Uz njegovo formalno obrazovanje važno mjesto zauzima ono neformalno - djelovanje u Klubu studenata geografije. Za sebe kaže da radi ono što bi trebao svaki geograf - istražuje, analizira, planira i djeluje. Osim geografskih, posebno ga zanimaju demografske teme. U slobodno vrijeme čita knjige, gleda dokumentarce te prati društvena i politička zbivanja. U budućnosti se nada boljoj Hrvatskoj usprkos manjem broju stanovnika.


Pogledaj još iz povezanih kategorija: